Home
by Vilmos Tehenészfiú Wed Aug 05, 2020 4:02 pmE jebiga. Svaki put kad Mor Thokoly napise nesto sto me zanima, on si ima neki poso pa ne postizava da nasiroko objasni. Just my luck.
jugoslavija - od nemila do nedraga
- Posts : 7672
Join date : 2020-03-05
_____
"Burundi je svakako sharmantno mesto cinika i knjiskih ljudi koji gledaju stvar sa svog olimpa od kartona."
“Here he was then, cruising the deserts of Mexico in my Ford Torino with my wife and my credit cards and his black-tongued dog. He had a chow dog that went everywhere with him, to the post office and ball games, and now that red beast was making free with his lion feet on my Torino seats.”
- Guest
You’re not alone in that.Vilmos Tehenészfiú wrote:E jebiga. Svaki put kad Mor Thokoly napise nesto sto me zanima, on si ima neki poso pa ne postizava da nasiroko objasni. Just my luck.
- Posts : 11764
Join date : 2014-10-27
Location : kraljevski vinogradi
Ma ima Mór vremena na pretek, nego zajebava.
_____
Ha rendelkezésre áll a szükséges pénz, a vége általában jó.
- Posts : 7672
Join date : 2020-03-05
Drustvenjaci zajebavaju prirodnjake. What else is new?
_____
"Burundi je svakako sharmantno mesto cinika i knjiskih ljudi koji gledaju stvar sa svog olimpa od kartona."
“Here he was then, cruising the deserts of Mexico in my Ford Torino with my wife and my credit cards and his black-tongued dog. He had a chow dog that went everywhere with him, to the post office and ball games, and now that red beast was making free with his lion feet on my Torino seats.”
Nektivni Ugnelj
- Posts : 52537
Join date : 2017-11-16
Dakle, osnovno - ne slazem se s pitanjem 
Ne Vilmosevim, nego BMovim: poredjenje Tita i Franca je poredjenje Staljina i Hitlera "za siromasne". Ako vec ne zeli da bude neoliberal BMu bi najbolje bilo da zaobidje takva pitanja 
Oba rezima su autoritarna sa elementima totalitarnosti. I tu se svaka slicnost zavrsava.
Ne Vilmosevim, nego BMovim: poredjenje Tita i Franca je poredjenje Staljina i Hitlera "za siromasne". Ako vec ne zeli da bude neoliberal BMu bi najbolje bilo da zaobidje takva pitanja Oba rezima su autoritarna sa elementima totalitarnosti. I tu se svaka slicnost zavrsava.- Guest
Доста је добро (и одмах, на самом почетку) набројао њихове многе и велике разлике. Не знам зашто постоје поређења која су “ван закона”? Океј, разумем зашто је Хитлер специјалан случај, али ваљда је и Стаљин!?
- Posts : 52537
Join date : 2017-11-16
Pa njihove (tito-franco) razlike su tolike da zapravo obesmisljavaju pitanje. Tito nije uopste "gradio" drzavu onako kakvom je vidi franco, ne samo u klasnom, nego i u nacionalnom smislu, stavise on prezidovao ustavu koji jasno priznaje pravo na otcepljenje, tako da nije jasno cemu uopste poredjenje. Fakat, poredjenje sa Aleksandrom bi bilo smislenije ALI, da je ovaj poziveo i da se zemlja nije raspala zestokim napadom spolja.
- Guest
Па то човек и каже, да је фашистички малтер боље “везивао” од комунистичког. По мени то такође значи и да је СФРЈ била слободнија земља.
- Posts : 52537
Join date : 2017-11-16
Pa dobro, ali to onda nije prica o titu i francu.
- Posts : 41640
Join date : 2012-02-12
Location : wife privilege
Ком Францу? А, о Францоу.
_____
cousin for roasting the rakija
И кажем себи у сну, еј бре коњу па ти ни немаш озвучење, имаш оне две кутијице око монитора, видећеш кад се пробудиш...
- Posts : 3396
Join date : 2019-11-03
Age : 41
Location : Bordeaux, FR
joj ljudi, to što BM radi je obična pseudoistorijska gimnastika, on voli da pravi takva poređenja jer ga na to tera njegova disciplina, a to je jalova rabota, jer pristup nije istoriografski. za početak, Španija je postojala 4 veka pre nastanka Jugoslavije, bila je svetska imperija, bogata i moćna, postoji jedan očito dominantan narod, postoji jako vezivno tkivo u vidu zajedničke vere, onda je Španija za razliku od Jugoslavije izbegla dva svetska rata, a takođe je bila jasno geopolitički svrstana iako nije bila clan EEZ i NATO.
- Posts : 37660
Join date : 2014-10-27
incel jugoslavija, chad spanija.
nego da li se neko bavio istorijom parola u SFRJ?
nego da li se neko bavio istorijom parola u SFRJ?
_____
And Will's father stood up, stuffed his pipe with tobacco, rummaged his pockets for matches, brought out a battered harmonica, a penknife, a cigarette lighter that wouldn't work, and a memo pad he had always meant to write some great thoughts down on but never got around to, and lined up these weapons for a pygmy war that could be lost before it even started
- Posts : 3396
Join date : 2019-11-03
Age : 41
Location : Bordeaux, FR
ne secam se sad ali ima verovatno kod Dimica u Agitprop-u
- Posts : 37660
Join date : 2014-10-27
pero kvesic o suvaru
Jednom godišnje izađe među osmrtnicama u novinama obavijest obitelji o obljetnici smrti doktora Stipe Šuvara. Nigdje drugdje u medijima ta se godišnjica ne poprati ijednom riječju. Možda i treba tako. Stipe Šuvar bio je čudo kojega Hrvati nisu prepoznali ni prihvatili, nisu zaslužili, pa i da čuvaju njegovu uspomenu i da ih obogaćuje nisu zavrijedili.
U vrijeme kad sam studirao Šuvar je bio jedini profesor na odjelima sociologije i filozofije koji je zakazivao predavanja u osam ujutro. Svi smo bili zgroženi time. Doličilo je to jedino ludim fanatičnim psiholozima ili drugim zadrtim odsjecima, a nikako jednom sociologu. Studenti sociologije doživljavali su to kao svetogrđe. Mislili smo da nas okrutno zajebava. Stoga su rijetki dolazili na njegova predavanja, a i ti nerazbuđeni, mrzovoljni i orni za svađu. On se pojavljivao u odijelu koje je izgledalo kao da je nabavljeno u staretinarnici, izgledao je upravo onako kako smo zamišljali činovnike u kafkijanskim arhivima i bio je idealan partner za prepirke. Znali smo se naći u klupama svega nas nekolicina: Ivan Čotar, Slobodan Drakulić, Vinko Mrša i još dvojica-trojica i ja i već nakon desetak minuta Šuvarova izlaganja započinjalo je nadmudrivanje koje je trajalo do isteka vremena predviđenog za predavanje. Za studentariju koja je upisala fakultet u jesen 1969, dok su još odjekivali revolucionarni pokliči 1968-e, on je bio predstavnik poretka, nasuprot buntovničkih parola tipa „Budimo realni - tražimo nemoguće“ tumačilo ga se kao zastupnika statusa quoa, na kojemu treba oštriti zube.
No sve to nije ništa naspram toga kako smo se posvađali na prvom ispitu. Zbog ranijih natezanja slutio sam da me neće lako propustiti, pa sam se potrudio temeljito se pripremiti. Bio je ljetni rok, vrućina, ispred njegovih vrata se natiskalo mnoštvo studenata s drugih odsjeka koji su također kod njega nešto polagali. Nekolicina nas sa sociologije odlučili smo skratiti vrijeme čekanja tako da odemo u kafić obližnjeg sveučilišta „Moša Pijade“. Kratili smo vrijeme čekanja konjakom. Nakon sat-dva smo otišli pogledati kakva je situacija. Pred Šuvarovim vratima bilo je i više studenata nego što smo ostavili; više ih je pristiglo nego što je završilo s ispitom. Ponovo smo se vratili u „Moša Pijade“ i nastavili s konjacima. Više nismo ni odlazili provjeriti kakva je situacija u hodniku na odsjeku, nego je svakih pola sata odlazio ponetko i vraćao se s izvještajem da sve isto. Oko podneva smo bili već poprilično pijani.
Kako smo puštali sve prije sebe, naposljetku smo oko dva, posljednji, došli na red jedan kolega iz Afganistana i ja. Pijani već oko podneva, pa ona vrućina, pa čekanje, oko dva smo jedva znali za sebe. Sručili smo se na stolice ispred Šuvara bijesni na njega i na cijeli svijet, odlučni da se ne damo lako.
On je prvo meni postavio neko pitanje, ne sjećam se koje. Osupnuo sam se i razgoropadio, te ga napao kako mi može uopće postaviti tako glupo pitanje. Umjesto da odgovaram počeo sam obrazlagati zašto je pitanje glupo, ponijelo me, svašta sam mu rekao.
Zatim je nešto pitao Afganistanca. Afganistanac je odgovorio da je pitanje za njega još gluplje nego je meni postavljeno i da nije došao čak iz Afganistana odgovarati na takve bezvezarije ispod svake razine, da to ne može tako, i tako dalje.
Na drugo pitanje koje mi je uputio odgovorio sam da mi izgleda da je krenuo osobno vrijeđati, da nisam ni fufica s povijesti umjetnosti ni fifica s psihologije, da je smetnuo s uma s kim razgovara i rezolutno odbijam odgovarati na takvu trivijalnost koja spada u opću kulturu i slično, da mu je bolje smisliti neko pitanje dostojno akademskog nivoa ukoliko kani dalje razgovarati.
Afganistanac se toliko uzbudio da se s hrvatskog prebacio na farsi ili neki drugi od afganistanskih jezika, a bio je toliko pijan da to uopće nije primijetio ili mu više nije bilo važno. Nismo razumjeli što govori, ali smo po načinu kako je vikao, prskao pljuvačku i izrazima lica shvaćali sve što je imao na umu. Ustao je sa stolice, ushodao se po maloj sobici iza mene kao lav u kavezu, čupao kosu, mahao rukama, uzdizao ih prema stropu i vikao nerazumljivim jezikom, a povremeno uzvikivao nešto što je zvučalo kao proklinjanje, te je izgledalo je kao da bi svakog časa mogao zgrabiti stolicu i baciti je na Šuvara. Koliko god sam i ja bio pijan, gledajući Afganistanca kako larma uokolo shvatio sam da se situacija otima kontroli i postaje nadrealna, ali se ipak nisam mogao suzdržati kad mi je Šuvar postavio posljednje pitanje. Dočekao sam ga kao šlagvort da iz mene pokulja sve što sam zamjerao Šuvarovim predavanjima, od toga kako je predmet koncipiran pa do pojedinih spornih pitanja kojih sam se mogao prisjetiti oko kojih smo se već natezali na predavanjima, pokušavajući nadglasati kolegu koji se iza mene sudarao s policom s knjigama i udarao šakama po zidu.
Šuvar se s druge strane stola zavalio unatrag preko naslona svoje stolice, usta su mu se razvukla od uha do uha i očito je uživao promatrajući nas dvojicu kretena koji smo ga vjerojatno zabavili više nego sva ona gomila prije nas. Naposljetku je prekinuo tu suludu scenu rekavši „Dajte indekse. Upisat ću vam trojke. Jeste li zadovoljni?“
Afganistanac se istog trenutka sabrao, zašutio i primirio kao zečić. Upisujući ocjenu u moj indeks, Šuvar se prisjetio „Vi ste bili aktivni na predavanjima, zavrijedili ste ocjenu više“, pa je ispred već napisane riječi „dobar“ dometnuo „vrlo“, a u zagradu iza te dvije riječi napisao brojku 4.
- A zašto ne pet? - zapitao sam ljutito.
- Ne možete pet jer ste ipak zaslužili da vas obojicu srušim, što bih mogao s punim pravom! - na što nisam imao što reći. Ako se uzme u obzir da je porušio polovicu onih koji su izašli na ispit prije nas, zaista smo prošli vrlo dobro.
Sljedeći naš susret kojega dobro pamtim dogodio se nekoliko godina kasnije. Bio sam novinar omladinskih novina i trebao sam otići avionom u Beograd na neki sastanak s kolegama iz drugih sličnih glasila iz cijele Jugoslavije. Kasno sam zaspao, rano se probudio, nisam se naspavao, jutro je bilo sivo, vlažno i prohladno - bio sam maksimalno mrzovoljan. U aerodromskoj čekaonici sam u mnoštvu primijetio i Šuvara. Stajao je s nekim meni nepoznatim čovjekom. Nešto mu je objašnjavao, a svi okolo njih su koristili priliku da pozorno slušaju. Bio sam maksimalno neraspoložen da mu se javim, pa sam se udaljio u najdalji kraj prostorije.
Od aerodromske zgrade do aviona ljude se prevozilo autobusom. Natrpali su putnike u njega kao da su ZET prije početka ili nakon završetka radnog vremena. Nas trojica uskočili smo slučajno zajedno, posljednji, vrata su nam se zatvorili pred licima i našli smo se stiješnjeni na vrlo malom prostoru. Šuvar me odmah zapitao kojim dobrom letim upravo u Beograd. Uz krajnji napor volje odgovorio sam mu sasvim pristojno s dvije-tri riječi, na što je on uzviknuo nešto poput „A! Okupljanje opozicije!“ Na to sam napravio nešto što ne volim, što si vrlo rijetko dozvolim, što izbjegavam kad god mogu, radije prešutim i mislim si svoje - odgovorio sam nešto vrlo bezobrazno. Šuvar je to jedva dočekao i odmah uzvratio još gore. Bez oklijevanja mu rekoh da će od mog sastanka sigurno biti neke koristi, a od onoga na koji on ide sigurno neće, ako ne bude i štete. Vožnja do aviona je trajala oko minutu, a kroz to vrijeme smo se nas dvojica verbalno izšamarali, bio je to brzi dvoboj riječima kao da smo u duelu rapirima, nimalo se nismo štedjeli, svaka sljedeća replika bila je opakija od prethodne.
Šuvar je u međuvremenu postao jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih političara u Jugoslaviji, ali se ja nisam nimalo promijenio, a ni on, pa je naše prepucavanje bilo izravni nastavak sličnih nadigravanja iz mojih studentskih dana. Prekinulo nas je što se autobus zaustavio, vrata se izmaknula ustranu, a gomila iza nas nagrnula. Morali smo iskočiti van da nas ne pregaze. Šuvar se naglo oraspoložio, bolji početak dana nije mogao očekivati. Njih dvojica su krenula prije mene uz stepenice kojima se uspinjalo u avion, tako da sam čuo sam kako Šuvar ozareno i ponosno govori svom pratiocu, ali nije se moglo reći koliko je ozbiljan, a koliko u njegovim riječima ima ironije, iako je moglo biti i da je zafrkavao svog kompanjona : „Jesi vidio? I on je jedan od naših - iz Imotskoga!“, što se moglo odnositi samo na to da sam i ja porijeklom iz kraja odakle su i njih dvojica.
Uzvratio sam u istom tonu: - Kakvih „naših“? Vi niste od mojih! Moji su iz grada, građani još od sedamnaestog stoljeća, imali smo kuću na Skalinama. Imotski građani ne priznaju među svoje seljake iz okolice i vukojebina - Šuvar je znao odakle je moj otac, ali i ja sam znao da je on iz Zagvozda. Istina da smo porijeklom sva trojica bili iz istog kraja, ali rođen sam i odrastao u Zagrebu, vidio sam svijeta i potpuno sam urbaniziran, pa nastavih dok smo se utiskivali kroz uska vrata u letalo: - Uostalom, od lokalpatriotizma sam odnarođen! Nisam čak ni purger! Prije svega sam pristalica hipijevskog kozmopolitizma kojeg biste vi nazvali proleterskim internacionalizmom.
Srećom smo se smjestili na razdvojena sjedišta, inače bi se čerupali do Beograda. Nije bilo sumnje da mu se svidjelo kako sam se držao, kako se nisam dao, kako sam se drčno postavio, a ja sam si - usprkos dobrom odgoju, zahtjevima pristojnosti i tome što mi je bio profesor - dozvolio bezobrazluke i zato jer sam ga u drugim prilikama branio. Mojim prijateljima s kojima sam radio u redakciji časopisa „Pitanja“ on je bio jedna od omiljenih meta zamjerki, pri čemu nisu bili nikakav izuzetak jer je Šuvar postao ne samo jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih jugoslavenskih političara, nego se probio i na sam vrh najomrznutijih i najnapadanijih. Tome je sigurno doprinijelo što se na napise po novinama ili uopće nije obazirao ili je zagurao papir u pisaću mašinu, odgovorio i upustio se u polemiku. Nije bio jedan iz one nepregledne bulumente od viših do beznačajnih lokalnih političarčića koji su na svaku kritiku koja im je bila upućena dizali dreku da se time ugrožavaju svijetle tekovine NOB-a, podriva socijalistički sistem, da su ugroženi klasni interesi proletarijata i slično. Utoliko je Šuvar bio povoljan za bilo kakve napade. Tko god je zaželio da se malo pravi važan pred prijateljima u kavani mogao mu je nalijepiti bilo što i biti siguran da mu se zbog toga ništa loše neće dogoditi.
Šuvara se najviše prozivalo jer je bio ministar koji je provodio reformu srednjeg školstva. Nebrojeni su bili napadi na tu reformu, javno mnijenje bilo je nabrušeno protiv nje, ali ja mu to nisam mogao zamjeriti. Naime, ono što se pokušavalo postići reformom školstva bilo je upravo ono što smo moji prijatelji i ja u svojim srednjoškolskim danim tražili kroz Sabor učenika. Osim toga, Šuvar je došao na ministarsko mjesto sa zadatkom da reformu provede, nije je on izmislio, a onda su ga pljuvali i oni koji su mu taj zadatak povjerili. Dapače, reforma je bila široko zamišljena, trebala su je provoditi još tri ministarstva (ako se ne varam: privrede, znanosti, informiranja), ali nitko drugi nije napravio ništa, pa su i rezultati bili poprilično traljavi. Nije mi išlo u glavu zašto zbog toga treba napadati jedinoga koji je obavio svoj dio posla, a prešućivati ostale zbog kojih je cijela zamisao propala. Pored toga, kako me je problematika školstva zanimala, pozornije sam je pratio i vidio da je u doba kad je Šuvar bio ministar izgrađeno i obnovljeno više škola i školskih objekata, a učitelji i profesori su imali bolje plaće i dobivali više stanova nego u posljednjih stotinu godina, što se moglo pripisati prvenstveno njegovom zalaganju, osobnoj prodornosti i buldožerskoj snazi.
U međuvremenu je moj sin završio jednu od prestižnih gimnazija, zagrebački MIOC. Pohađao je razred koji radi po međunarodnom programu koji se kraticom naziva IB. Nastava je na engleskom, a školarina nije jeftina. U svijetu postoji oko dvije tisuće škola koje rade po tom programu. Po svemu je to elitni program na oglašenoj gimnazija. Prije nego se upisao, supruga i ja smo se raspitivali o programu koji ga je privlačio. Na moje zaprepaštenje, sve što smo doznali je govorilo da IB-program pokušava ostvariti upravo ono što sam kao mladić priželjkivao, a sad, kad već znamo kako se ondje radi, mogu reći da u suštini nastoje i velikoj mjeri ostvaruju program Sabora učenika, ono što se pokušalo postići hrvatskom reformom školstva. Retroaktivno mi to nameće pitanje - kako je moguće da mi ovdje nismo bili zadovoljni nečim što je bilo za sve i besplatno, a u svijetu je cijenjeno i samo rijetki si mogu priuštiti?
Sve u svemu, radije sam se svađao sa Šuvarom nego da sam suglasan s onima koji su došli nakon njega.
Jednom godišnje izađe među osmrtnicama u novinama obavijest obitelji o obljetnici smrti doktora Stipe Šuvara. Nigdje drugdje u medijima ta se godišnjica ne poprati ijednom riječju. Možda i treba tako. Stipe Šuvar bio je čudo kojega Hrvati nisu prepoznali ni prihvatili, nisu zaslužili, pa i da čuvaju njegovu uspomenu i da ih obogaćuje nisu zavrijedili.
U vrijeme kad sam studirao Šuvar je bio jedini profesor na odjelima sociologije i filozofije koji je zakazivao predavanja u osam ujutro. Svi smo bili zgroženi time. Doličilo je to jedino ludim fanatičnim psiholozima ili drugim zadrtim odsjecima, a nikako jednom sociologu. Studenti sociologije doživljavali su to kao svetogrđe. Mislili smo da nas okrutno zajebava. Stoga su rijetki dolazili na njegova predavanja, a i ti nerazbuđeni, mrzovoljni i orni za svađu. On se pojavljivao u odijelu koje je izgledalo kao da je nabavljeno u staretinarnici, izgledao je upravo onako kako smo zamišljali činovnike u kafkijanskim arhivima i bio je idealan partner za prepirke. Znali smo se naći u klupama svega nas nekolicina: Ivan Čotar, Slobodan Drakulić, Vinko Mrša i još dvojica-trojica i ja i već nakon desetak minuta Šuvarova izlaganja započinjalo je nadmudrivanje koje je trajalo do isteka vremena predviđenog za predavanje. Za studentariju koja je upisala fakultet u jesen 1969, dok su još odjekivali revolucionarni pokliči 1968-e, on je bio predstavnik poretka, nasuprot buntovničkih parola tipa „Budimo realni - tražimo nemoguće“ tumačilo ga se kao zastupnika statusa quoa, na kojemu treba oštriti zube.
No sve to nije ništa naspram toga kako smo se posvađali na prvom ispitu. Zbog ranijih natezanja slutio sam da me neće lako propustiti, pa sam se potrudio temeljito se pripremiti. Bio je ljetni rok, vrućina, ispred njegovih vrata se natiskalo mnoštvo studenata s drugih odsjeka koji su također kod njega nešto polagali. Nekolicina nas sa sociologije odlučili smo skratiti vrijeme čekanja tako da odemo u kafić obližnjeg sveučilišta „Moša Pijade“. Kratili smo vrijeme čekanja konjakom. Nakon sat-dva smo otišli pogledati kakva je situacija. Pred Šuvarovim vratima bilo je i više studenata nego što smo ostavili; više ih je pristiglo nego što je završilo s ispitom. Ponovo smo se vratili u „Moša Pijade“ i nastavili s konjacima. Više nismo ni odlazili provjeriti kakva je situacija u hodniku na odsjeku, nego je svakih pola sata odlazio ponetko i vraćao se s izvještajem da sve isto. Oko podneva smo bili već poprilično pijani.
Kako smo puštali sve prije sebe, naposljetku smo oko dva, posljednji, došli na red jedan kolega iz Afganistana i ja. Pijani već oko podneva, pa ona vrućina, pa čekanje, oko dva smo jedva znali za sebe. Sručili smo se na stolice ispred Šuvara bijesni na njega i na cijeli svijet, odlučni da se ne damo lako.
On je prvo meni postavio neko pitanje, ne sjećam se koje. Osupnuo sam se i razgoropadio, te ga napao kako mi može uopće postaviti tako glupo pitanje. Umjesto da odgovaram počeo sam obrazlagati zašto je pitanje glupo, ponijelo me, svašta sam mu rekao.
Zatim je nešto pitao Afganistanca. Afganistanac je odgovorio da je pitanje za njega još gluplje nego je meni postavljeno i da nije došao čak iz Afganistana odgovarati na takve bezvezarije ispod svake razine, da to ne može tako, i tako dalje.
Na drugo pitanje koje mi je uputio odgovorio sam da mi izgleda da je krenuo osobno vrijeđati, da nisam ni fufica s povijesti umjetnosti ni fifica s psihologije, da je smetnuo s uma s kim razgovara i rezolutno odbijam odgovarati na takvu trivijalnost koja spada u opću kulturu i slično, da mu je bolje smisliti neko pitanje dostojno akademskog nivoa ukoliko kani dalje razgovarati.
Afganistanac se toliko uzbudio da se s hrvatskog prebacio na farsi ili neki drugi od afganistanskih jezika, a bio je toliko pijan da to uopće nije primijetio ili mu više nije bilo važno. Nismo razumjeli što govori, ali smo po načinu kako je vikao, prskao pljuvačku i izrazima lica shvaćali sve što je imao na umu. Ustao je sa stolice, ushodao se po maloj sobici iza mene kao lav u kavezu, čupao kosu, mahao rukama, uzdizao ih prema stropu i vikao nerazumljivim jezikom, a povremeno uzvikivao nešto što je zvučalo kao proklinjanje, te je izgledalo je kao da bi svakog časa mogao zgrabiti stolicu i baciti je na Šuvara. Koliko god sam i ja bio pijan, gledajući Afganistanca kako larma uokolo shvatio sam da se situacija otima kontroli i postaje nadrealna, ali se ipak nisam mogao suzdržati kad mi je Šuvar postavio posljednje pitanje. Dočekao sam ga kao šlagvort da iz mene pokulja sve što sam zamjerao Šuvarovim predavanjima, od toga kako je predmet koncipiran pa do pojedinih spornih pitanja kojih sam se mogao prisjetiti oko kojih smo se već natezali na predavanjima, pokušavajući nadglasati kolegu koji se iza mene sudarao s policom s knjigama i udarao šakama po zidu.
Šuvar se s druge strane stola zavalio unatrag preko naslona svoje stolice, usta su mu se razvukla od uha do uha i očito je uživao promatrajući nas dvojicu kretena koji smo ga vjerojatno zabavili više nego sva ona gomila prije nas. Naposljetku je prekinuo tu suludu scenu rekavši „Dajte indekse. Upisat ću vam trojke. Jeste li zadovoljni?“
Afganistanac se istog trenutka sabrao, zašutio i primirio kao zečić. Upisujući ocjenu u moj indeks, Šuvar se prisjetio „Vi ste bili aktivni na predavanjima, zavrijedili ste ocjenu više“, pa je ispred već napisane riječi „dobar“ dometnuo „vrlo“, a u zagradu iza te dvije riječi napisao brojku 4.
- A zašto ne pet? - zapitao sam ljutito.
- Ne možete pet jer ste ipak zaslužili da vas obojicu srušim, što bih mogao s punim pravom! - na što nisam imao što reći. Ako se uzme u obzir da je porušio polovicu onih koji su izašli na ispit prije nas, zaista smo prošli vrlo dobro.
Sljedeći naš susret kojega dobro pamtim dogodio se nekoliko godina kasnije. Bio sam novinar omladinskih novina i trebao sam otići avionom u Beograd na neki sastanak s kolegama iz drugih sličnih glasila iz cijele Jugoslavije. Kasno sam zaspao, rano se probudio, nisam se naspavao, jutro je bilo sivo, vlažno i prohladno - bio sam maksimalno mrzovoljan. U aerodromskoj čekaonici sam u mnoštvu primijetio i Šuvara. Stajao je s nekim meni nepoznatim čovjekom. Nešto mu je objašnjavao, a svi okolo njih su koristili priliku da pozorno slušaju. Bio sam maksimalno neraspoložen da mu se javim, pa sam se udaljio u najdalji kraj prostorije.
Od aerodromske zgrade do aviona ljude se prevozilo autobusom. Natrpali su putnike u njega kao da su ZET prije početka ili nakon završetka radnog vremena. Nas trojica uskočili smo slučajno zajedno, posljednji, vrata su nam se zatvorili pred licima i našli smo se stiješnjeni na vrlo malom prostoru. Šuvar me odmah zapitao kojim dobrom letim upravo u Beograd. Uz krajnji napor volje odgovorio sam mu sasvim pristojno s dvije-tri riječi, na što je on uzviknuo nešto poput „A! Okupljanje opozicije!“ Na to sam napravio nešto što ne volim, što si vrlo rijetko dozvolim, što izbjegavam kad god mogu, radije prešutim i mislim si svoje - odgovorio sam nešto vrlo bezobrazno. Šuvar je to jedva dočekao i odmah uzvratio još gore. Bez oklijevanja mu rekoh da će od mog sastanka sigurno biti neke koristi, a od onoga na koji on ide sigurno neće, ako ne bude i štete. Vožnja do aviona je trajala oko minutu, a kroz to vrijeme smo se nas dvojica verbalno izšamarali, bio je to brzi dvoboj riječima kao da smo u duelu rapirima, nimalo se nismo štedjeli, svaka sljedeća replika bila je opakija od prethodne.
Šuvar je u međuvremenu postao jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih političara u Jugoslaviji, ali se ja nisam nimalo promijenio, a ni on, pa je naše prepucavanje bilo izravni nastavak sličnih nadigravanja iz mojih studentskih dana. Prekinulo nas je što se autobus zaustavio, vrata se izmaknula ustranu, a gomila iza nas nagrnula. Morali smo iskočiti van da nas ne pregaze. Šuvar se naglo oraspoložio, bolji početak dana nije mogao očekivati. Njih dvojica su krenula prije mene uz stepenice kojima se uspinjalo u avion, tako da sam čuo sam kako Šuvar ozareno i ponosno govori svom pratiocu, ali nije se moglo reći koliko je ozbiljan, a koliko u njegovim riječima ima ironije, iako je moglo biti i da je zafrkavao svog kompanjona : „Jesi vidio? I on je jedan od naših - iz Imotskoga!“, što se moglo odnositi samo na to da sam i ja porijeklom iz kraja odakle su i njih dvojica.
Uzvratio sam u istom tonu: - Kakvih „naših“? Vi niste od mojih! Moji su iz grada, građani još od sedamnaestog stoljeća, imali smo kuću na Skalinama. Imotski građani ne priznaju među svoje seljake iz okolice i vukojebina - Šuvar je znao odakle je moj otac, ali i ja sam znao da je on iz Zagvozda. Istina da smo porijeklom sva trojica bili iz istog kraja, ali rođen sam i odrastao u Zagrebu, vidio sam svijeta i potpuno sam urbaniziran, pa nastavih dok smo se utiskivali kroz uska vrata u letalo: - Uostalom, od lokalpatriotizma sam odnarođen! Nisam čak ni purger! Prije svega sam pristalica hipijevskog kozmopolitizma kojeg biste vi nazvali proleterskim internacionalizmom.
Srećom smo se smjestili na razdvojena sjedišta, inače bi se čerupali do Beograda. Nije bilo sumnje da mu se svidjelo kako sam se držao, kako se nisam dao, kako sam se drčno postavio, a ja sam si - usprkos dobrom odgoju, zahtjevima pristojnosti i tome što mi je bio profesor - dozvolio bezobrazluke i zato jer sam ga u drugim prilikama branio. Mojim prijateljima s kojima sam radio u redakciji časopisa „Pitanja“ on je bio jedna od omiljenih meta zamjerki, pri čemu nisu bili nikakav izuzetak jer je Šuvar postao ne samo jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih jugoslavenskih političara, nego se probio i na sam vrh najomrznutijih i najnapadanijih. Tome je sigurno doprinijelo što se na napise po novinama ili uopće nije obazirao ili je zagurao papir u pisaću mašinu, odgovorio i upustio se u polemiku. Nije bio jedan iz one nepregledne bulumente od viših do beznačajnih lokalnih političarčića koji su na svaku kritiku koja im je bila upućena dizali dreku da se time ugrožavaju svijetle tekovine NOB-a, podriva socijalistički sistem, da su ugroženi klasni interesi proletarijata i slično. Utoliko je Šuvar bio povoljan za bilo kakve napade. Tko god je zaželio da se malo pravi važan pred prijateljima u kavani mogao mu je nalijepiti bilo što i biti siguran da mu se zbog toga ništa loše neće dogoditi.
Šuvara se najviše prozivalo jer je bio ministar koji je provodio reformu srednjeg školstva. Nebrojeni su bili napadi na tu reformu, javno mnijenje bilo je nabrušeno protiv nje, ali ja mu to nisam mogao zamjeriti. Naime, ono što se pokušavalo postići reformom školstva bilo je upravo ono što smo moji prijatelji i ja u svojim srednjoškolskim danim tražili kroz Sabor učenika. Osim toga, Šuvar je došao na ministarsko mjesto sa zadatkom da reformu provede, nije je on izmislio, a onda su ga pljuvali i oni koji su mu taj zadatak povjerili. Dapače, reforma je bila široko zamišljena, trebala su je provoditi još tri ministarstva (ako se ne varam: privrede, znanosti, informiranja), ali nitko drugi nije napravio ništa, pa su i rezultati bili poprilično traljavi. Nije mi išlo u glavu zašto zbog toga treba napadati jedinoga koji je obavio svoj dio posla, a prešućivati ostale zbog kojih je cijela zamisao propala. Pored toga, kako me je problematika školstva zanimala, pozornije sam je pratio i vidio da je u doba kad je Šuvar bio ministar izgrađeno i obnovljeno više škola i školskih objekata, a učitelji i profesori su imali bolje plaće i dobivali više stanova nego u posljednjih stotinu godina, što se moglo pripisati prvenstveno njegovom zalaganju, osobnoj prodornosti i buldožerskoj snazi.
U međuvremenu je moj sin završio jednu od prestižnih gimnazija, zagrebački MIOC. Pohađao je razred koji radi po međunarodnom programu koji se kraticom naziva IB. Nastava je na engleskom, a školarina nije jeftina. U svijetu postoji oko dvije tisuće škola koje rade po tom programu. Po svemu je to elitni program na oglašenoj gimnazija. Prije nego se upisao, supruga i ja smo se raspitivali o programu koji ga je privlačio. Na moje zaprepaštenje, sve što smo doznali je govorilo da IB-program pokušava ostvariti upravo ono što sam kao mladić priželjkivao, a sad, kad već znamo kako se ondje radi, mogu reći da u suštini nastoje i velikoj mjeri ostvaruju program Sabora učenika, ono što se pokušalo postići hrvatskom reformom školstva. Retroaktivno mi to nameće pitanje - kako je moguće da mi ovdje nismo bili zadovoljni nečim što je bilo za sve i besplatno, a u svijetu je cijenjeno i samo rijetki si mogu priuštiti?
Sve u svemu, radije sam se svađao sa Šuvarom nego da sam suglasan s onima koji su došli nakon njega.
_____
And Will's father stood up, stuffed his pipe with tobacco, rummaged his pockets for matches, brought out a battered harmonica, a penknife, a cigarette lighter that wouldn't work, and a memo pad he had always meant to write some great thoughts down on but never got around to, and lined up these weapons for a pygmy war that could be lost before it even started
- Posts : 37660
Join date : 2014-10-27
umro brent sowcroft
https://millercenter.org/the-presidency/presidential-oral-histories/brent-scowcroft-oral-history
nama je interesantan deo tokom sluzbovanja u jugoslaviji
https://millercenter.org/the-presidency/presidential-oral-histories/brent-scowcroft-oral-history
nama je interesantan deo tokom sluzbovanja u jugoslaviji
_____
And Will's father stood up, stuffed his pipe with tobacco, rummaged his pockets for matches, brought out a battered harmonica, a penknife, a cigarette lighter that wouldn't work, and a memo pad he had always meant to write some great thoughts down on but never got around to, and lined up these weapons for a pygmy war that could be lost before it even started
- Guest
Može ovde
Nekadašnji košarkaški reprezentativac Jugoslavije Franjo Arapović ispričao je kako je ispao iz nacionalnog tima kada je selektor bio Dušan Duda Ivković.
Arapović je bio u timu 1988. godine kada je SFRJ igrala finale Olimpijskih igara u Seulu protiv SSSR.
Jugoslavija je tada prokockala veliku prednost i dozvolila preokret, pa se na kraju od već viđenog zlata zadovoljila samo srebrom.
"To finale izgubili smo zahvaljujući selektoru Dušanu Ivkoviću koji je na +12 pokazivao ruskom kolegi Gomeljskom da je zlato naše, no potom nas je Sabonis razneo. S obzirom na to da sam imao iskustvo igranja protiv Sabonisa, kazao sam Ivkoviću da ćemo izgubiti ako me ne uvede u igru, no nije to učinio. Inače, čudim se kako sam uopšte išao u Seul jer sam na pripremama na Rogli pokrenuo debatu koja se zaoštrila. Bili su tada s nama onde i bokseri, a ja sam rekao da se jedini među njima zna ponašati Damir Škaro, i to zato što je iz Zagreba, na šta su Beograđani i ostali reagovali. Kada sam pak rekao da će za sledeće Olimpijske igre svaka republika SFRJ imati svoju valutu, sručilo se drvlje i kamenje po meni", ispričao je Arapović u intervjuu za hrvatski "Večernji list".
Godinu dana kasnije se igrao šampionat Evrope u Zagrebu, a Arapović nije igrao zbog ispada u jednom beogradskom hotelu.
"Kad smo se vraćali s priprema iz Bora, noću smo stigii u jedan beogradski hotel, u kojem smo na recepciji dobili upitnik na ćirilici koji smo trebali ispuniti, a ja sam tražio da mi ga daju na latinici ili na engleskom. Stojko me povukao za ruku da ćutim, no iz inata nisam poslušao ni njega ni Dražena. Recepcionar me pitao za ime oca, ja sam mu rekao Jovo, a zove se Pavo. Zatim me pitao ime majke, rekao sam mu Jovanka, a mama mi je zapravo Ana. Nakon pet minuta bio je sastanak u mojoj sobi i Ivković me je poslao kući u Zagreb. Nazvao sam tada prijatelja, fudbalera Čavu Dimitrijevića koji me odvezao na aerodrom i tako sam završio reprezentativnu karijeru u bivšoj SFRJ".
Posle sportske, započeo je političku karijeru zbog čega je ponovo izazvao reakciju Ivkovića.
"Ivković je jednom prilikom u reprezentaciji kazao: “Što će nam, bre, taj ustaša”. Očigledno su saznali da sam se i politički aktivirao. Bio sam na osnivačkoj skupštini HDZ-a u baraci na Jarunu", ispričao je Arapović.
- Posts : 3396
Join date : 2019-11-03
Age : 41
Location : Bordeaux, FR
Nije mu bilo pametno da zove Čavu da ga vozi, mogli su da se skucaju u neku banderu.
- Posts : 35779
Join date : 2012-02-10
Boli ga, naosvajao se medalja posle toga
_____
★
Uprava napolje!
- Posts : 19207
Join date : 2014-12-12
Retrospektivno, potpuno mi je nejasno kako se uguzio u reprezentaciju pored Rađe, Divca i Vrankovića... i naravno Zorana Jovanovića.
- Posts : 52537
Join date : 2017-11-16
buffalo bill wrote:Može ovde
Nekadašnji košarkaški reprezentativac Jugoslavije Franjo Arapović ispričao je kako je ispao iz nacionalnog tima kada je selektor bio Dušan Duda Ivković.
Arapović je bio u timu 1988. godine kada je SFRJ igrala finale Olimpijskih igara u Seulu protiv SSSR.
Jugoslavija je tada prokockala veliku prednost i dozvolila preokret, pa se na kraju od već viđenog zlata zadovoljila samo srebrom.
"To finale izgubili smo zahvaljujući selektoru Dušanu Ivkoviću koji je na +12 pokazivao ruskom kolegi Gomeljskom da je zlato naše, no potom nas je Sabonis razneo. S obzirom na to da sam imao iskustvo igranja protiv Sabonisa, kazao sam Ivkoviću da ćemo izgubiti ako me ne uvede u igru, no nije to učinio. Inače, čudim se kako sam uopšte išao u Seul jer sam na pripremama na Rogli pokrenuo debatu koja se zaoštrila. Bili su tada s nama onde i bokseri, a ja sam rekao da se jedini među njima zna ponašati Damir Škaro, i to zato što je iz Zagreba, na šta su Beograđani i ostali reagovali. Kada sam pak rekao da će za sledeće Olimpijske igre svaka republika SFRJ imati svoju valutu, sručilo se drvlje i kamenje po meni", ispričao je Arapović u intervjuu za hrvatski "Večernji list".
Godinu dana kasnije se igrao šampionat Evrope u Zagrebu, a Arapović nije igrao zbog ispada u jednom beogradskom hotelu.
"Kad smo se vraćali s priprema iz Bora, noću smo stigii u jedan beogradski hotel, u kojem smo na recepciji dobili upitnik na ćirilici koji smo trebali ispuniti, a ja sam tražio da mi ga daju na latinici ili na engleskom. Stojko me povukao za ruku da ćutim, no iz inata nisam poslušao ni njega ni Dražena. Recepcionar me pitao za ime oca, ja sam mu rekao Jovo, a zove se Pavo. Zatim me pitao ime majke, rekao sam mu Jovanka, a mama mi je zapravo Ana. Nakon pet minuta bio je sastanak u mojoj sobi i Ivković me je poslao kući u Zagreb. Nazvao sam tada prijatelja, fudbalera Čavu Dimitrijevića koji me odvezao na aerodrom i tako sam završio reprezentativnu karijeru u bivšoj SFRJ".
Posle sportske, započeo je političku karijeru zbog čega je ponovo izazvao reakciju Ivkovića.
"Ivković je jednom prilikom u reprezentaciji kazao: “Što će nam, bre, taj ustaša”. Očigledno su saznali da sam se i politički aktivirao. Bio sam na osnivačkoj skupštini HDZ-a u baraci na Jarunu", ispričao je Arapović.
...dok se to još nije smelo
- Posts : 37660
Join date : 2014-10-27
joj koji hrvatski grbovic
_____
And Will's father stood up, stuffed his pipe with tobacco, rummaged his pockets for matches, brought out a battered harmonica, a penknife, a cigarette lighter that wouldn't work, and a memo pad he had always meant to write some great thoughts down on but never got around to, and lined up these weapons for a pygmy war that could be lost before it even started
- Posts : 37660
Join date : 2014-10-27
ćaća wrote:Nije mu bilo pametno da zove Čavu da ga vozi, mogli su da se skucaju u neku banderu.
klasican bolid. sve je jasno i po izboru designated drivera
_____
And Will's father stood up, stuffed his pipe with tobacco, rummaged his pockets for matches, brought out a battered harmonica, a penknife, a cigarette lighter that wouldn't work, and a memo pad he had always meant to write some great thoughts down on but never got around to, and lined up these weapons for a pygmy war that could be lost before it even started
- Posts : 19207
Join date : 2014-12-12
Sad gledam sastav: Njofra bio četvrti centar, bekovski par Dražen i Žoc, Zdovc nije ušao kao ni Radulović. Bili još Kukoč, Paspalj, Čutura i Danko.
- Posts : 11764
Join date : 2014-10-27
Location : kraljevski vinogradi
Nisam ga volio ni dok je igrao. Jednom Cibona silovala nekog i na +30 i nešto on ode na vrh reketa na tricu... htjedoh napisati i naravno ne dade, onda se sjetih da sam zapravo zaboravio fakta, ostao mi samo dojam da je bilo odvratno. Ma nije dao 100%. Pogodio obruč, lopta se odbila visoko i snažno u njegovom smjeru malo ustranu.
_____
Ha rendelkezésre áll a szükséges pénz, a vége általában jó.