Kapitalizam 101

while young voters mostly supported the status quo. 

Što se tiče onoga šta je danas feudalno, mislim da su to dve stvari. Prvo, to je usađena hijerarhija nejednakih, iako bih rekao da nema baš mnogo reciprociteta. 

Tek pišući ovaj Predgovor uvideo sam kakav se nazadak dogodio u Hrvatskoj. Ozbiljne knjige o privredi ne mogu se objavljivati, niti se studenti mogu o tome poučavati... Na fakultetima nastavnici marljivo prepisuju ili prevode strane udžbenike iz savršene neoklasične ekonomije. Slično se događa i u svetu gde je još uvek poslednji hit teško matematizirane teorije racionalnih očekivanja, prema kojoj vlada ekonomskom politikom ne može ništa učiniti jer će je tržište uvek nadmudriti. Zato: laisser-faire za tržište... Radeći s marginalnim veličinama, neoklasičari su uveli više matematike u ekonomiju i tako je učinili egzaktnom. Taj se proces i danas nastavlja i ekonomija je postala najmatematiziranija nauka posle fizike. Umesto da se matematika prilagođava za rešavanje ekonomskih problema, mnogo je jednostavnije ekonomske pretpostavke veštački formulisati tako da omogućavaju matematičko rešenje. Tri najpopularnije takve pretpostavke su: homo economicus, racionalno ponašanje i potpuna informisanost. Na tim i takvim pretpostavkama izgrađena je velika superstruktura koja se znatno razlikuje od ekonomske stvarnosti...

Naučnici imaju moralnu obavezu da građanima prikažu kako stvari realno stoje, bez obzira na svoje političko uverenje. Bilo bi mi veoma drago kada bi se vlada i Sabor prenuli i tako me činjenicama i uspesima demantovali. No kako ovo stanje razaranja hrvatske privrede i društva traje 11 godina, takva očekivanje ne čini mi se verovatnim... Na taj način patriotski orjentisanom naučniku preostaje samo kritika. Svestan da će, kao i do sada, ova vlada to ignorisati...

Zaključak se svodi na nužnost da se radikalno promeni privreda, a sa njom i društvena politika. Dakako, uz uslov da je ostalo makar i trunka patriotizma koji će to omogućiti...

 
Stabilizacija: Treba reći da za 60% precenjeni kurs valute dovodi do nekonkurentnog izvoza i jeftinog uvoza usled čega se razara domaća proizvodnja i povećava spoljnotrgovinski deficit. Taj stepen precenjenosti valute znači da smo za toliko manje kon-kurentni na svetskom tržištu. Zato izvoz stagnira, uvoz buja, a spoljnotrgovinski deficit je neizdrživ.
 
Liberalizacija: Međunarodni kapital - i stoga MMF, Svetska banka i Svetska trgovinska organizacija — traži punu slobodu kretanja kapitala bez ikakve kontrole... Navode se "teorijska" obrazloženja kako potpuno slobodna trgovina maksimizira ekonomsko blagostanje. No još je pre dva veka Fridrih List znao da to vredi samo za partnere jednake ekonomske moći. Ostali, među njima i Hrvatska, biće eksploatisani. Zemlje su po svom privrednom, političkom i kulturnom razvoju veoma različite, a isto tako i po ekonomskoj moći. Zbog toga proklamacija o slobodnoj trgovini i slobodnom kretanju kapitala predstavljaju reakcionarnu propagandu politički i ekonomski jakih koji žele eksploatisati slabije. To se vidi odmah po proturečnim zahtevima kad neka bogata zemlja zahteva slobodu kretanja kapitala ("svoga"), a u isto vreme zabranjuje slobodu kretanja ljudi ("drugih ").
 
Eksponenti kapitala lako pronalaze oportunističke naučne radnike koji objašnjavaju - od svojih brucoša pa do drugih država kao što je naša - da je slobodno kretanje robe i kapitala korisno za sve. To je tačno kad su uslovi privređivanja podjednaki. To je laž kad se oni ekstremno razlikuju. Danas nekih 200-tinjak transnacionalnih kompanija kontroliše trećinu svetske proizvodnje, 70% međunarodne trgovine i 80% međunarodnih investicija. Svaka od tih kompanija proizvodi nekoliko puta više nego cela Hrvatska i to proizvodi u nekoliko desetina različitih zemalja. Kad se takva kompanija i neko hrvatsko preduzeće sretnu na međunarodnom tržištu, prilično je jasno kako će ispasti ta "slobodna" trgovina. Ono malo velikih preduzeća koja smo imali i koja su se mogla donekle ravnopravno nositi na svetskom tržištu - sukcesivne su vlade razbile. Danas se govori samo o "malim i srednjim preduzećima" - kako i dolikuje jednoj polukolonijalnoj zemlji.
 
Privatizacija: Privatizacija bi trebala biti lek za sve nevolje. Kad nešto zapne, vlada najavljuje da će to popraviti privatizacijom. A to prevedeno na običan jezik znači da će se opet deo narodne imovine jeftino prodati stranom kapitalu. To je postalo eufemizmom za prodaju najvrednijih preduzeća stranom kapitalu. Već je preko 4/5 banaka — a one predstavljaju jednu od osnovnih poluga ekonomske politike neke zemlje - u stranim rukama. Sad su na redu hoteli, tj. prodaja jadranske obale, ponajlepše - uz egejsku - u Evropi. Upravo je najavljeno da će iduće godine biti "privatizovani", tj. prodani stranom kapitalu telekomunikacije, elektroprivreda i INA, što su u svakoj privredi najakumulativnije grane. Osim toga, objavljeno je da su za to angažovani strani konsultanti. Strani konsultanti sede u našim državnim ustanovama - kao što su 1945. godine sedeli sovetski "stručnjaci". I u to ime odleva se desetina miliona dolara u inostranstvo. Nekada smo stvarali proizvodne kapacitete, a sad tobože ne znamo njima upravljati. Očigledno se radi o srozavanju zemlje na kolonijalni nivo.
 
Prihodi od privatizacije do sada su se upotrebljavali za pokrivanje rasipničkog državnog budžeta neodgovornih i nesposobnih vlada. No i uprkos tome vlada se neprestano zadužuje u inostranstvu. A šta će se dogoditi kada se "privatizuje ", tj. kada se proda i poslednja vredna narodna imovina ? Zna se: dalje povećanje poreza i još veće zaduživanje u inostranstvu (ako nam još uopšte budu hteli posuđivati). U odnosu na "neefikasnu" samoupravnu Hrvatsku, inostrani dug je u "efikasnoj" kapitalističkoj Hrvatskoj porastao četiri puta... A to međunarodnom kapitalu — kao i nekom domaćem lihvaru - sasvim odgovara: da se iz duga ne možemo iskopati pa da svetski kreditori beskonačno izvlače rente za sebe. I tako ništa ne preostaje za privredni rast Hrvatske. Prema tome, perspektiva Hrvatske je sve veće zaduživanje u inostranstvu, gde će se stari dugovi otplaćivati novim zaduženjima, a sav porast proizvodnje odlaziće na otplatu duga, životni standard se neće povećavati, siromašstvo se neće smanjiti, dvocifrena nezaposlenost će ostati, bezkućnici neće dobiti stanove jer će se i dalje graditi upola manje nego 1989. godine. Broj bolnica i životni vek građana ostaće smanjeni, a brojnost policije povećana. Konfliktnost frustriranog društva povećavaće se, a sa njima i neprestani štrajkovi i javni protesti. Drogiranje i samoubistva nastaviće se, kriminal će cvetati, a sposobni i obrazovani mladi ljudi i dalje će u desetinama hiljada napuštati Hrvatsku.

A recent report by Oxfam International highlights the dramatic rise in income equality by noting that the combined wealth of the world’s top 8 individual billionaires is more than the lower half of the world’s population, some 3.6 billion people. The intention of the report was to bring awareness to the unfairness and injustice inherent in our global economic system.

Oxfam’s assertion is that world economies are mismanaged in favor of the wealthy, which is largely true, however, the report failed to hit the mark on this serious issue by not acknowledging the greatest problem with the world’s economy, which is the global central banking model of privately owned debt-based fiat currencies.

The current banking model is the product of hundreds of years of planned development, structuring, manipulation, force and trickery which began in earnest with Mayer Amschel Rothschild, who first established banking and finance houses in Germany in the 18th century.

The careful cultivation of his wealth with the assistance of his five sons allowed Rothschild to profit immensely during the French Revolution by providing financing and war materials to Austria, which in turn allowed the budding family empire to evolve into a multi-national organization, henceforth becoming a major financier of industry and war.

Quick definition: "Marx uses the term to refer to the general social knowledge or collective intelligence of a society at a given historical period."

"Fixed capital, in particular "intelligent" machines, can thus embody this general intellect as well as humans. Just as collective corporeal power is necessary to complete certain tasks of production (for example to the move the huge stones for the Pyramids), so too collective intellectual power is employed directly in production. Furthermore, as information technologies and cybernetic machines have become more important as means of production, general intellect has become increasingly not just a direct force, but the primary force of social production."

The precariat, populism and robots: is basic income a political imperative?

02.05

Bad and Bourgeois

Gavin Mueller
The super-rich talk to one another about a rising tide lifting all boats, all the while arming their yachts ahead of potential crisis.

Neoliberal policies have hollowed out even our humble non-bourgeois middle, exactly the point of Oxfam’s dramatic statistic. And this polarization is also, ostensibly, the raison d’etre of a conference like Davos: it lets the ultra-wealthy come up from their Scrooge McDuck money pits for a bit of air so they can catch their bearings. As one Wall Street Democrat put it, the conference is “where millionaires are explaining to billionaires how to talk about the middle class.” At Davos, private jet owners consult the passengers in first class to get a perspective on the economy section.
Universal basic income (UBI) is one of these desirable perspectives, increasingly influential among Silicon Valley thought-leaders, as a solution to scandalous rates of exploitation. If the ruling ideas of any epoch are, as Marx would have it, those of its ruling class, then universal basic income advocates are in powerful company.
UBI’s appeal among Silicon Valley is twofold. It’s a “hack” for the welfare state that purports to solve, simply and elegantly, the complexity and unevenness of the contemporary welfare state — which, since capital is unwilling to pay decent wages, stands posed to be the last resort for increasingly numbers of people. And it is the kind of paternalist solution liberal tech elites love, convinced as they are that in fifty years the only nonautomated jobs will be, well, theirs.
How will the hoi polloi subscribe to startup business models reliant on on-demand Ikea construction and Netflix Original Series when living in a scorched-earth cybernetic dystopia? UBI offers a way.
And what a way. Like so many futuristic scenarios, Davos’s UBI-topia changes everything to keep everything the same, its infographic featuring an all-but-literal scattering of crumbs. Inequality remains, but at around 1970s levels. Each quintile must know its place, but with a retro feel, somewhat like an Instagram filter gussying up your mediocre lunch photos.

The altMBA is an intensive, 4-week online workshop designed by Seth Godin for high-performing individuals who want to level up and lead.

Babak Hodjat believes humans are too emotional for the stock market. So he's started one of the first hedge funds run completely by artificial intelligence.

"Humans have bias and sensitivities, conscious and unconscious," says Hodjat, a computer scientist who helped lay the groundwork for Apple's Siri. "It's well documented we humans make mistakes. For me, it's scarier to be relying on those human-based intuitions and justifications than relying on purely what the data and statistics are telling you."

ontheotherhand wrote:AI hedž fond.

The celebrated economist says a progressive property and income tax, greater say for workers in companies and an education system that is less biased against the poor will do more to reduce inequality than the fashionable proposal of a ‘basic income’ for all.

The problem with the discussion about basic income is that in most instances it leaves the real issues unexplored and in reality expresses a concept of social justice on the cheap. The question of justice is not simply a matter of 530 Euros or 800 Euros a month. If we wish to live in a fair and just society, we have to formulate more ambitious objectives which cover the distribution of income and wealth in its entirety and, consequently, the distribution of access to power and opportunities. Our ambition must be that of a society based on a fair return to labour, in other words, a fair wage and not simply a basic income.