https://velikeprice.com/politika/srbi-i-jugoslavija-dejan-jovic-feljton/?twclid=2-5lcnl5g64e0u1z501u5nbb8dr
Srbija i Jugoslavija: Od najveće pobjede do najvećeg gubitka
Zašto toliko Srba danas misli da je Jugoslavija bila greška. Veliki feljton Dejana Jovića na Velikim pričama o Jugoslaviji svakog četvrtka u nedelji. U prvom nastavku: Šta je Srbija dobila, a šta izgubila u Jugoslaviji. Kao i svi drugi jugoslovenski narodi
Piše Dejan Jović
ЈАН 11 2024,05:00
Ekskluzivni feljton profesora Dejana Jovića o Jugoslaviji čitajte narednih nedelja samo na sajtu Velike priče
***
U suvremenoj Srbiji Jugoslavija je istovremeno i popularna i nepopularna, slično kao i u drugim postjugoslavenskim zemljama, s tim što je u Srbiji proces mentalnog rastajanja od Jugoslavije pomaknut za petnaestak godina, koliko je prošlo između 1991. kad su se ostali (osim Crne Gore) odlučili za nezavisnost i 2006., kad su to učinile ove dvije države.
Otkako je na vlasti Srpska napredna stranka, službena Srbija intenzivno radi na stvaranju novog nacionalnog identiteta, u okviru kojeg se na Jugoslaviju gleda negativno, kao na veliku grešku Srbije, kao na antisrpsku državu od koje su drugi (Hrvati i Slovenci) imali daleko više koristi od Srbije. Kao što je bio slučaj u drugim postjugoslavenskim zemljama, i u Srbiji će trebati nešto vremena da se ta plima antijugoslovenskog nacionalizma vrati u normalnost, pa da se o odnosu Srbije i Jugoslavije može govoriti bez pretjeranih emocija ili falsificiranja.
Svaka rekonstrukcija nacionalnog identiteta traži da se ponovno definira tko smo to (kolektivni) Mi, a tko su (kolektivni) Drugi. Jugoslavije više nema, pa je novi identitet prilično lako graditi na tome da je se proglasi neprijateljem. Novi mitovi falsificiraju prošlu stvarnost, prihvaćajući samo one segmente istine koji im odgovaraju, kako bi na to nadogradili ono što se nije događalo ali je korisno i „dobro zvuči“.
Novi nacionalni mitovi nisu utemeljeni na potpunoj laži, nego na selektivnoj istini koja – zato što je selektivna – prikriva ono što tim mitovima ne odgovara. Jugoslavija se od toga ne može braniti jer je nema. Ona je lak plijen, pa ga stoga svi postjugoslavenski nacionalizmi koriste da bi konsolidirali sebe.
Pa ipak, Srbija se od Jugoslavije rastala teže i sporije od drugih republika. Po pitanju jugoslavenstva ostala je podijeljena i „zbunjena“. U procesu raspadanja Jugoslavije, Srbija se protivila vlastitoj nezavisnosti, barem nominalno naglašavajući da Jugoslavija mora opstati, makar i preuređena i „skraćena“, za one narode koji je žele. Pritom je ubrzo postalo jasno da za takav plan nema saveznika, osim u Crnoj Gori.
Tu dvojnost u Srbiji, Aleksandar Pavković je već 1998. opisao u svom članku „Od jugoslavizma do srbizma: srpska nacionalna ideja od 1986. do 1996.“, objavljenom u časopisu Nations and Nationalism. U novije vrijeme, dobar pregled dilema – Srbija ili Jugoslavija – ponudio je Vladimir Ribić u knjizi „Politička mobilizacija u Srbiji 1987. do 1992. godine“, koju je prošle godine objavio Arhipelag.
U toj se knjizi citiraju pogledi na ovu dilemu političkih lidera vlasti i opozicije. Razlike koje su o tom pitanju postojale unutar same opozicije bile su jedan od glavnih razloga njenog neuspjeha u devedesetim godinama. Pa ipak, oni koji su bili za samostalnu Srbiju bili su u manjini čak i u opozicijskim strankama, ali su na pitanje – kakvu Jugoslaviju (kao konfederaciju s preuređenim granicama republika, ili kao centraliziranu državu) i s kim sve – ti lideri, a i intelektualci koji su to pitanje razmatrali bili vrlo podijeljeni.
U Jugoslaviji su Srbi bili ujedinjeni u jednu državu, a Kosovo je bilo u Srbiji. Srbija je bila veća nego što je de facto sada
U današnje vrijeme, novi ideolozi grade srpski nacionalni identitet nasuprot Jugoslaviji, označavajući svoje protivnike kao zagovornike Jugoslavije i jugoslavenstva. Ta teza se oslanja na ocjenu da je sam čin ujedinjenja sa Slovencima i Hrvatima bio tragična greška Srbije, te da bi umjesto Jugoslavije bolje bilo da je Srbija 1918. ostala samostalna država, proširena na ona područja nekadašnje Austro-Ugarske u kojima žive Srbi („Prečani“, pojam kojeg se više ne spominje, ili ga se tretira kao „historijski pojam“).
Treba istaći, kao možda najotvorenijeg predstavnika tog novog narativa, Dragoslava Bokana, koji danas tvrdi da i u suvremenom srpskom društvu postoji podjela na Srbe i Jugoslovene. On je, ne treba zaboraviti, „državni scenarist“ nekih od glavnih komemorativnih historijskih „predstava“, kroz koje novi poredak pokušava interpretirati povijest 20. stoljeća. Uz njega, sa sličnim tezama, idu i razni popularni intelektualci, iz akademske zajednice i izvan nje. Sukobi koji se intenziviraju među istoričarima na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu imaju tu osnovu.
Sjećam se slične dileme s jednog predavanja koje nam je održao, valjda negdje 1988. ili 1989. Dušan Bilandžić, autor dosad neprevaziđene „Historije SFRJ“, objavljene u Zagrebu („Školska knjiga“) 1986. godine. Bilandžić je tada rekao da je i sam imao tu istu dilemu – zašto je Srbija odlučila da stvori Jugoslaviju, umjesto da zadrži sebe samu, proširenu na teritorije na kojima većinski žive Srbi „Prečani“?
Princ Aleksandar od Srbije na frontu sa britanskim oficirima tokom Prvog svetskog rata 1915.World History Archive / Universal images group / Profimedia
Odgovor je dobio od jednog – ne sjećam se je li spomenuo i kojeg – kolege, srpskog istoričara, koji ga je odveo do spomenika Pobedniku na Kalemegdanu i rekao mu: „Vidi ovo preko – tu je bila Austrija. Vidjela se sa ovoga mjesta. Dolazi 1. decembra 1918., i Austrija se seli 600 kilometara na zapad. Mi od tada slobodno dišemo.“
Pomicanje granice toliko na zapad bilo je rezultat ratne pobjede Srbije i njenih tadašnjih moćnih saveznika. Teritorijalno proširenje sve do Karavanki bilo je „ratni plijen“ tadašnje Srbije, kojim je ona prestala biti mala zemlja i postala glavni akter, po vlastitom uvjerenju neupitni hegemon, jedne ipak respektabilne, međunarodno priznate i uvažavane nove – teritorijalno ne više tako male – zemlje. Ta nova zemlja inicijalno nije iz svog imena izbrisala ime Srba, premda više nije bila Kraljevina Srbija.
Ujedinjenje sa Slovencima i Hrvatima tada je viđeno kao oslobođenje Južnih Slavena (osim Bugara, koji su u viziji Srba i tada i kasnije bili daleko nepopularniji od zapadnih Jugoslavena), koji su isto željeli ujedinjenje. U samoj Srbiji, kao što objašnjava Branka Prpa u svojoj knjizi „Srpski intelektualci i Jugoslavija, 1918–1929“ (objavio ju je Clio 2018. godine), nije bilo nijednog značajnog intelektualca koji bi bio protiv ujedinjenja. Entuzijazma nije manjkalo ni među hrvatskim i slovenskim intelektualcima kao ni među članovima političke elite u tim krajevima, koji su strahovali od posljedica poraza Austro-Ugarske, kojeg nisu očekivali i za kojeg nisu bili spremni.
Dobar primjer hrvatskog intelektualca koji je gorljivo zagovarao Jugoslaviju je Niko Bartulović, o kojem je prošle godine objavljen odličan zbornik radova pod naslovom „Vrtlog ideja i identiteta“ kojeg su uredile Svetlana Šeatović, Sanja Roić i Marko Radulović, a objavljen je u suizdavaštvu akademskih institucija iz Beograda i Zagreba. Ali on nije jedini – tu su još i Ivo Andrić i Ivan Meštrović, da spomenem samo dvojicu koje kao fundamentalne za stvaranje nove jugoslavenske kulture ističe Andrew Wachtel u svojoj – sada već klasičnoj – knjizi „Stvaranje nacije, razaranje nacije“, objavljenoj u Stubovima kulture 2001.
Ujedinjenje u Jugoslaviju za Srbe je značilo i njihovo ujedinjenje, a tome su težile generacije Srba izvan Kraljevine Srbije. Ne treba zaboraviti da je Prvi svjetski rat bio i unutarsrpski rat, u kojem je čak 127.000 Srba iz prečanskih krajeva bilo regrutovano u vojsku Austro-Ugarske. Ujedinjenje sa Srbijom za mnoge od tih Srba bilo je nova nada i u pravom smislu oslobođenje – naročito nakon što su u četiri ratne godine mnogi od njih stradali jer su bili sumnjičeni kao „peta kolona“ u Austro-Ugarskoj.
Treba u tom kontekstu istaći sudbinu Vojvodine, koja je prisajedinjenjem spojena sa Srbijom u procesu stvaranja jugoslavenske države, da bi s njom ostala trajno ujedinjena. To prisajedinjenje danas izgleda kao najčvršća tekovina 1918. pa i ranijih (balkanskih) ratova kad se radi o teritorijama: sva ostala postignuća su na neki način dovedena u pitanje.
Novi ideolozi grade srpski nacionalni identitet nasuprot Jugoslaviji, označavajući svoje protivnike kao zagovornike Jugoslavije i jugoslavenstva. Ta teza se oslanja na ocjenu da je sam čin ujedinjenja sa Slovencima i Hrvatima bio tragična greška Srbije, te da bi umjesto Jugoslavije bolje bilo da je Srbija 1918. ostala samostalna država
Pogrešno bi, međutim, bilo želju za Jugoslavijom ograničiti samo na Srbe. Uostalom, iz koalicija koje su se stvarale dok je nova ujedinjena Kraljevina bila demokracija (od 1918. do 1929.) vidi se i da su slovenački pa i hrvatski političari ulazili u koalicijske vlade s partijama koje su imale najveću podršku u Srbiji, tada formalno nepostojećoj.
Za Ustav nove kraljevine su 1921. glasali – uz radikale i demokrate – i predstavnici slovenačke seljačke stranke, Jugoslavenske muslimanske organizacije i „Džemijeta“. Tačno je da je otpor novoj državi politički gledano bio najsnažniji u Hrvatskoj, u kojoj je otvoreno tzv. „hrvatsko pitanje“, glavni izvor nestabilnosti Kraljevine. Ali otpori su postojali – i to čak i oružani – i u onim krajevima s kojima je Srbija ušla u Jugoslaviju (Crnoj Gori, Makedoniji i na Kosovu).
Postavlja se, međutim, naročito iz današnje perspektive, pitanje mogućih alternativa, naročito tzv. „velike Srbije“. U svojoj „Istoriji Srbije“, koju je prošle godine objavila „Akademska knjiga“ (a u izvorniku Cambridge University Press), Dejan Đokić ukazuje na to da bi svaka „velika Srbija“ i dalje bila višenacionalna zemlja, pa bi se suočavala s istim problemima usklađivanja političkih interesa s kojima se od početka suočavala i sama Jugoslavija. Srbi bi, međutim, u toj zemlji bili većina, pa bi vjerojatno lakše savladavali otpore koji bi dolazili od strane drugih. Ne bi morali pribjeći suspenziji demokratije da bi spriječili građanski rat, jer bi se kao većina mogli osloniti na demokraciju.
Ali tu postoje dva „problema“. Prvo, kao što objašnjava Vladan Jovanović u svojoj knjizi „Slike jedne neuspele integracije: Kosovo, Makedonija, Srbija, Jugoslavija“ (Fabrika knjiga, 2014.), Srbija nije bila naročito uspješna u integriranju krajeva na koje se proširila nakon Balkanskih ratova, te su u njima dugo trajale pobune (kao i u Crnoj Gori nakon integracije 1918.). Stoga je veliko pitanje kako bi – i da li bi – mogla integrirati ili marginalizirati (npr. asimiliranjem ili nekom „dobrovoljnom razmjenom stanovništva“ njegovim iseljavanjem u druge zemlje, npr. Tursku) bosanske muslimane i katolike.
Srbi su u oba svjetska rata izrazito stradali, proporcionalno broju stanovnika više od ostalih slavenskih naroda Jugoslavije. Natprosječno su doprinijeli pobjedi – Srbi iz Srbije u Prvom a Srbi izvan Srbije u Drugom svjetskom ratu
Drugo, pravi izazov u smislu integriranja nisu bili drugi slavenski narodi, nego velike neslavenske manjine – od kojih je najveća bila njemačka, a uz nju i albanska i mađarska, u krajevima koji su sve donedavno bili izvan same Srbije. Jugoslavenski koncept bio je, za Srbiju, način da se s jugoslavenskog nivoa postigne ono što sama Srbija vjerojatno ne bi mogla. To da je Jugoslavija – dok je trajala – uspješnije integrirala npr. Albance na Kosovu nego što je mogla sama Srbija, pokazalo se i u kasnijim decenijama. Koča Popović je bio u pravu kad je rekao da su kosovske Albance jedva nekako uvjerili da postanu Jugoslaveni, ali da je nemoguće uvjeriti ih da postanu Srbi (čak i kad bi Srbi htjeli takvu asimilaciju). Pokazalo se da je bilo veoma teško – i da je zasad skoro pa nemoguće – da ih se uvjeri i da postanu „Srbijanci“, građani Srbije. Raspadom Jugoslavije, raspala se i sama Srbija (kao i Bosna i Hercegovina i Hrvatska) jer su sve imale mnogo više poteškoća u integriranju manjih zajednica – Srbija Albanaca na Kosovu.
Imajući na umu ova dva problema odnosno izazova, postavlja se pitanje bi li „velika Srbija“ bila stabilnija i dugoročno održivija od Jugoslavije? S obzirom na to da se nije desila, „velika Srbija“ ostaje u sferi „kontrafaktualne istorije“, kojom se istoričari tek povremeno bave (npr. Čedomir Antić i Predrag Marković, u svojoj „Alternativnoj istoriji Srbije“, u izdanju Nedeljnika, 2016.), ali o kojoj je teško reći nešto konkretnije, pa ju je moguće idealizirati.
Pa ipak, opravdano je iz današnje perspektive vidjeti što je Srbija dobila a što izgubila u Jugoslaviji. To treba učiniti ne iz pozicije naknadne pameti odnosno danas poznatog ishoda tadašnjih procesa, nego tako da se pokušamo osloniti na kontekst kakav je postojao u momentima kad su se ti procesi događali.
Srbija je, stvaranjem Jugoslavije, (djelomično i privremeno) izgubila sebe samu. Prestala je postojati kao međunarodno priznata država i time je izgubila ono što je dobila u dugim borbama i nastojanjima za nezavisnošću.
Kao politički subjekt se u modernim vremenima pojavila 1815. godine kao Kneževina Srbija, a međunarodno je priznata na Berlinskom kongresu 1878. To da jedna priznata država „žrtvuje“ sebe samu kako bi stvorila veću državu na koju će prenijeti svoj međunarodni subjektivitet, može se smatrati političkim gubitkom, a svakako velikom avanturom i rizikom. Srbija je te rizike pokušala smanjiti time što je stvorila mehanizme pomoću kojih bi i dalje mogla vladati unutar te veće države.
Srbija je u devedesetima učinila dvije političke pogreške. Prvo, podcijenila je značaj međunarodnih promjena, kojima je narušen princip održanja svih postojećih država, čime je nestala i Njemačka Demokratska Republika, prva evropska država koja je izbrisana s političke mape. Drugo, Srbija je precijenila vlastitu snagu. Srbi nisu bili ni Rusi ni Česi – jer, za razliku od njih, nisu bili većina u Jugoslaviji. Stoga oni nisu mogli ni nametnuti svoju volju unutar Jugoslavije, ni politički ni vojno. Sistem koji je stvoren u socijalističkoj Jugoslaviji onemogućio je dominaciju bilo koga, pa i Srbije.
Kralj i kraljevska porodica bili su glavni simbolički – ali s vremenom i stvarni – garant za to. Drugi mehanizam bila je vojska, djelomično i policija, u kojoj je (naročito vojsci) dominirala. Pitanje je, međutim, je li to ikad bio ostvariv plan – naročito stoga što Srbi u novoj Kraljevini nisu bili većina nego samo najveća nacija (pri čemu joj je službeni narativ Kraljevine, naročito nakon 1929., osporavao status nacije, svodeći ga na plemenski status, konstitutivan za formiranje nove, jugoslavenske nacije).
Takvo samorazumijevanje Srbije – kao nekog Pijemonta nove Jugoslavije – od početka je izazivalo otpore kod drugih, naročito kod Hrvata, koji su novu Kraljevinu uspoređivali sa starom, Austro-Ugarskom. U toj prethodnoj ipak su imali određenu političku autonomiju. Uz to, Hrvati, Slovenci i Srbi iz prečanskih krajeva bili su jedini narodi nekadašnje Austro-Ugarske koji su nakon raspada monarhističkog sistema pripali drugoj monarhiji, te dakle nisu stvorili svoje republike. Hrvati su s vremenom – barem verbalno – odustali od republikanizma (već 1925.), ali ne i od autonomije. Taj je njihov zahtjev rezultirao stvaranjem „hrvatske iznimke“ koja se materijalizirala u statusu Banovine Hrvatske, formirane 1939.
Stvaranjem Banovine odustalo se od koncepta „jedne nacije“ pa i „jedne države“, budući da je stvorena „država u državi“. Srbi su mogli to vidjeti kao gubitak onoga što su imali, naročito zato što u novoj – i kratkotrajnoj – Banovini Hrvatskoj nije bilo autonomije za Srbe koji tamo žive. Zašto Jugoslavija ukida Srbiju a stvara Hrvatsku? To je bilo vrlo opravdano pitanje.
Vjerojatno bi bilo drukčije da je – istodobno s hrvatskom „državom u državi“ stvorena i njihova, srpska, na teritoriju istočno od Banovine. Ali već je i Banovina bila protuustavna, a napuštanje Aleksandrove ideje jugoslovenstva samo pet godina nakon njegova ubojstva izgledalo je mnogima kao izdajstvo. Uz to, „hrvatska iznimka“ bila je barem djelomično i reakcija na raspad Čehoslovačke i proglašenje nezavisne Slovačke (u martu 1939.) – kao i straha da će, ako se ne riješi, hrvatsko pitanje biti povod za okupaciju, u okviru Hitlerovih ratnih planova.
Paradoks raspada Jugoslavije je u tome što je za njega u velikoj mjeri odgovorna upravo Srbija, koja je odlučila ne biti nezavisna nego je pokušavala održati skraćenu Jugoslaviju. Da je proglasila nezavisnost kad i druge republike/narodi, danas bi imala granice koje joj je odredila – ne bez njenog sudjelovanja – socijalistička Jugoslavija, a u tim granicama bilo bi i Kosovo. Izgubila bi pritom ono što je dobila aktom ujedinjenja – zajedničku državu sa Srbima izvan Srbije
U socijalističkoj Jugoslaviji, međutim, koncept autonomije za pojedine nacije (sada ne više plemena) proširen je na pet (kasnije, od sredine šezdesetih, šest: s Muslimanima) subjekata koji su svi proglašeni suverenima na cijelom teritoriju Jugoslavije. Nestalo je posebnog statusa za Hrvate, ali su sada svi dobili autonomiju. To je značilo i da je socijalistička Jugoslavija obnovila Srbiju, koja je postala jedna od republika, u vlastitom ustavu (iz 1947.) kao i u Ustavu Jugoslavije tretirana kao narodna država srpskog naroda.
Srbija je dobila svoje nove granice, unutar kojih su bili i Kosovo i Metohija i Vojvodina, a ostala je ujedinjena sa Srbima iz drugih krajeva Jugoslavije budući da je Jugoslavija obnovljena kao jedna država. Pa ipak teritorija Srbije više nije uključivala Makedoniju, a ni Crnu Goru, jer je socijalistička Jugoslavija praktički poništila ta postignuća Balkanskih ratova kao i de facto anulirala deklaraciju Podgoričke skupštine.
Ujedinjenje sa Srbima iz nekadašnje Austro-Ugarske potvrđeno je ali u slučaju Vojvodine relativizirano autonomnim statusom, a u slučaju Srba iz zapadnih krajeva time što su oni „pripali“ drugim dvjema republikama – Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. (Nikada nisu ni bili u Srbiji.) Srbi su izgubili i monarhiju, za koju su neki/mnogi mislili da je važan instrument osiguranja njihovih interesa, premda je monarhija ukinula samu Srbiju, što republika nije.
Vojska nove Jugoslavije bila je mnogo više višenacionalna, uključujući i u njenom vrhu, među generalima i admiralima, ali su – naročito na nižim nivoima, među nižim oficirima, Srbi činili većinu. U JNA je uvijek postojala neravnoteža između srpske većine na nižim položajima i pažljivo stvaranog višenacionalnog mozaika na njenom vrhu, o čemu je svojedobno pisao James Gow („Legitimacy and the Military“, objavljena 1992.)
Srbija je u socijalističkoj Jugoslaviji obnovila svoju državnost, premda je i ona sama smatrala da je ta obnova više simbolička nego stvarna. Srpski narod je, također, imao i pravo na samoodređenje „do otcjepljenja“, što je također bila nedovoljno jasna i nikad zakonski eksplicirana mogućnost. Ali ona prednost koju je imala zbog svoje brojčane nadmoćnosti anulirana je ukidanjem demokratskih izbora i svođenjem svih republika – velikih i malih – na nominalno isti utjecaj u političkom odlučivanju.
Koča Popović je bio u pravu kad je rekao da su kosovske Albance jedva nekako uvjerili da postanu Jugoslaveni, ali da je nemoguće uvjeriti ih da postanu Srbi
Kasniji razvoj socijalističke Jugoslavije išao je u istom smjeru u kojem onaj Kraljevine – ka većoj decentralizaciji, ovog puta ne više samo za jednu naciju (hrvatsku) nego za sve. Konfederalizacija Jugoslavije, do koje je došlo kroz ustavnu reformu od 1967. do 1974., povećala je moć same Srbije, kao što je povećala moć drugih republika.
Ali „srpska iznimka“, tj. to što je samo Srbija imala (i to dvije) pokrajine, dok su druge republike ostale unitarne republike, otvorila je vrata za pojavljivanje „srpskog pitanja“, koje je imalo potencijal (premda u najvećem dijelu Jugoslavije skriven i ograničen na unutarpartijske „obračune“, skrivene od šire javnosti) da destabilizira socijalističku Jugoslaviju kao što je „hrvatsko pitanje“ destabiliziralo Kraljevinu. Mnogi Srbi, djelomično s pravom, smatraju da se na to pitanje nije obraćalo dovoljno pažnje, te da vlast u Jugoslaviji nije učinila onakve ustupke Srbima kakve je vlast u Kraljevini učinila Hrvatima 1939.
Val nezadovoljstva pojavio se naročito nakon Titove smrti, jer je njome značajno oslabio savezni centar, a nestao je i neformalni „vrhovni arbitar“ koji bi mogao presuđivati u političkim sporovima, dajući koncesije nezadovoljnim stranama. Otvaranje „kosovskog pitanja“, najprije 1968. a onda posebno 1981., prijetilo je destabilizaciji same Srbije, koja je sve više tražila novog Tita, po mogućnosti „domaćeg“, odnosno „srpskog“. Smjenjivanje Aleksandra Rankovića, ali i kasnije stalno „sumnjičenje“ srpskih političara da su prikriveni unitaristi i srpski nacionalisti, proširivalo je to nezadovoljstvo.
Pa ipak, srpski je politički vrh prihvatio Ustav iz 1974., jer je smatrao da njime i Srbija dobiva veće ovlasti u odnosu na savezni vrh. Konfederalizacija Jugoslavije, naime, davala je svim republikama – pa i Srbiji – šansu da same upravljaju sve većim dijelom političkog kolača. Srbija je, međutim, u tome bila ograničena jer je bila jedina jugoslavenska republika s pokrajinama. U političkom smislu ona je bila „Jugoslavija u malom“ – kao što je u etničkom smislu to bila Bosna i Hercegovina.
Početak dileme „Srbija“ ili „Jugoslavija“ treba tražiti u osamdesetim godinama. Za mnoge Srbe – naročito one izvan Srbije – Jugoslavija je bila neupitna vrijednost i preduvjet vlastitog razvoja i slobode. Prije Jugoslavije, a naročito u doba kad Jugoslavije de facto nije bilo, u doba Drugog svjetskog rata, oni su stradali, te su se stoga opravdano i razumljivo plašili da će stradati i ako se Jugoslavija raspadne, ako nestane.
Oni su htjeli očuvati Jugoslaviju, ali s vremenom su neki od njih počeli smatrati da je Jugoslavija preslaba da ih zaštiti i da je stoga potrebna mnogo snažnija država, po mogućnosti više centralizirana Jugoslavija, da to učini. Kod ogromne većine Srba koji su živjeli u Jugoslaviji nije se razvio osjećaj da je pripadnost srpstvu u suprotnosti s pripadnošću jugoslavenstvu. U tom smislu, Srbi i Srbija bili su slični drugim najvećim narodima u višenacionalnim državama: npr. Rusima i Englezima. Nisu se protivili autonomijama za druge narode, čak i kad za svoj nisu dobili autonomiju unutar tih autonomija.
Stvar se mijenja tek s raspadom Jugoslavije, kad se dilema „Srbija ili Jugoslavija“ postavlja uglavnom zbog slabljenja Jugoslavije, njene očigledne nemogućnosti da zaštiti svoje državljane i da osigura mir.
Ne treba zaboraviti da je Prvi svjetski rat bio i unutarsrpski rat, u kojem je čak 127.000 Srba iz prečanskih krajeva bilo regrutovano u vojsku Austro-Ugarske. Ujedinjenje sa Srbijom za mnoge od tih Srba bilo je nova nada i u pravom smislu oslobođenje – naročito nakon što su u četiri ratne godine mnogi od njih stradali jer su bili sumnjičeni kao „peta kolona“ u Austro-UgarskojHeritage Images / Profimedia
Pojavljuje se, također, i pod utjecajem narativa o antisrpskom karakteru socijalističke Jugoslavije, koji je promoviran paralelno s tezom o lošem položaju Srba u Hrvatskoj. Kap u čaši je prelila katastrofalno pogrešna procjena da se silom može postići više nego politikom. Dilema oko pitanja opstanka Jugoslavije podijelila je i nove političke aktere na prvim izborima u Srbiji 1990. godine. Borisav Jović u svom dnevniku iz tih godina („Poslednji dani SFRJ“, Politika, 1995.) opisuje razgovore Dobrice Ćosića i Slobodana Miloševića, koji se, kako on kaže, razlikuju „samo“ po tom pitanju: Ćosić smatra da Jugoslaviju ne treba spašavati dok Milošević iznosi suprotno mišljenje.
Miloševićeva odluka da ne proglasi nezavisnost Srbije nego da pokuša ostvariti neku „skraćenu Jugoslaviju“, onoliko veliku koliko je moguće a opet ne toliko veliku da Srbi u njoj ne bi bili apsolutna većina, tada je većinska. Milošević nikad nije ni spomenuo „veliku Srbiju“, ali je „mala Jugoslavija“ drugima – a vjerojatno i njemu – izgledala kao upravo to, velika Srbija. S uvođenjem demokracije postalo je važno jesmo li „mi“ na nekom području koje postaje država ili politički autonomna republika u većini ili manjini. Demokracija je svima izgledala samo djelomično prihvatljivom – samo tamo gdje smo „mi“ u većini, a tamo gdje smo u manjini bila je neprihvatljiva.
Strah od postajanja manjinom nastao je uvođenjem demokracije – i nije bio samo srpski odgovor na demokratizaciju, nego se pojavio i kod drugih naroda. Svima je izgledalo da je bolja manja država ali „naša“, nego velika u kojoj ostaju u manjini. Zagovornici nezavisne Srbije prevladali su tek nakon 2006., kad je Srbija (p)ostala nezavisna odlukom i zadnje nekadašnje jugoslavenske republike – Crne Gore – da proglasi svoju nezavisnost.
Paradoks raspada Jugoslavije je u tome što je za njega u velikoj mjeri odgovorna upravo Srbija, koja je odlučila ne biti nezavisna nego je pokušavala održati skraćenu Jugoslaviju. Da je proglasila nezavisnost kad i druge republike/narodi, danas bi imala granice koje joj je odredila – ne bez njenog sudjelovanja – socijalistička Jugoslavija, a u tim granicama bilo bi i Kosovo. Izgubila bi pritom ono što je dobila aktom ujedinjenja – zajedničku državu sa Srbima izvan Srbije.
Srbija danas traži u daljnjoj prošlosti – u nekadašnjim srpskim državama (i mitovima o njima, npr. o nemanjićkim vremenima), u veličanstvenoj pobjedi u Prvom svjetskom ratu (barem kad se radi o Srbima iz Srbije) i u teokratsko-nacionalnim fantazmama kao što je mit o „nebeskom narodu“
Paradoks je i to što je na neki način više mislila o tim drugim Srbima nego o onima iz Srbije – a potom je postala i „žrtvom“ njihovog radikalizma, u tolikoj mjeri da je već 1993. uvela sankcije Republici Srpskoj, dok 1995. nije ništa poduzela da spriječi nestanak Republike Srpske Krajine, samoproglašene „države“ koju nikad nije priznala. Zaglavljena u dilemi „srpstvo ili jugoslavenstvo“ na kraju je doživjela gubitke na obje strane.
Iz današnje perspektive, međutim, većina u novoj srpskoj eliti, političkoj i intelektualnoj, krivi Jugoslaviju za te gubitke, a to znači uglavnom druge, rijetko kada same srpske političare i vođe koji su pokušali napraviti neku alternativu postojećim Jugoslavijama. Ta kritika Jugoslavije, međutim, ne uzima u obzir ni kontekst u kojem su donošene odluke, ni postignuća same Jugoslavije za Srbiju.
U Jugoslaviji su Srbi bili ujedinjeni u jednu državu, a Kosovo je bilo u Srbiji. Srbija je bila veća nego što je de facto sada. Odbacivanje tzv. „avnojskih“ granica (premda granice nisu bile određene na zasjedanjima AVNOJ-a) stoga je prilično nelogično. Srbija je u devedesetima učinila dvije političke pogreške. Prvo, podcijenila je značaj međunarodnih promjena, kojima je narušen princip održanja svih postojećih država a time i tadašnjeg poretka u Evropi. Oslanjala se na „obećanja“ dana kroz Helsinšku deklaraciju iz 1975. svim evropskim državama da će njihov teritorijalni integritet biti sačuvan.
Taj je princip narušen ujedinjenjem dviju njemačkih država, čime je nestala i Njemačka Demokratska Republika, prva evropska država koja je izbrisana s političke mape. To je otvorilo prostor za nestanak i drugih zemalja u Evropi.
Drugo, Srbija je precijenila vlastitu snagu. Srbi nisu bili ni Rusi ni Česi – jer, za razliku od njih, nisu bili većina u Jugoslaviji. Stoga oni nisu mogli ni nametnuti svoju volju unutar Jugoslavije, ni politički ni vojno. Sistem koji je stvoren u socijalističkoj Jugoslaviji onemogućio je dominaciju bilo koga, pa i Srbije.
Uz to, srpska politika nije bila jasna po pitanju ciljeva: ona se čas zalagala za sve veću nezavisnost Srbije u odnosu na Jugoslaviju (pa je Ustav Srbije iz 1989. Jugoslaviju spomenuo samo pri svom kraju, a inače je cijeli napisan za samostalnu Srbiju), a čas za opstanak Jugoslavije ili stvaranje neke nove Jugoslavije. Ta politička dilema – Jugoslavija ili Srbija – postala je glavni razlog vojnog lutanja i promjene ciljeva jednom kad je vojska postala faktor političkih procesa.
Pa ipak, Jugoslavija je – barem ona socijalistička – ostavila priličnog traga u političkom i društvenom životu Srbije, kao i ostalih tadašnjih jugoslavenskih republika, danas nezavisnih država. Republikanski oblik državnog uređenja je tekovina koja je opstala u svima njima, pa i u Srbiji, i nakon Jugoslavije.
Modernizacijska postignuća su bila prilično velika, za Srbiju kao i za druge jugoslavenske republike. Dovoljno je pogledati samo npr. Novi Beograd ili popis fabrika koje su osnovane i uspješno djelovale u Srbiji. Naročito je napredovala Vojvodina koja je jedina od jugoslavenskih teritorija (u ovom slučaju, kao pokrajina) „preskočila“ prosječan bruto društveni proizvod po stanovniku: 1952. je bila ispod njega (na 90 posto jugoslovenskog prosjeka) a kraj Jugoslavije je dočekala iznad, i to značajno iznad prosjeka Jugoslavije (na 119 posto).
Pa ipak, nisu se svi krajevi Srbije – kao ni svi krajevi Jugoslavije – razvijali jednako. Štoviše, razlike između razvijenih i nerazvijenih područja unutar iste republike su se povećavale a ne smanjivale, što je pokazivalo da je socijalizam „podbacio“ tamo gdje je naviše obećao – po pitanju društvene (ne)jednakosti.
Novi ideolozi grade srpski nacionalni identitet nasuprot Jugoslaviji, označavajući svoje protivnike kao zagovornike Jugoslavije i jugoslavenstva. Ta teza se oslanja na ocjenu da je sam čin ujedinjenja sa Slovencima i Hrvatima bio tragična greška Srbije, te da bi umjesto Jugoslavije bolje bilo da je Srbija 1918. ostala samostalna država
Unatoč velikim ulaganjima, Kosovo je zaostajalo: 1952. je bilo na 47 posto BDP po stanovniku, a 1989. na 26 posto. To znači da je po tom kriteriju, razlika između Vojvodine i Kosova bila otprilike pet prema jedan. Za socijalizam, koji je obećao jednakost, to je bio katastrofalan poraz. Ali usporedi li se ta nejednakost s onom koja je nastala nakon sloma socijalizma – i to i u globalnim i u nacionalnim okvirima – ona je bila daleko manja tada nego što je sada. Mnogi su uspijevali preskočiti klasne, porodične i zavičajne „okvire“ kako bi napredovali u statusu, materijalnom i društvenom.
Jugoslavija je nastala zbog ratova (Balkanskih i Prvog svjetskog), a potom je ponovno ujedinjena nakon još jednog – Drugog svjetskog, koji je bio ujedno i ideološki i etnički rat, ali i građanski rat koji je podijelio najveće dvije jugoslavenske nacije: Srbe i Hrvate. U slučaju Srbije i Srba, Drugi je svjetski rat bio posebno traumatičan. Srbi su bili najbrojniji među žrtvama (530.000 ili oko 50 posto ukupnog broja žrtava), od kojih je veći broj pao u borbama između raznih frakcija Jugoslavena (i Srba) nego od okupatorske ruke. Naročito su stradali Srbi u krajevima pod ustaškom vlašću (16,3% Srba u Hrvatskoj i 14,6% u Bosni i Hercegovini).
Uz to, i razaranje Beograda 6. aprila 1941., a kasnije i odmazde koje su Nijemci provodili u okviru politike 100 za jednoga (u Kragujevcu i Kraljevu), ostavili su posebno dubokog traga. Isto je i sa koncentracijskim logorima u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koji nisu bili samo mjesta Holokausta nego i masovnog stradavanja Roma, Srba i Jugoslavena (uključujući i Hrvate i pripadnike drugih naroda Jugoslavije).
Srbi su u oba svjetska rata izrazito stradali, proporcionalno broju stanovnika više od ostalih slavenskih naroda Jugoslavije. Natprosječno su doprinijeli pobjedi – Srbi iz Srbije u Prvom a Srbi izvan Srbije u Drugom svjetskom ratu. Pobjeda i žrtvovanje su dva moćna stuba na kojima se – gotovo u svim slučajevima, bez izuzetaka – gradi nacionalni identitet one države koja u neposrednoj prošlosti ima takvo iskustvo.
Ali u oba slučaja su Srbi i Srbija svoje žrtve i pobjede odlučili (ili morali, ovisi o tome kako se danas gleda na te povijesne događaje, kroz njihove kasnije interpretacije) „utopiti“ u okvire zajedničke, jugoslovenske, budućnosti. Dali su ih kao zalog kako bi se stvorio mir i gradilo prijateljstvo s drugim narodima Jugoslavije – a imali su osjećaj da se to nedovoljno poštuje. Zato su kraj Jugoslavije dočekali s osjećajem da su njihova prethodna žrtvovanja i prethodne pobjede bili uzaludni, te da u miru gube ono što su osvojili u ratu a kasnije dali za mir.
Jugoslavija je, ipak, dok je trajala uspijevala održati mir i omogućiti razvoj svima, pa i Srbiji. Ako se malo detaljnije pogleda njena sudbina, ona je bila intermezzo između ratova, onih koji su joj prethodili i onih koji su počeli nakon njena kraja.
Tragičnost srpske istorije je u tome što Srbija koja je postojala prije Jugoslavije kao ni ona koja je nastala nakon nje, nisu uspjele izbjeći sudbinu Jugoslavije tako što bi bolje od nje održale mir i ostvarile srpske nacionalne interese. Kraljevina Srbija nije uspjela spriječiti vlastitu okupaciju 1914. a kasnije je odustala od vlastitog opstanka kao samostalne države (1918.), a kasnija, postjugoslavenska Srbija nije uspjela očuvati svoj naslijeđeni teritorij, koji je uključivao i Kosovo i Metohiju.
Iz te perspektive može se reći da je Jugoslavija bila neostvariva bez Srbije i Srba, ali i da su srpski nacionalni ciljevi – čak i ako ih definiramo etnonacionalistički: kao ujedinjenje sviju Srba u okvirima iste međunarodno priznate države, pri čemu je Kosovo sastavni dio Srbije – ipak bili ostvareni u Jugoslaviji, a potom „izgubljeni“.
U tome je i glavni izvor dileme oko odnosa Srbije i Jugoslavije, kao i izvor nostalgije koja za Jugoslavijom i dalje postoji kod starijih generacija Srba. Dvojnost koju smo spomenuli na početku ovog članka („jugoslavizam“ ili „srbizam“) možda više ne postoji – budući da Jugoslavija više nije opcija, čak i kad bi je većina Srba htjela (a to više nije slučaj) – ali sve dok Srbija ne uspije ili vratiti ono što je imala u Jugoslaviji ili dok se ne pomiri s gubicima koje je pretrpjela zbog njena raspada, ostat će u stanju koje Filip Ejdus naziva „ontološkom nesigurnosti“, u potrazi za svojim novim identitetom. On se danas više oblikuje na ideji žrtve nego na ideji pobjede, budući da pobjede u devedesetima nije bilo.
Zbog toga se Srbija danas traži u daljnjoj prošlosti – u nekadašnjim srpskim državama (i mitovima o njima, npr. o nemanjićkim vremenima), u veličanstvenoj pobjedi u Prvom svjetskom ratu (barem kad se radi o Srbima iz Srbije) i u teokratsko-nacionalnim fantazmama kao što je mit o „nebeskom narodu“. Jugoslavija je u tom kontekstu bila kandidat za veliku, najveću, pobjedu koju je Srbija svojedobno ostvarila, a na kraju je postala sinonim za najveći gubitak kojeg je pretrpjela. Ali ostaje pitanje da li je Srbija bila žrtva Jugoslavije ili žrtva njena nestanka – i u Drugom svjetskom ratu i u devedesetima.
Tek će neki eventualni veliki novi uspjeh Srbije anulirati osjećaj zakinutosti i historijskog gubitka koji je nastao raspadom Jugoslavije.
Hong Kong dollar, Indian cents, English pounds and Eskimo pence 
Home
by Janko Suvar Tue Dec 05, 2023 3:53 pm
паће