Razno razno razno

One Eyed Bob wrote:ma mene i dalje zanima momenat sa dvesta evra za taksi. manifestuje neki n-ti talas feminizma gde si empowered ako radiš prostituciju koja se ne zove tako, OK joj je da joj galantna gospoda daju džeparac, ne zna ni šta je napisala, ubacila je to kao clickbait? ne osuđujem ništa od toga, svako danas ima svoj grift jer je takvo vreme, ali me i dalje zanima, kao sakupljača svega ljudskog, šta leži iza tih dvesta evra.

Skandal sa seksualnim uznemiravanjem mladih glumica zgrozio je javnost. Što otkriva slučaj Matanić? Čemu su izložene mlade žene u filmskoj industriji? Kako ih zaštititi? Hoće li poznati hrvatski redatelj kazneno odgovarati?

Gosti u emisiji urednice i voditeljice Zrinke Grancarić:
- Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova
- dr. sc. Maja Mamula, psihologinja, koordinatorica Ženske sobe
- Ksenija Marinković, glumica, prvakinja Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu
- Chris Marcich, ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC)

KULTURNI INTERMEZZO ZRINKE PAVLIĆ

Tri dimenzije straha: Zašto su svi šutjeli o Mataniću?

Razlog zbog kojeg mnogi šute o ponašanju osoba na utjecajnim položajima najčešće nije nemoralnost, nego strah za egzistenciju

'Mi sa Zapada uvijek sve najgore poberemo', govorili su naši stari. I još govore. Čak i ne stari. Za tu se otrcanu frazu hvataju mnogi, ali ovih dana ona čak zvuči donekle istinito jer je Hrvatska, eto, dobila svoj prvi pravi #metoo skandal. Jest da ovo 'dobila' nije baš dobar izraz, jer nam taj poklon svakako nije trebao, ali tko nas pita. Dalibor Matanić, kako je objavio Večernji list, godinama je porukama preko Vibera seksualno uznemiravao i na još neke načine maltretirao mlade glumice. Njih se tridesetak odvažilo tu priču ispričati medijima, a otprilike u isto vrijeme (ili malo prije, nisam sigurna) Matanić je na svojim profilima na društvenim mrežama priznao da je to činio, ispričao se, napisao da se kaje i da je sve to radio zbog ovisnosti o drogama i alkoholu. Sad se od toga liječi, kaže.

Naravno, sve je to s vrlo dobrim razlogom izazvalo osudu i gađenje. Nitko se ne bi trebao osjećati ugroženo, izloženo, napadnuto samo zato što radi s osobom koja misli da joj je apsolutno sve dopušteno. Pogotovo ne seksualno. Ili bilo kako fizički. Ili bilo kako psihički. Potpuno je svejedno je li to netko radio zato što je pio, zato što su mu to telepatski nalagala bića iz druge galaksije ili zato što bez takvog ponašanja ne zna disati, raditi ni živjeti. Mora odgovarati za svoje postupke.

'Tko? Dado? Ma daaaaj!'
Uz pucanje priče o Mataniću i njegovim nedjelima, pukla je još jedna priča, a to je priča o zidu šutnje. Čak sam i osobno udarila glavom o njega, iako nemam nikakve veze s Matanićem, osim što smo se sreli jedanput ili dvaput na nekom filmskom festivalu. Naime o Matanićevim se zločinima i prekršajima počelo govorkati neko vrijeme prije nego što je sve službeno izbilo u javnost, pa sam i ja prije nešto manje od mjesec dana načula iskrzane i nepovezane informacije u stilu 'izgubil je sve angažmane', 'izgleda da je delal neka sranja ženama na snimanjima' i 'lud je od kokaina'. Sve je, međutim, bilo na razini glasina. Pokušala sam se raspitati kod nekoliko ljudi za koje sam mislila da bi mogli nešto znati - nitko nije imao pojma. Čak su mi govorili i stvari poput: 'Tko? Dado? Ma daaaaj!'

Budući da se sad ispostavilo da su mnogi koji su tvrdili da nemaju pojma - ipak imali pojma, barem sad, u ovoj završnoj fazi, kad je javno razotkrivanje Matanića već bilo u pripremi - u mnogih se javio pravednički bijes zbog toga što su 'svi znali, a nitko nije ni zucnuo'. Pritom, ipak se treba priznati, taj bijes nije toliko usmjeren prema ovima koji su prije mjesec dana znali da će Matanić uskoro dolijati, nego prema onima koji su to morali znati već desetke godina, koliko je Matanić činio to što je činio. Zašto ništa nisu rekli? Zašto nisu zaštitili žrtve?

I doista, pomisao na to da netko zna za muku kroz koju netko prolazi, a o tome šuti i ne čini ništa da bi pomogao žrtvi - duboko je uznemirujuća. Stavlja pod upitnik obično ljudsko suosjećanje, društvenu solidarnost, osjećaj za dobro i zlo - ma sve živo na što se oslanjamo kad nastojimo preživjeti u ljudskom društvu. Čovjeku se naprosto poljulja tlo pod nogama kad shvati da netko vidi njegovu patnju, ali ga boli đon.

No isto je tako istina da takav grijeh propusta ili grijeh šutnje nije uvijek uzrokovan (samo) bešćutnošću, pomanjkanjem solidarnosti i osjećaja za dobro i zlo. Uzrokuje ga nekoliko sistemskih problema, među kojima tri od njih nose vrlo poznate nazive - patrijarhat, seksizam i kapitalizam.

Ljudi kao rekviziti
Patrijarhat je ovdje problem jer se u mnogim situacijama muškarca na utjecajnom položaju smatra nosiocem neograničene moći, i on to dosta često jest. Povijest je prepuna priča o moćnicima koji su imali 'neke svoje ekscentričnosti' koje su im se tolerirale ili se na njih čak gledalo sa simpatijama jer su 'genijalci'. Štef koji lupi Baru preko zubi je nasilna seljačina, ali kad bi Picasso svojoj ženi odvalio šamar zbog toga što mu nije na vrijeme naložila vatru u ateljeu - 'ah, to je Picasso'. Kad je Stanley Kubrick stoput bacao u snijeg Jacka Nicholsona jer mu nikako nije odgovarala završna scena 'Isijavanja', to je bilo radi umjetnosti i nitko nije potegnuo pitanje zlostavljanja na radnom mjestu, iako tretiranje ljudi kao rekvizita to definitivno jest. Primjera je bezbroj, a #metoo pokret u Americi pokazao je koliko je to povezano sa seksualnim zlostavljanjem žena.

Ne kažem da je Matanić talentiran kao Picasso ili Kubrick, ali bio je jedan od najcjenjenijih hrvatskih filmskih redatelja, jedan od redatelja koji su najviše radili i snimali, jedan od redatelja čiji su projekti prolazili na natječajima i koji su, uostalom, bili i hvaljeni. A onda su ljudi skloni uvjeriti se u priču iz rubrike: 'Ah, on je malo čudan, nekad možda i neugodan, ali je maher/umjetnik/faca/uspješan/genij.' Pa mu 'zažmire na jedno oko', iako ono što čini nije sitna ekscentričnost tipa 'morate mi svako jutro na posao donijeti točno deset komada smokija i mineralnu s tri kapi limunovog soka', nego svojim nasiljem i manipulacijama uništava ljudima živote.

Drugi problem - seksizam, i to onaj sistemski, uvelike utječe na šutnju o ovakvim situacijama jer se iz nekog razloga ženama ne vjeruje da su zlostavljane. Konkretno, u situacijama kakve se sad opisuju uz Matanića nemali bi broj ljudi zaključio da su žene te koje su kvarne. Neće reći da muškarac seksualno zlostavlja zato što sa svojeg moćnog položaja očekuje seks ili neku seksualnu situaciju, nego će zaključiti da ona dolazi do uloga preko kreveta. Holivudski casting couch desetljećima je bio javna tajna i smatralo se to sramotom glumica koje su se našle na njemu, a ne muškaraca koji su ih na njega doveli. Takvo razmišljanje još nije sasvim izumrlo.

Danas jesi, sutra nisi
Treći je problem kapitalizam i pritom - barem u Matanićevu slučaju - ne govorim o onome kad se 'zlatnoj koki' oprašta sve jer donosi pare. Ovdje je problem u nečemu što se naziva prekarni kapitalizam ili prekarno radništvo. Prekarni radnici su vam oni koji nemaju socijalno, zdravstveno i redovnu plaću, nego rade na ugovor, od projekta do projekta. Velik dio hrvatske kulturne scene, pa tako i onih koji rade na filmovima - radi prekarno. Od angažmana do angažmana, od projekta do projekta.

I sad zamislite da ste mlada glumica ili mladi producent ili mladi montažer, mladi garderobijer ili mladi štogod koji živi tako. Ne morate zapravo ni biti mladi. Ima ih koji tako dočekaju penziju. U takvoj situaciji vaš sljedeći angažman, naravno, ovisi o tome koliko ste dobro radili prije, ali ovisi i o tome da niste radili probleme. A to 'da niste radili probleme' u okrutnom prekarnom svijetu može značiti svašta - od toga da ste stvarno problematični do toga da se stalno na nešto žalite, pa makar i te žalbe bile opravdane.

U tome i jest cijela monstruoznost zlostavljanja kao što je Matanićevo. Radio je ono što je radio mladim glumicama zato što je znao da će se one bojati bilo što reći. Zato što je računao na svoj utjecajan položaj i na njihovu želju da rade svoj posao. Zato što je znao da se one boje gubitka sljedećeg angažmana s njim ili nekim njemu bliskim. A toga se bojao i gro ovih drugih koji su možda znali, ali su šutjeli. Da, ako zucnu, više neće raditi ni zarađivati za život. To je vrlo moćan strah.

I zato kad kažemo da 'uvijek sve najgore poberemo sa Zapada', to nisu samo ovakve grozne epizode zlostavljanja i uznemiravanja - iako naravno da jesu megaužas. Neke od najgorih stvari koje nismo 'pobrali', nego već stoljećima DIJELIMO sa Zapadom proizlaze iz patrijarhata i nemilosrdnog kapitalizma koji u pojedinca izazivaju strah što lomi duh i ljudskost. A zid šutnje o zlostavljanju žena zato što moćni 'genijalac' smije sve - jedna je od najstrašnijih. I rijetki su junaci koji ga se usude probiti.

Govoreći o pritiscima na redakciju Večernjeg lista da se ne objavi tekst o Mataniću, [novinarka Večernjeg lista koja ga je razotkrila, Milena] Zajović je kazala kako su pritisci dolazili od osoba zaduženih za redateljev PR te da su oni trajali tjednima.

“Te osobe radile su svoj posao najžešće što su mogle, što djelomično mogu razumjeti, ali s druge strane to teško razumijem. Također, ne meni direktno, ali našim nadređenima, glavnom uredniku i članovima uprave, javljale su se i druge strane, agencije koje su angažirale Matanića i koje se sada boje za svoju reputaciju.

Zanimljivo je da neki kojima nikako nije bilo u interesu da to izađe u javnost sada okreću ploču i staju uz žrtve. No, koji god motivi bili, žrtve javno podržati je u ovom trenutku jedino ispravno”, kazala je.

rumbeando wrote:Matanić sa suprugom Helenom u nekom talk showu pre nepune 2 godine:



Dajdžest:
https://story.hr/Celebrity/a291684/sto-je-helena-minic-govorila-o-daliboru-matanicu.html

PRVI HRVATSKI #METOO / Novinarka koja je razotkrila Matanića otkrila koliko joj se žena javilo prije i nakon objave teksta
Novinarka Večernjeg lista i diplomirana psihologinja Milena Zajović koja je razotkrila Dalibora Matanića gostovala je u studiju RTL Direkta gdje je pričala o slučaju o kojem priča cijela Hrvatska
U studiju RTL Direkta s Mojmirom Pastrorčić razgovarala je novinarka Večernjeg lista i diplomirana psihologinja, Milena Zajović, koja je prva napisala tekst o Daliboru Mataniću i njegovom uznemiravanju kolegica.
Rekla sam u uvodu da je ovo prvi #MeToo slučaj, jer se prvi puta radi o nekome tko je svima poznat, slučaj prate svi mediji. Bi li ti rekla da je ovo prvi Hrvatski MeToo slučaj?
Pa rekla bih da je i nije. S jedne strane, imali smo ovu priču s akademijom dramske umjetnosti gdje su neka imena itekako prokazana, ali s druge strane onih posljedica zapravo nisu imali. Ovdje prvi puta imamo zaista tu priču gdje zlostavljač vrlo konkretno završio s neposrednim sankcijama koje nisu došle od pravosuđa nego direktno iz struke.
Napisala si u ovom tekstu u kojem si razotkrila Dalibora Matanića cijeloj Hrvatskoj da si bila izložena pritiscima. Kakvim pritiscima?
Da, iz krugova PR-a Dalibora Matanića, isto tako moju redakciju su zvali i ljudi iz agencija za koje je snimao nekakve komercijalne projekte. Naravno da se mnogi ljudi sada tu boje i za vlastite reputacije, a tko zna, možda su i nešto znali.
'Priča je našla mene'
Kako si krenula u ovo istraživanje, kako si počela kopati ovu priču?
Priča je zapravo našla mene. Kako se ja kreće dosta i u filmskim i novinarskim krugovima, poznajem velik broj glumica i redatelja, pa i Matanića. I jednostavno imam dojam da su te žene osjećale neko povjerenje da mi se mogu obratiti i da njihova priča neće biti zloupotrijebljena. Prvo sam razgovarala s jednom obitelji koja je osjećala vrlo konkretne posljedice njegovih djela koje nisu bile samo poruke i nekako nakon tog razgovora koji je bio vrlo težak, imam dojam da su se i one osjetile ohrabrene i nekako mi preporučile još nekoga, pa je taj neko doveo još nekoga. I prije nego što sam znala, ljudi su se javljali sami.
O kojem broju žena se radi, s koliko si ti žena razgovarala?
Razgovarala sam s tridesetak osoba. Velika većina su bile žene, ali i neki muškarci koji su to sve gledali prije objave teksta.
Kako je operirao Matanić?
To je bilo klasično predatorsko ponašanje, koje bi obično bilo ostvarivanje nekog profesionalnog kontakta ili pod izlikom nuđenja nekog angažmana. Nakon toga bi se vrlo brzo pojavio prijedlog da se prijeđe na neke druge komunikacijske kanale gdje se dokazi lakše skrivaju i onda je kretalo maltretiranje koje je išlo u rasponu od nekih primitivnih i vulgarnih poruka do nekih stvari gdje ja imam dojam da ima elemenata i nekog ozbiljnijeg kaznenog dijela.
Trideset žena je bilo prije nego si objavila ovaj tekst, a sad od petka do danas?
Nisam brojala, ali je preplavljujuća količina poruka žena koje mi pišu ‘Hvala ti, mislile smo da smo lude’, ‘Nismo znale da se i drugima to događa’, ‘Nismo same’, koje mi šalju neke svoje prepiske, to jest češće jednostrane prepiske s Daliborom Matanićem gdje se vidi jako puno tih poruka koje su nestale, ali neke su i ostale. One su sad međusobno nekako hrabrije, one se međusobno povezuju, mnogo razgovaraju o tome i ne bi me čudilo da ta priča dobije neki konkretniji nastavak.
Čini li ti se da bi neka imala hrabrosti i sve ispričati na sudu?
Ja se tome iskreno nadam i to bi bilo izrazito važno. Mi smo sada imali situaciju koja je pohvalna za hrvatsku policiju. Oni su vrlo brzo krenuli u izvide po službenoj dužnosti. Međutim, izvidi po službenoj dužnosti imaju neke limite i dok se ne jave ili ne pojave osobe koje mogu reći ‘Ja sam bila žrtva Dalibora Matanića’ i ne pokažu neke dokaze, bojim se da će ta istraga biti ograničena, a onda najgore što se može desiti da ispadne da nisu našli, pa možda se i ništa nije dogodilo.
Znači njima nije dovoljno njegovo priznanje na Facebooku, niti je dovoljan tvoj tekst?
Iz razgovora koji sam imala s policijom stekla sam dojam da je ključno da razgovaraju s nekima od tih žena. Policija tu isto kao i novinari je zakonski obvezna zaštiti identitet svih onih koji su obuhvaćeni istragom, a onda dalje državnom odvjetništvu kako će slučaj procesuirati.
Kontaktirala ju policija
Tebe je kontaktirala policija, ti si s njima u kontaktu?
Je, jutros su me zvali, dugo smo razgovarali, znam da su kontaktirali još neke ljude koji imaju određena saznanja uz slučaj Matanić. Pohvalno je što su krenuli raditi.
Hoće li ovo sve što se događa nakon objave tvoga teksta ohrabriti žene da se jave sudu ili ih obeshrabriti?
To je sada na građanima RH. Dokle god smo mi društvo koje zapravo još uvijek, pa čak i nakon što je počinitelj priznao, sumnja u žrtvu, bojim se da ih obeshrabrujemo. Svaki možda, svaka relativizacija, svako srce na status Dalibora Matanića, obeshrabruje jednu novu djevojku da progovori. Ali s druge strane, imam dojam da ta ogromna količina svjedočanstava koje sad isplivaju na vidjelo, a neku su već počeli imenom i prezimenom govoriti o tome, može stvoriti tu kritičnu masu da malo protresemo cijelu tu industriju u kojoj je Matanić trenutno najvidljiviji, ali sigurno ne jedini primjer zlostavljača.
Misliš li da će ta pipa koju si otvorila dovesti do nekih drugih zlostavljača u industriji?
Ne nadam se uništenim životima i uništenim karijerama, ali se beskrajno nadam zdravijoj filmskoj industriji, zdravijoj reklamnoj industriji, zdravijoj kazališnoj industriji. To su krugovi koje volim, filmu sam posvećena i profesionalno kao kritičarka i jednostavno želim da prijateljice i kćeri mojih prijateljica rade u jednom sigurnom okruženju.
Je li tebe iznenadilo da je netko tko se predstavljao kao pionir protiv nasilja nad ženama, kao feminist, da se ponašao tako kako je?
To je malo dr. Jackyl i Mr. Hyde situacija. Ja imam dojam da je neki dio Matanića zaista vjerovao da je borac za ljudska prava i feminist, ali isto tako u njegovom je ponašanju toliko toga perfidnog i proračunatog da mislim da se to ne može diskreditirati kao nesvijest o svojim postupcima. Ja osobno nisam znala za to, iako smo se kretali u sličnim krugovima i osjećam se poraženo zbog toga. Poraženo, jer sam ga recimo prošle godine zvala da sa svojom obitelji bude gost na filmskom festivalu u Motovunu koji sam organizirala. Ja se sada pitam je li tamo bilo ikakvih situacija koje su recimo našim volonterkama mogle biti neugodne.
Misliš li stvarno da su mnogi znali i što uopće znači da su mnogi znali? Dok netko ne prijavi, ništa to ne vrijedi.
Ne znam je li gore da su mnogi znali ili da mnogi nisu znali. Mnogo ljudi sad govori da se to znalo godinama i onda se pitam pa dobro zašto se nije napravilo ništa po tom pitanju. S druge strane, vodeći se i vlastitim primjerom, ja iskreno vjerujem da dio ljudi koji su ga okruživali to nije znao. Između ostalog zato što je on jako dobro znao pred kim se može kako ponašati i pred kim može što govoriti.

Šutnja ili prvo lice množine
BORIS DEŽULOVIĆ
Danima pažljivo prateći i analizirajući zaglušujuću javnu buku oko Dalibora Matanića, filmskog redatelja koji je - kako se saznalo i priznalo - pijan i drogiran seksualno uznemiravao i zlostavljao mlade glumice, izdvojio sam četiri komentara ključna za razumijevanje cijelog slučaja.
Prvi komentar dolazi iz redova struke: “To je najgora stvar na svijetu, to se treba prijavljivati! Ja znam da vjerojatno postoje ljudi koji misle da imaju poziciju, recimo redatelja ili profesora, i koji misle da su Bogom dani i da mogu uvjetovati. Po meni je zločinac svatko tko nekome kaže da neće napredovati, kao što je Weinstein radio, kad kaže nekoj glumici da neće napredovati, ti ljudi koji misle da kontroliraju tuđe živote, to su ljudi koji su u stvari monstrumi.”
Drugi komentar oslikava sumnju u mogućnost da se stvari nakon svega promijene: “Ne znam koliko treba biti naivan da bi se povjerovalo kako će ovo promijeniti nešto, ali može se baciti dodatne ljage i sramote. Dobro je da se vidi koliko se malo cijeni ljudsko meso i duša, i da se vidi koliko za te klinke nikoga nije bilo briga. To mi je najmučnije od svega. To je prikaz hrvatskog društva. Radi se o nehumanosti koja je ušla u ljude gdje se svatko bori za svoj život i zaboravlja biti dobar. To zlo mora biti prepoznato svugdje u svijetu. Zlo je univerzalno.
Treći komentar ispravno kontekstualizira problem: “U patrijarhalnom barbarskom dobu, nakon što očevima barbarima ni viagra više ne pomaže, na scenu dolaze njihova djeca, koja su gledala svoje očeve kako drmaju početnim danima tranzicije. Velika većina muškaraca zapravo se boji žena i njihove desetljećima zatomljivane snage, i ne može se pomiriti s neizbježnim odlaskom patrijarhata u povijest, oni bi još malo produljili svoju vladavinu. Treba ih educirati da im je odzvonilo, da im žene nisu neprijatelji već ravnopravni partneri.”
Konačno, četvrti komentar osvrće se i na same žene koje su pohvalile i podržale Matanića: “Pogađa me činjenica da je žena ženi često neprijatelj. Mi smo daleko od normalne zemlje dok god netko misli da bi netko trebao imati ikakvu olakšicu za nasilje nad ženama. Ako želimo normalnu zemlju, ne smijemo niti jedne sekunde šutjeti i dopustiti da itko opravdava nasilje. Nema opravdanja za bilo kakvu vrstu nasilja u društvu koje hoće napredovati.”
Istina, nijedan od četiri kuta iz kojih se gledalo na ovaj slučaj nije novi. I prije smo znali da da petrificirani patrijarhat vlada društvom i da ovaj slučaj neće mnogo promijeniti, i prije smo znali da struka uvijek zna i šuti, i da su žene ženama ponekad muškarci.
Po čemu su onda citirani komentari, kako ono, “ključni za razumijevanje cijelog ‘slučaja Matanić'”? Po tome što ih je, sva četiri, izgovorio i napisao sam – Dalibor Matanić.
Prvi, iz kuta struke, Matanićev je komentar izgovoren razmjerno davno, još prije dvadesetak godina, u intervjuu Aleksandru Stankoviću na HTV-u povodom mučno slične afere na Akademiji dramskih umjetnosti. Drugi – onaj u kojemu sumnja da će njegova priča išta promijeniti – izgovorio je pak prije točno tri godine u intervjuu portalu Lupiga, govoreći o svojoj hvaljenoj seriji “Šutnja”, nastaloj po šokantnim istraživanjima Drage Hedla o dječjoj prostituciji i zlostavljanju mladih djevojaka.
Treći i četvrti, međutim – o barbarskom patrijarhatu i ženama kao neprijateljima žena – redatelj “Šutnje” u autorskom je tekstu za ženski magazin Gloriju napisao gotovo jučer, listopada prošle godine, u redakcijskom uvodniku svečano najavljen kao “najglasniji aktivist protiv nasilja nad ženama”. “Zato sam i ponosan što radim TV seriju ‘Šutnja’: zbog svih tih supruga koje su sigurno znale da im muževi rade strahote nad tinejdžericama”, u blago jezivom spoileru piše Matanić u Gloriji, ponavljam, još listopada prošle godine.
U trenutku kad govori o “strahotama nad tinjedžericama” i “barbarskom patrijarhatu” kojemu “ni viagra više ne pomaže”, Matanić je vrlo svjestan pozicije iz koje piše svoj “spoiler alert”. Ako je, naime, zaista – kako će skrušeno priznati na društvenim mrežama – “tek kad se samostalno prijavio u ustanovu za liječenje ovisnosti osvijestio da je u trenucima kad je bio pod utjecajem alkohola ili droga na neprimjeren način uznemiravao kolegice”, Matanić je to “osviješten” znao i “u trenucima” kad je pisao taj tekst. Još dva mjeseca kasnije, recimo, u novogodišnjem broju Glorije pohvalit će se kako se u protekloj godini – “godini iz snova” – “u potpunosti odrekao alkohola” i posvetio “traženju mira”: “U našem poslu se morate dosta truditi da ubijete negativni dio ega, zato se u novoj godini želim okrenuti vlastitom miru.”
Da je dakle “pod utjecajem alkohola ili droga na neprimjeren način uznemiravao kolegice”, Matanić nije “osvijestio tek kad se samostalno prijavio u ustanovu za liječenje ovisnosti”, nego tek kad je saznao da Milka Zajović za Večernji list priprema o tome priču: u grozničavoj utrci s vremenom, nekoliko minuta prije na društvenim mrežama javno se sam ritualno izbičevao, povukavši za sobom u blato i desetine žena koje su mu – ne znajući za Milkin tekst u Večernjaku – čestitale na “hrabrom priznanju” i pružile podršku na putu katarze i pokajanja, pizdunski tako navukavši i na njih dobar dio javnog ženskog bijesa.
O tome kako je “žena ženi često neprijatelj” već je, uostalom, govorio i sam Matanić. Ali ovo nije priča o tome. Ovo, u konačnici, nije ni priča o Daliboru Mataniću. On je samo lice i ime pojave. Rijetko podlo i kukavičko, ali ipak samo lice i ime: naš redatelj, naime, nastupa kao prvo lice “naše” množine, nominativ muškog feminizma, onoga što se već desetljećima idiotski trpa u crveni kontejner “ljevice”.
Bilo je, jebiga, mnogo lakše kad se o “nehumanosti”, “zlu”, “nasilju nad ženama”, “strahotama nad tinejdžericama” i “cijeni ljudskog mesa i duše” govorilo isključivo kao o naslijeđu mračnog, tijesnog i vlažnog tradicionalnog “barbarskog patrijarhata s viagrom”, i kad smo u licima te pojave prepoznavali ocvale desničarske šovinističke mužjake, Antu Kovačevića ili Ljubu Ćesića Rojsa, HDZ-ove rektore, profesore, župane i općinske načelnike, konzervativne pseudointelektualce i katoličku inteligenciju iz prekooceanske dijaspore, kaptolske biskupe, seoske župnike, kojekakve Bartulice i Batarele, Marijine ratnike, klečavce s trgova i sav taj ološ kojega su nam nanijele devedesete.
Odjednom, zaprepašteni smo otkrili da “barbarski patrijarhat” ne samo da može imati i nasmijano, moderno lice s naslovnice Glorije, već i lice samog korifeja feminizma, “najglasnijeg aktivista protiv nasilja nad ženama”.
Od tog trenutka nadalje, rekoh, to više nije priča o Matanićevom bijednom licemjerju, od tog trenutka “slučaj Dalibor Matanić” prestaje biti slučaj. Nema tu, braćo, ničeg slučajnog, nema nijednog od četiri kuta i nijedne lijevo-desne strane s koje to nije naš problem. “Zlo je”, kako ono, “univerzalno”.
Dakle, muško.
Ili, kako je to nekidan na Facebooku cijeli “slučaj” lijepo i jezgrovito sažeo “jedan od nas”: “Svi mi imamo zlo u sebi. Pitanje je samo da li ćemo ga koristiti da ne okrznemo njime previše druge ljude ili ćemo im pak napraviti rane za cijeli život. Ako je ova priča pomogla ljudima koji su znali sve i šutjeli, da ipak tiho u sebi naprave svojevrsno pokajanje, uspjeli smo. Najveći uspjeh ipak je puno jednostavniji, a taj je da nekoj od cura koje su prošle nezamislivi pakao, barem jedna sekunda preostalog života bude malo mirnija i svijetlija.”
Prije samo dva mjeseca, posvećen svojoj misiji protiv nasilja nad ženama, to je na Facebooku o svojoj “Šutnji” objavio – dobro, to ste već shvatili – Dalibor Matanić.

ocvale desničarske šovinističke mužjake

konjski nil wrote:

ocvale desničarske šovinističke mužjake

nikad robom

“Ozbiljno? Ajde si pogledaj inbox i pogledaj koja je bila tema našeg dopisivanja 7. listopada 2021. Dakle, 2021. kada si me pitao zakaj ne volim Matanića, a ja sam ti rekla kaj znam o njemu. Ok, možda ja nisam kredibilan izvor informacija, ali ja sam tebi 2021. rekla da od cura znam da je Matanić predator. Ponavljam, kužim da ja ne moram biti kredibilan izvor informacija, ali da si 5. 3. dobio prvu informaciju, jebiga, baš i nisi.”

Tu je poruku Nebojši Tarabi, dugogodišnjem suradniku redatelja Dalibora Matanića poslala žena poznata u hrvatskim umjetničkim krugovima, koja u strahu za svoju sigurnost ne želi javno otkrivati svoj identitet. Dio je to njihove komunikacije preko Fabebooka, koja je započela nakon što je Tarabu ista osoba upitala je li siguran da nije ranije znao za optužbe protiv Matanića. Nakon što joj je Taraba ponovio da tijekom rada s Matanićem nikada nije dobio pritužbu na njegovo ponašanje, ona mu je poslala netom citiranu poruku.

'Scenarios,' a film Jean-Luc Godard made the day before his death, will screen at this year's Cannes: https://t.co/PlwIFuKYrt pic.twitter.com/y9Yx6hbP0f

— The Film Stage (@TheFilmStage) April 25, 2024

If you recognize this iconic clothing, we can be friends https://t.co/qHoIBIRZhb pic.twitter.com/3oU9UFgsmh

— Matt Neglia (@NextBestPicture) April 23, 2024

https://t.co/U9kvttJdUt pic.twitter.com/3lkTCx3Jb8

— alberto lechuga (@AlbertoLechugaG) May 2, 2024

Летећи Полип wrote:Ali neee, ja sam razočaran! Potencijalno veliko kod Kosmatosovih uradaka, ono što je za posteriti, je to što je osmislio novu, od predmoderne tradicije nezavisnu, formu užasa. Kao što je npr. Lovecraft stvorio eldritch horror, to je kod ovoga acid horror. To neko drug induced izopačenje u demona new age transendencije. 

A umesto da ide tim tragom, on se uhvatio jebenih vampira, i jebenih osamdesetih. Hoće li ta jebena tiranija osamdesetih ikada prestati, ili je bolje da Putin izvadi nuklearke?

Spoiler:

Летећи Полип wrote:Ali neee, ja sam razočaran! Potencijalno veliko kod Kosmatosovih uradaka, ono što je za posteriti, je to što je osmislio novu, od predmoderne tradicije nezavisnu, formu užasa. Kao što je npr. Lovecraft stvorio eldritch horror, to je kod ovoga acid horror. To neko drug induced izopačenje u demona new age transendencije. 

A umesto da ide tim tragom, on se uhvatio jebenih vampira, i jebenih osamdesetih. Hoće li ta jebena tiranija osamdesetih ikada prestati, ili je bolje da Putin izvadi nuklearke?