Mnogi analitičari danas smatraju da su studentski protesti na Kosovu 1981. bili početak kraja Jugoslavije. Iako su oni možda doista označili početak nove faze - u kojoj politički konflikti više nisu bili ograničeni samo na sukobe unutar elite; i u kojoj su se sva tri aspekta (ekonomski, politički i etnički) spojili u jedan - oni su, kako je pokazano u prethodnom dijelu ovog poglavlja bili daleko od toga da budu početak bilo čega. Kosovski su protesti bili jedan u nizu događaja, i samo su iz naknadne perspektive dobili značaj koji im se danas pripisuje. Njih nije moguće razumjeti izvan konteksta razočaranja krizom Jugoslavije; u ekonomskom, političkom i etničkom smislu. To razočaranje, kao što smo vidjeli, nije se pojavilo samo na Kosovu. Na Kosovu, koje je bilo najslabija karika u jugoslavenskom lancu, možda je po samoj logici stvari moralo prvo izaći na površinu. Zato je preciznije reći da nisu (samo) kosovski nemiri razbili Jugoslaviju - slabljenje Jugoslavije iznutra je također stvorilo kosovske nemire.
Druga korekcija koju treba unijeti u sadašnje interpretacije kosovskih nemira (iz sigurne perspektive poznatog ishoda) odnosi se na reduciranje njihova karaktera na jednu jedinu dimenziju, tj. albanski nacionalizam. Pritom se zanemaruju druge dimenzije; primjerice, socijalna i ideološka. Danas je popularno tvrditi daje kosovsko nezadovoljstvo bilo inspirirano separatizmom i/ili barem albanskim nacionalizmom. U tome ima mnogo istine. Pa ipak, slika ne bi bila potpuna ako bi se zanemarila činjenica da su mnogi ljudi na Kosovu bili pokrenuti prije svega ideološkim razlozima, odnosno inspirirani drukčijim modelom socijalizma od samoupravnog (ne-državnog). Taj drugi model socijalizma bio je model radikalnog egalitarizma u njegovoj državno-socijalističkoj varijanti, kako ga je promovirao albanski vođa Enver Hoxha. Mnogi studenti (i ostali koji su im se pridružili) bili su podjednako (ako ne i više) inspirirani tom vizijom egalitarnosti i državnog socijalizma u kome postoji apsolutna pravednost i jednakost, kao i nacionalističkim separatizmom. Albanski radikalni egalitarizam ujedinjavao je sve tri dimenzije osjećaja nepravde i nejednakosti, koji se razvio kod kosovskih Albanaca. Ekonomski gledano, on je zagovarao punu jednakost (makar i u siromaštvu); kao odgovor na povećanje razlika između Kosovara i ostalih Jugoslavena. Politički, radikalni je egalitarizam bio ideološki temelj narativa o kosovskoj republici. Konačno, albanska je retorika egalitarizma mnogima izgledala kao odgovor na problem nacionalne nejednakosti. Nacionalizam i kokomunizam u hodžističkoj interpretaciji išli su ruku pod ruku.
To vjenčanje egalitarizma i nacionalizma bilo je opasno za jugoslavenski socijalizam, ne zato što je Kosovo samo po sebi važan dio Jugoslavije, bez kojeg ona ne bi mogla opstati ekonomski ili politički. Ono je bilo opasno kao oličenje onoga na što je Kardelj upozoravao da bi se moglo dogoditi nakon njegove i Titove smrti. Prodor državnog socijalizma u Jugoslaviju, a time i potencijalnog sovjetskog utjecaja, sada se odjednom moglo dogoditi ne (samo) preko najjače nacije u zemlji nego i preko najslabijeg elementa federalizma (Kosova). Egalitarni zahtjevi iz Beograda sada su duplirani (ali na drugi način) u Prištini: i jedni i drugi tražili su više socijalizma, jednakosti i pravednosti. Samo se u tom kontekstu može razumjeti zašto je jugoslavensko vodstvo proteste označilo kao kontrarevolucionarne, a ne kao separatističke ili secesionističke. Oni su prijetili destabilizacijom ideološkog narativa u okolnostima u kojima je egalitarizam i državni socijalizam mogao postati ozbiljna alternativa, ne samo u Kosovu ili Srbiji, nego i u drugim dijelovima Jugoslavije, s izuzetkom Slovenije i (možda) Hrvatske. Zato je vlast odlučila da ovog puta (za razliku od ranijih demonstracija studenata u Beogradu 1968. i Zagrebu, 1971) upotrijebi svu raspoloživu silu da ih suzbije.
Protesti su počeli u studentskom restoranu 11. marta 1981, a nastavili su se na ulicama te noći.15 Izgledalo je da su motivirani prije svega socijalnim zahtjevima (ne nacionalističkim); o tome svjedoče i parole koje su demonstranti isticali: “Hoćemo djela, ne riječi”; “Neki u foteljama, drugi bez kruha”, i dr. (Izvještaj, 1981: 5). Nacionalističkih parola gotovo da nije bilo. U 2.30 ujutro policija je intervenirala, zaustavila demonstracije i uhapsila stotinjak studenata. Političko vodstvo Prištine koje se sastalo sutradan, osudilo je demonstracije i reklo da su se one dogodile spontano, tj. da “nije bilo indikacija da bi se mogle dogoditi” (Izvještaj, 1981: 7). Iako su priznali da su glavni zahtjevi bili usmjereni na pitanja socijalne pravednosti, proteste su ocijenili kao “politički štetne”, budući da bi mogli biti korišteni od strane neprijatelja.
Nije se jasno reklo koga se smatralo “neprijateljima” koji bi mogli koristiti te demonstracije, ali je iz konteksta koji je opisan prije u ovom poglavlju jasno da se moglo misliti na Albaniju i/ili Sovjetski Savez - na državni socijalizam, svakako.
U prvi tren, nije izgledalo da bi demonstracije od 11. marta 1981. mogle izazvati tako dalekosežne posljedice. No, kritika policijskih izvora (koji su propustili obavijestiti političare o pripremi nereda) učinila je policiju posebno osjetljivom. Masovna istraga o tome jesu li neredi bili organizirani ili spontani proširila se pokrajinom. Nakon dva tjedna (koliko je većina uhapšenih očekivala da će provesti u zatvoru, zbog prekršajnih prijava za remećenje javnog reda i mira), dogodilo se da ih policija nije oslobodila jer nije daleko odmakla u istrazi. To je izazvalo nove demonstracije, ovog puta mnogo snažnije. Te druge demonstracije (26. marta 1981) dogodile su se istog dana kad je Štafeta mladosti (simbol titoističkog razdoblja, koji je nastavljen i u godini nakon Titove smrti)16 dolazila u Prištinu. Sa svim televizijskim kamerama u zemlji, u glavnom gradu pokrajine, demonstranti su računali da se publicitet njihovim zahtjevima neće moći izbjeći. Politički vrh pokrajine, kao ni policija, jednostavno nisu mogli dopustiti da demonstracije prekinu svečanost. Oni su pojačali sredstva kontrole i preventivne prisile; što je dodatno zaoštrilo napetosti. Ovaj put, zahtjevi su bili prije svega politički, a potom socijalni: “Mi smo Albanci, ne Jugoslaveni”; “Kosova”17; “Republika”; “Jedinstvo”; “Jedinstvo s Albanijom”; “Trepča radi, Beograd se gradi” i drugo. Među parolama bilo je mnogo onih s direktnom marksističko-lenjinističkim (kako je doktrinu zvao službeni albanski diskurs)18 porukom: “Neka živi marksizam-lenjinizam, dolje s revizionizmom”. Kombinacija ekonomskih, ideoloških, političkih i nacionalističkih zahtjeva, učinila je te demonstracije vrlo ozbiljnom prijetnjom; pa je policija (primajući panične zahtjeve političara) reagirala brutalno. U sukobima su ozlijeđena 32 demonstranta i nekoliko policajaca (Izvještaj, 1981: 11). Dva dana nakon demonstracija, 28. marta 1981, predsjednik partijske organizacije u Prištini, Aslan Fazliu, rekao je da je njihov karakter bio kontrarevolucionaran i nacionalistički. Taj je Albanac tvorac zaključka da se radilo o kontrarevoluciji - još jedan primjer da se (čak i tada) radilo o prvenstveno unutaretničkom sukobu, a ne međuetničkom. Fazliu (tada po funkciji predsjednik Komiteta za općenarodnu obranu Prištine; koji je komandirao snagama reda u kriznim situacijama) najavio je oštre mjere protiv demonstranata. Val hapšenja prelio se cijelom pokrajinom. To, međutim, nije spriječilo nove proteste. Dva dana kasnije, 30. marta 1981, studenti tri najveća prištinska fakulteta (pravnog, ekonomskog i prirodoslovno-matematičkog) objavili su bojkot nastave. Nove demonstracije održane su 1. aprila, ovog puta u cijeloj pokrajini, s novim i radikalnijim zahtjevima. Sada su se demonstrantima pridružili i radnici; opasan događaj, s ideološke pozicije gledano. Kad se doznalo da je 17 policajaca ozlijeđeno, i da policija ne može uvesti red (ili ne želi, budući daje najveći broj policajaca u pokrajini bio albanskog podrijetla), Pokrajinski komitet za općenarodnu obranu (pod predsjedanjem Mahmuta Bakallija) naredio je da vojska izađe iz kasarni s tenkovima. Istodobno, policijska pojačanja iz središnje Srbije (dakle, izvan pokrajine) zaustavljena su na barikadama koje su demonstranti podignuli kod Podujeva. Nastojeći prisiliti ta pojačanja na povlačenje u Užu Srbiju, demonstranti su oteli 34 taoca iz kuća kosovskih Srba i Crnogoraca. Tek kad je dodatna policijska jedinica stigla iz Prištine (i okružila otmičare) oni su oslobođeni. U cijelom su Kosovu automobili, prozori, izlozi mnogih škola, trafika i kuća bili razbijeni. U Beogradu, savezno partijsko i državno Predsjedništvo zasjedalo je na izvanrednoj sjednici. Oni su se složili da proglase krizno stanje na Kosovu i izvanredno stanje u Prištini, naređujući da se stupanj bojne spremnosti poveća u svim vojnim jedinicama u zemlji; te da se mobiliziraju rezervisti za vojsku i policiju. Od svih je republika zatraženo da pošalju svoje policijske jedinice na Kosovo. Kosovski je sekretar za unutarnje poslove zabranio javne skupove u pokrajini, a Izvršno je vijeće naredilo svim školama i sveučilištu (uključujući i studentske domove i restorane) da ostanu zatvoreni do daljnjeg.
Pa ipak, nove su demonstracije izbile 3. aprila u Vučitrnu, Uroševcu i Kosovskoj Mitrovici, s novim sloganima i zahtjevima: “Ne želimo da našu djecu tuče policija koja nije s Kosova”; “Republika, Ustav, milom ili silom!”. Dodatna policija, sada s punom političkom zaštitom saveznog, republičkog i pokrajinskog vrha, reagirala je odmah i odlučno. Situacija je napokon bila pod policijskom kontrolom i relativno mirna. Ali, to je bio samo početak nove i - pokazat će se - dugotrajne faze sukoba na Kosovu, koji će voditi raspadu Jugoslavije, a nastavit će se dugo nakon toga; sve do današnjeg dana. Kosovo više nikada neće biti mirno; bar ne onako kako je bilo u razdoblju Kardeljeve Jugoslavije, koje je po svemu bilo njegovo zlatno doba.
Home
by boomer crook Thu Jun 23, 2016 10:23 pm
Па што не рече одма`?
.