Kapitalizam 101

On the new triangle trade, and the surprising connection between modern slavery and ecological disaster.

* Zar reforme nisu donele promenu?

- Reforma se ovde svodi na radnike u pelenama, fizički ugrožene i psihički zlostavljane, što sve zajedno predstavlja najodvratniju povredu ljudskog dostojanstva. Radnici u Srbiji seku sebi prste, vešaju se na radnom mestu, jer mesecima ne dobijaju platu, zastrašeni su, gladni, poniženi i uvređeni. Njima, kao i svima drugima, najmoćniji političar uporno poručuje kako je potrebno da budu marljiviji, da se ugledaju na njega, danonoćnog trudbenika, preplavljenog osećajem nadmoći, utonulog u samozadovoljstvo vrhunskog manipulatora javnošću, jer njegov se rad samo u tome i sastoji, te da usvoje protestantsku etiku i kapitalistički duh koji će im omogućiti da rade 20 sati dnevno, i obogate se poput najbližeg okruženja predsednika Vlade Srbije. Da li zaposleni u Srbiji imaju pravo na odmor, zabavu, kulturno uzdizanje, lično usavršavanje i duhovno oplemenjivanje? Oni koji u Srbiji imaju posao rade najviše sati nedeljno u Evropi, jer i po satima rada se vidi ko je u centru, ko na poluperiferiji, a ko na dalekoj periferiji svetskog kapitalističkog sistema.

* Upravo sindikati koji su se pridružili protestima mladih tvrde da su ovo protesti gladnih i nezaposlenih.

- Naravno, dobro je što su se protestu priključili vojnici, policajci, nastavnici, a važno bi bilo da im se pridruže i drugi zaposleni, jer socijalna situacija je svakim danom sve teža i jedva izdrživa. Niko ne može biti tuđe bitke, ali solidarno, zajedničkim snagama, moguće je uspešnije vojevanje u svim bitkama koje nas čekaju. Građanke i građani treba da shvate da im nijedna vlast, a naročito ne ova postojeća, neće ništa dobrovoljno dati, jer kako jedan slogan na studentskim protestima veli: Narod gladuje, elita se raduje. Naime, političari su masovno agenti krupnog kapitala, pripadnici pljačkaške oligarhije, neretko vezani s mafijašima, i zainteresovani isključivo za lično, a nikako ne i za opšte dobro. Ne samo da se njima ništa ne može i ne sme verovati, već se oni moraju na buljuke razjuriti. Njima se mora suditi za sva zla koja su nanosili i nanose građanstvu Srbije.

While that phrase is my own coinage, the broader phenomenon of winner-take-all economics has been recognized for quite a while. Almost 20 years ago, the economists Robert H. Frank and Philip J. Cook popularized the concept of the winner-take-all economy and society. The rudiments of the theory are evident in the labor market for professional athletes: As high as the salary of the average athlete may be, the pay gap between middling players and superstars is enormous. Frank and Cook saw this winner-take-all phenomenon spreading throughout the broader economy, as large pay disparities appeared in industries ranging from consulting, banking, and management to design, fashion, medicine, and law. The earnings gap between CEOs and the average worker soared. In the roughly four decades spanning from 1978 to 2015, CEO pay increased by more than 940 percent, while that of a typical worker grew by just 10 percent. The average CEO earned 20 times what the average worker did in 1965; by the 2000s, the ratio had grown to more than 300 to 1, where it has remained since.

Cities have been caught up in this winner-take-all phenomenon, too. Just as the economy confers disproportionate rewards to superstar talent, superstar cities, to borrow a phrase originated by the researchers Joseph Gyourko, Christopher Mayer, and Todd Sinai, similarly tower above the rest. They generate the greatest levels of innovation, control and attract the largest shares of global capital and investment, have huge concentrations of leading-edge finance, media, entertainment, and tech industries, and are home to a disproportionate share of the world’s talent. They are not just the places where the most ambitious and most talented people want to be—they are where such people feel they need to be.

Clive Thompson, an author and journalist at the New York Times Magazine and Wired, revisited Luddite’s history in an article for The Smithsonian to see what it could teach us. As machine learning and robotics consume manufacturing and white-collar jobs alike, the 200-year-old rebellion’s implications for automation are more relevant than ever, says Thompson:

“The lesson you get from the end of the Luddites is: Do the people that are profiting off automation today want to participate in distributing their profits more widely around the population, or are they going to fight just as hard as they did back then?”

That economic and political question is hanging over western democracies coping with a wave of populism seemingly tracking a widening gap between stagnant wages and ballooning wealth at the top. While automation eventually tends to create new jobs even after it destroys old ones, that’s little consolation for millions of workers whose skills and experience are obsolete.

Thompson sat down with Quartz earlier this year to talk about his research. The interview was condensed and edited for clarity.

They said Ned Ludd was an idiot boy
Ned Ludd, Ned, Ned Ludd
That all he could do was wreck and destroy
Ned Ludd, Ned, Ned Ludd
Ned Ludd had Japanese eyes
Ned Ludd heard nine ladies cries
Ned Ludd had Japanese eyes
Japanese eyes


The history books tell you Ned's reason had fled
Ned Ludd, Ned, Ned Ludd
When he bashed the monster engine till it was dead
Ned Ludd, Ned, Ned Ludd
Ned Ludd had Japanese eyes
Ned Ludd heard stick babies cries
Ned Ludd had Japanese eyes
Japanese eyes
Japanese eyes

He turned to his workmates and said: 'Death to Machines'
Ned Ludd, Ned, Ned Ludd
They tread on our future and they stamp on our dreams
Ned Ludd, Ned, Ned Ludd
Ned Ludd had Japanese eyes
Ned Ludd heard stick babies cries
Ned Ludd had Japanese eyes
Japanese eyes

 

Pristalice cinizma nazvanog realpolitika su u pravu kad kažu da će se vremenom sve to slegnuti, dobiti humaniju formu; ljudska zajednica će preuzeti odgovornost, pa će se iz haosa roditi novi red. Time zabašuruju tragediju današnjih uništenih ljudskih sudbina i čitavih generacija te svesno ili nesvesno brane politiku i sistem zasnovan na ličnim koristima. Naravno da postoji i donekle optimističkija strana, bar koliko za primer. Ovih dana prilikom boravka u Italiji bivši američki predsednik Obama je dugo razgovarao sa sekretarom italijanske Demokratske partije Rencijem. Navodno su skicirali nešto što je nazvano „Četvrti put“ – reč je o političkom pravcu. To bi trebalo da bude nešto dalje, savremenije i bolje nego Blerov „Treći put“. Teško je pretpostaviti šta ta „kovačnica“ kako su je nazvali treba da iskuje. Navodno bi četiri osnivača četvrtog puta trebalo da budu Obama, Renci, Makron i kanadski premijer Trudo (Trudeau). Po onome što sam pročitao o njima, imam ozbiljno poverenje samo u poslednjeg sa ovoga spiska. Nemam bog zna kakvo mišljenje ni o sebi od kad sam jednom u gimnaziji morao da idem na popravni, pa me ne oduševljavaju ni Obama ni Renci, koji nisu položili svoje ispite, a hteli bi naknadno da se vade. Suštinska razlika je u tome što sam ja pao iz istorije, a oni pred njom. Makron je u fazi nefundirane naklonosti javnosti koju tek treba da opravda.

The Dream Hoarders: How America's Top 20 Percent Perpetuates Inequality

Focusing on the top 1 percent is a mistake. The real class divide is between the upper middle class and the rest of America.
Richard V. Reeves

William Murderface wrote:

Pristalice cinizma nazvanog realpolitika su u pravu kad kažu da će se vremenom sve to slegnuti, dobiti humaniju formu; ljudska zajednica će preuzeti odgovornost, pa će se iz haosa roditi novi red. Time zabašuruju tragediju današnjih uništenih ljudskih sudbina i čitavih generacija te svesno ili nesvesno brane politiku i sistem zasnovan na ličnim koristima. Naravno da postoji i donekle optimističkija strana, bar koliko za primer. Ovih dana prilikom boravka u Italiji bivši američki predsednik Obama je dugo razgovarao sa sekretarom italijanske Demokratske partije Rencijem. Navodno su skicirali nešto što je nazvano „Četvrti put“ – reč je o političkom pravcu. To bi trebalo da bude nešto dalje, savremenije i bolje nego Blerov „Treći put“. Teško je pretpostaviti šta ta „kovačnica“ kako su je nazvali treba da iskuje. Navodno bi četiri osnivača četvrtog puta trebalo da budu Obama, Renci, Makron i kanadski premijer Trudo (Trudeau). Po onome što sam pročitao o njima, imam ozbiljno poverenje samo u poslednjeg sa ovoga spiska. Nemam bog zna kakvo mišljenje ni o sebi od kad sam jednom u gimnaziji morao da idem na popravni, pa me ne oduševljavaju ni Obama ni Renci, koji nisu položili svoje ispite, a hteli bi naknadno da se vade. Suštinska razlika je u tome što sam ja pao iz istorije, a oni pred njom. Makron je u fazi nefundirane naklonosti javnosti koju tek treba da opravda.

http://pescanik.net/radnika-jos-ima-ali-klase-sve-manje/

There are all manner of wedding planners now, all around the world. But a select few — a group that numbers about 20 — plan the highest-end events, the weddings of the very, very rich.

One such planner is Sarah Haywood. Sarah hates the title wedding planner; she thinks it conjures up the image of “some silly girl” like Jennifer Lopez’s character in The Wedding Planner. The events she plans are huge productions; the title belittles her and her team. But she’s also practical. “If you put down wedding producer as a search term on a website, you wouldn't get any work, so for SEO purposes I'm a wedding planner,” she says wryly.

She works almost exclusively with high net-worth individuals, most of whom are business moguls, with the occasional royal or celebrity mixed in. Celebrities never want to pay for things, she notes. Only the A-listers do — everyone else, “reality TV stars and the like, they're after just something for nothing.” They also don’t typically have the kind of money that a standard client of Sarah’s does. “The very wealthy,” she explains, “I mean the uber-wealthy, they lead very different lives than the wealthy.”

“The very wealthy, I mean the uber-wealthy, they lead very different lives than the wealthy.”

There are believed to be at least 2,257 billionaires in the world. Their collective wealth totals $8 trillion, more than 10 percent of the global economy. There are 55 percent more billionaires now than there were just five years ago, and given the secretive nature of the ultrarich, there may in fact be a couple thousand more hidden billionaires scattered around the globe.

Then there’s that term, ultrarich, which refers not only to billionaires, but anyone with a net worth exceeding $100 million. They are the 0.01 percent, to the billionaires’ 0.0001 percent. There are thousands of them. The richest of the rich can get whatever they want, whenever they want it. There are no obstacles to their material desires.

“The uber-wealthy have staff around them. It's very difficult to get to them. I often don't have direct contact with them,” Sarah continues. She doesn’t, for instance, know the name of one of her very favorite clients, who also didn’t divulge to her what he did for a living. She only found out his occupation after a security company hired for the event figured out his mother’s name and followed information from there; the client’s own name still remains a mystery.

Sarah’s company is based in London because of the city’s status as an international hub. She has British clients and American clients, Eastern European clients and Middle Eastern clients, but half of her clients are from Asia.

diktotar wrote:pazi kad sam pretnjama uspeo da izdejstvujem da me izopste iz slanja tog djubreta, jer dopise koji pocinju sa najljubaznije vas molim valjda ni ne citaju, mada su prvo govorili pa ne mozemo mi, to sistem automatski radi. rekao sam im da cu ih tuziti ako mi jos jednom stigne sms sa aktivirajte bilo sta

Twenty-five years ago, U.S. tech companies pledged to stop using chemicals that caused miscarriages and birth defects. They failed to ensure that their Asian suppliers did the same.

U fotelji profesorske sale na Ekonomskom fakultetu u Beogradu na čiji poziv je otvorio konferenciju o šansama za privredni rast, a koji je pohađao pre 35 godina, sa panama šeširom u ruci, Milanović upozorava da je Srbiji potrebno minimalno tri odsto održivog privrednog rasta godišnje da bi se izvukli iz rupe u koju smo upali 1990-ih godina.

"Da li ćemo ga dostići ne znam, jer smo u prošlosti imali velike fluktuacije. Ja vidim dva osnovna problema. Jedan važi za ceo region, odnosno za ovaj deo Balkana, a to je da imamo deficit platnog bilansa više od 100 godina. To je strukturalni problem. Nekad se Srbija zaduživala kod Francuske, pa kod Nemačke, pa Amerike, pa je bila reciklaža petrodolara kada se Tito zaduživao i to se nastavlja, a naš dug raste. Mi prosto ne proizvodimo dovoljno koliko trošimo na kupovinu dobara.

Drugi problem je specifično srpski. To je uništavanje privrede kroz hiperinflaciju i sankcije devedesetih i to u najgorem trenutku. Mi smo već 80-ih imali stagnaciju tako da još od 70-ih ništa novo nije investirano. U vreme brzog tehnološkog razvoja u ostatku sveta mi smo imali najgore performanse. Režim Miloševića je najgori režim u istoriji koji može da se poredi samo sa najgorim periodom turske vladavine i ni sa jednim drugim. Da je takav režim došao na vlast u 15. veku to ne bi bila šteta jer se tada niko nije razvijao, ali u vreme velikih tehnoloških promena mi nismo investirali. Kada je on završio vladavinu, sve je bilo rastureno. U neku ruku se i dalje nismo izvukli iz rupe u koju smo tada upali. Taman smo počeli da se izvlačimo kada je došla kriza 2008. i ponovo smo otišli nadole.

Bilo bi dobro kada bismo uspeli da se vratimo na tri odsto, ali je pitanje da li će se to ostvariti i pitanje je da li će to biti konstantno.

Stope rasta koje bi nama bile potrebne da bi napravili nešto značajnije su pet-šest odsto. Ali to je nama očigledno nedostižno.

* Prema nekim istraživanjima u Srbiji je najveća nejednakost dohotka u Evropi.
- Ja se ne bavim Srbijom pojedinačno, ali znam u čemu je problem. Anketa SILC koja se sprovodi u celoj Evropi pokazuje da Srbija i Makedonija imaju najveću nejednakost dohotka u Evropi. S druge strane Ankete o potrošnji domaćinstva koju radi RZS i koja obuhvata i dohodak pokazuje manju nejednakost, odnosno da je nejednakost u Srbiji na nivou proseka zemalja OECD i Evrope. Problem je što u anketi SILC nije uključena nemonetarna potrošnja. Radi se o domaćinstvima koja su u zemljama kao što su Srbija i Makedonija ili BiH brojna, a koja proizvode za sopstvenu potrošnju. Ankete o potrošnji domaćinstava su uvek pokazivale visok nivo naturalne potrošnje koja je bila stabilizator nejednakosti. Takođe, nejednakost u raspodeli potrošnje je manja nego u raspodeli dohotka, jer bogati više štede za razliku od siromašnih koji se zadužuju.

* Vi se bavite globalnom nejednakošću dohotka. Gde se nalazi Srbija na toj skali?
- Srbija je po nivou nejednakosti na svetskom proseku, možda je čak i nešto manja nejednakost od proseka. Međutim, u odnosu na druge zemlje bivše Jugoslavije i uopšte regiona Srbija stoji prilično loše. Najsiromašnije stanovništvo Srbije se nalazi na 40 percentilu po nivou dohotka u svetu. Srednja klasa se nalazi oko 85 percentila u svetu, a najbogatiji su na 92 odsto najvišeg svetskog dohotka. Ono što je loše je da 30 odsto srpskog stanovništva ima dohodak ispod minimalnog dohotka u Sloveniji. Ili recimo da više od 60 odsto stanovništva u Srbiji ima dohodak niži od minimalnog dohotka u Nemačkoj. Moji rezultati počinju od 1988. godine, a Srbija je od tada imala loš period i pala u odnosu na većinu zemalja Istočne Evrope. Po tim pokazateljima je čak i Crna Gora ispred Srbije. U odnosu na svetski prosek rasta dohotka Evropa zaostaje, a Srbija zaostaje u odnosu na Evropu.

It is always tempting to assume that the lessons of history are no longer relevant because the world has changed so much – as indeed it has. But we must bear in mind that the exact same claim could have been made back in the 1950s, ’60s and ’70s, when inequality declined even as economies boomed and the middle classes thrived. There was no obvious reason why this should ever change: and yet change it did. It is just as likely as not that we are currently riding another upward wave in the concentration of income and wealth, continuing a pattern that stretches back thousands of years. In the not-too-distant future, robotics, genetic engineering and biomechatronic enhancements of the human body could well create inequalities we can barely even imagine. And if they do, will it all end in yet another unforeseen, sudden and dramatic violent turn?