dizel levica - zivot & smrt upasanih dzempera

William Murderface wrote:Ma pusti njih, citaj Skocu!

Isti bubnjevi dobuju Beogradom već skoro tri decenije, ali to ipak nisu naši doboši. Taj prezir prema periferiji, taj umišljeni kultursnobizam, truli urbani fazon, ta magija samozavaravanja u sigurnosti na nasledstvu predaka ili pak na sisi nekog od fondova iz vrle i radišne Nemačke, to je već viđen put koji je utirao Zoran Đinđić. To nikada nije bila levica! Liberalizam ne može biti saveznik proletarijata u klasnoj borbi koja neprekidno traje. Međuklasni jendek je preširok i predubok, razlike nisu sitne.

Izuzev nominalne organizacije sa sufiksom 21 koja se uključila u izborni proces na listi sitnoburžoaskog krugdvojkaškog pokreta Ne davimo Beograd, marksističkih ideja nema ni u tragovima. Borci i borkinje za prava čega sve ne, razni aktivisti, volonteri, potencijalni poltroni i svi fini, drugi i ini... 

Creepy Uncle wrote:bump

jel gotova moda dizel levice?
bilo je vrlo neprijatno.

Narodnjaci

Večer prije nego što će se medijima zakotrljati vijest da Milan Bandić izbacuje aktualnu upravu iz Kina Europa, ondje se, u maloj dvorani Müller, okupila ekipa muzičkih kritičara, novinara i menadžera na tribini ‘Playlista naših mladih: Koga poznaju milenijalci – Štulića ili Cecu?’ Naši mladi, zaključili su eksperti, danas jednostavno slušaju sve i svašta: još jednostavnije, eksperti nisu zaključili ništa. Ali i to ništa bilo je nešto više od onoga što nas je čekalo idućeg dana, kada je T-portal između redaka ekskluzivnog intervjua s ravnateljem kina Borisom T. Matićem izvukao nepotrebni, neprovjereni trač o pretvaranju Europe u folkoteku pa ga presložio u odgovarajuće klikabilan naslov: ‘Neće nam od kina raditi narodnjački klub!’ Od tog trenutka, raspravi koja bi se u sretnijim medijskim okolnostima obrtala oko koruptivne Bandićeve vladavine, politike upravljanja javnim prostorima i značaja Europe za kulturni život Zagreba nepovratno je zadan udarni ritam. A ritam je turbo i ritam je folk: umjesto otpora Bandićevom rasturanju glavnog gradskog nezavisnog kina, dobili smo nove nastavke medijske hajke na cajke.


I nisu pritom, naravno, krivi bili samo mediji. Jedan poznati režiser, zamoljen da prokomentira gradonačelnikov atak na Europu, odgovara: ‘Iskreno, po meni, kada čobani dođu u grad, uništavaju sve ono što ne razumiju, a prva na redu je kultura.’ Za jednu poznatu glumicu i scenaristkinju, Kino Europa je ‘posljednja barikada urbanog’, a ‘na neke stvari i simbole, na neke utvrde civilizacije, se ne ide.’ Tom Mods, brend odjeće za mlade, odmah je na Facebooku lansirao reklamnu kampanju sa sloganom ‘Nećemo cajke, hoćemo kino!’ Ista je to vizija obrane gradskih bedema od podivljalih čobana koja, samo tjedan ranije, kroji medijsku sliku gostovanja bosanske pjevačice Maye Berović u Spaladium Areni: ‘Horda Hercegovaca stiže u Split na cajku’, najavio je tada portal Dnevno.hr spektakl. Isti je to prezir spram pridošlica koji s utabane urbane strane muzičkog ukusa na svom posljednjem, povratničkom albumu ‘Sve je pod kontrolom?’ mijese heroji garažnog rocka Kojoti, dok u pjesmi ‘Evolucija ide u pogrešnom smjeru’ pjevaju: ‘A ovdje ljudi u odijelu, jučer sišli sa brda, / sve veće glave, a praznina unutra…’ Ista je to predvidljiva, dosadna matrica kulturnog razvrstavanja, stara već decenijama. S jedne strane mi, civilizirani i urbani, Štulić i garažni rifovi: s druge oni, čobani, horde Hercegovaca i neizbježna Ceca.


S druge strane gradskih bedema, međutim, nešto se čitavo vrijeme događa. Postjugoslavenska hip-hop scena odavno se poigrava ‘cajkaškim’ motivima: sjajna stvar ‘Turbo folk me je naterao’ Mimi Mercedez neslužbena je himna tog malog p(re)okreta. Odavno su se pojavila i čitanja koja elitističko otpisivanje turbo-folka vide (i) kao oblik klasnog prezira. Protiv takvog prezira u Srbiji je nastala čitava mala teorijsko-aktivistička struja, tzv. dizel-levica. Kod nas, u Zagrebu, Bojan Krištofić je još prije pet godina postavio izložbu ‘(Est)etika nacionalizma: dizajn za turbo-folk’. Mijenja se optika, snimaju nove pjesme, pišu znanstvene studije… I nije pritom poanta u tome hoćemo li se složiti s njima: poanta je da ono što zovemo cajkama – poput bilo kojeg drugog muzičkog žanra, uostalom – neprestano mijenja granice i precizno reflektira različite društvene pozicije. A ta je vitalna dinamika žanra u oštroj suprotnosti spram ustaljenih, nepomičnih stereotipa s ove strane bedema. Ali to je ionako oduvijek bila cijena kulturnog elitizma i to je oduvijek bila cijena urbanog rasizma: sirova, nimalo elitna, ignorancija.


Kakve veze sve ovo ima sa slučajem Kina Europa? Skoro nikakve, zapravo. Osim što je moralna panika oko navale cajkaških hordi u centar Zagreba nakratko poslužila da se skrene pažnja s nekih važnijih pitanja. I što je kino, zauzvrat, poslužilo kao idealna pozornica za novu rundu moraliziranja. Kada jednom, naime, promijenite ime kina iz Balkan u Europa, možete biti sigurni da će se potisnuta balkanska avet neprestano vraćati da vas proganja. Baš kao što će se vlažni snovi o europskoj kulturi prije ili kasnije raspršiti u ništa.

Noizz.rs wrote:Pozdrav Mimi, za početak reci nam kako si provela ovih poslednjih nekoliko meseci karantina i izolacije. Opiši nam malo svoj dan, šta si radila, gledala, slušala, šta ti je nedostajalo, kako si se trudila da ostaneš pribrana i zdrava.

- Pozdrav i vama! Imala sam tu sreću (da tako to nazovemo) što sam još mnogo pre zvaničnog karantina osetila užasno intezivnu potrebu za pauzom od života na kakav sam do tada navikla. Preselila sam se na obod grada, smanjila viđanje sa prijateljima i posvetila se stvarima koje volim da radim, a koje sam predugo zapostavljala. Godinama nisam pogledala NIJEDAN film i to sam pošteno nadoknadila u ovom periodu, gledala sam svoje omiljene serije iz detinjstva - Treći kamen od Sunca i Vesele sedamdesete, iskopavala sam novu muziku u žanrovima koje inače ne slušam i stvorila dnevnu rutinu koja mi mnogo prija. Pojačala sam aktivnost na društvenim mrežama kao u dobra stara vremena i to mi je u velikoj meri zadovoljavalo potrebu za socijalizacijom. U januaru sam napisala pesmu kojom bukvalno prizivam karantin (bila je objavljena samo na Instagramu za moje pratioce) tako da sam skoro pa osećala grižu savesti kada se sve ovo izdešavalo!

Летећи Полип wrote:Nisam neki društveni tip, ali opet mrzim karantin. Volim da idem na tribine, da uzimam hranu na licu mesta, da knjige i diskove kupujem u prodavnici. Menji je odlazak u knjižaru doživljaj koji sam spreman da platim onom razlikom u ceni. Ja moram da dođem, pa da otvorim knjigu, pa malo pročitam... Pogledam da papir nije onaj usrani reciklirani, da nisu izbacili komentare i fusnote kako bi uštedeli itd. Sve ja to moram da opipam, na užas onih knjižara pod maskama tamo.

mislim razumem ljude kojima to fali ali razumem i one introverte koji su se na ovo navikli brze od ostalih.