Home
by ontheotherhand Sun Nov 11, 2018 9:47 pmhttp://www.h-alter.org/vijesti/nitko-vise-ne-zamislja-drugaciji-svijet
Antonio Šiber je znanstveni savjetnik na Institutu za fiziku u Zagrebu i voditelj kolegija Molekularna biofizika na doktorskom studiju fizike na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Objavio je više od pedeset radova u međunarodnim znanstvenim časopisima te knjige Svemir kao slagalica (2005), Problem promatrača (2009) i Cellular Patterns (2017.). Bavi se i znanstvenom vizualizacijom, a mnoge su njegove ilustracije objavljene na naslovnicama znanstvenih knjiga i časopisa. Za sebe kaže kako je fizičar po zvanju i do sad redovno plaćenom djelovanju, ali mnogo toga po zanimanju, o čemu često piše na svojoj stranici Konstrukcija stvarnosti – Dokument o stvaranju jednog od mogućih svjetova.
Posljednji smo puta razgovarali prije dvije godine, ali mnogo je razloga za novi intervju. Nalazimo se na Institutu za fiziku, pričamo o ekonomskim dogmama koje guše znanost, inzistiranju na specijaliziranju, izvrsnosti i produktivnosti, korporativnom instrumentaliziranju znanosti, rastu pseudoznanosti i anti-znanstvenih pokreta, ali i mogućnosti drugačijeg razmišljanja i ideji otpora.
Antonio Šiber je znanstveni savjetnik na Institutu za fiziku u Zagrebu i voditelj kolegija Molekularna biofizika na doktorskom studiju fizike na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Objavio je više od pedeset radova u međunarodnim znanstvenim časopisima te knjige Svemir kao slagalica (2005), Problem promatrača (2009) i Cellular Patterns (2017.). Bavi se i znanstvenom vizualizacijom, a mnoge su njegove ilustracije objavljene na naslovnicama znanstvenih knjiga i časopisa. Za sebe kaže kako je fizičar po zvanju i do sad redovno plaćenom djelovanju, ali mnogo toga po zanimanju, o čemu često piše na svojoj stranici Konstrukcija stvarnosti – Dokument o stvaranju jednog od mogućih svjetova.
Posljednji smo puta razgovarali prije dvije godine, ali mnogo je razloga za novi intervju. Nalazimo se na Institutu za fiziku, pričamo o ekonomskim dogmama koje guše znanost, inzistiranju na specijaliziranju, izvrsnosti i produktivnosti, korporativnom instrumentaliziranju znanosti, rastu pseudoznanosti i anti-znanstvenih pokreta, ali i mogućnosti drugačijeg razmišljanja i ideji otpora.
Prevodio sam nedavno Nietzschea, O budućnost naših obrazovnih institucija. On u toj seriji predavanja iz davne 1872. godine piše o problematičnoj budućnosti njemačkih institucija. Mnogo toga što detektira u tom tekstu problem je i danas. Jedan od tih problema je iznimno uska specijalizacija ljudi koje obrazovne institucije "proizvode" s prvenstvenim ciljem stjecanja bogatstva. Nietzsche još 1872. godine shvaća da je budućnost obrazovnog sustava nepovoljno određena podređivanjem ekonomskim interesima, na račun onoga što je smatrao širim poljem kulture. Obrazovanje gubi značenje u kontekstu stvaranja pojedinca koji je na širi način odgovoran i zaslužan za boljitak društva i samog sebe, a ne isključivo kroz proces stjecanja i zarade. Proces koji se specijalizacijom događa je brzo izbacivanje kadra koji će onda uprihodovati što je više moguće, mnogo više za one s vrha nego za sebe, naravno.
...
Specijaliziramo li čovjeka zato što mislimo da je to u interesu društva i njega samoga, ili zato što je to u interesu stjecanja, i to prvenstveno onog malog broja ljudi koji kontroliraju profit?
Usko obrazovanje lišava čovjeka višestrukih perspektiva. Danas je čovjeku iz prirodnih znanosti, fizičaru primjerice, teško razgovarati sa sociologom ili teoretičarom književnosti. Iz tog nerazumijevanja i ograničenog pogleda na svijet, i jednog i drugog, proizlazi neka vrsta promašenog podcjenjivanja, koje nije na korist društva. Pogotovo u prirodnoj znanosti postoji tendencija prema pojednostavljivanju gledišta, prema redukciji. U fizici postoji ideja o velikoj unifikaciji svega, svih sila, iza svemira stoji jedan elementarni princip iz kojega proizlazi sve. Stoga se prirodnjacima često ono što ljudi iz humanistike i društvenih znanosti tumače čini kao nepotrebno lamentiranje. To je često pogrešno. O društvima, ekonomskim odnosima i psihologiji ne može se razmišljati kao o nečemu što proizlazi iz jednog sveobuhvatnog fundamentalnog principa. To jednostavno ne funkcionira tako, već zahtijeva mnogostruko uvezana gledišta.
Pridonosi li tako specijaliziranje i segregaciji, kroz tu vrstu nerazumijevanja i pasivizaciju koja proizlazi iz nemogućnosti višedimenzionalnog promatranja stvari, pa time i kolektivnog poistovjećivanja i zalaganja?
Apsolutno, ali to ima i svoju mračniju stranu. Iz ekonomsko profitne paradigme koja se uvukla u obrazovanje, sada se definira obrazovanje na ono koje nije korisno i ono koje jest korisno. U tom smislu, teoretičar srednjovjekovne francuske književnosti nije koristan, dok je programer svinjskih ušiju za aplikacije na mobilnim uređajima iznimno koristan. Specijalizacija nije posljedica toga što u njoj postoji šira korist za društvo, nego konkretna korist za stjecanje profita. Obrazovanje za tržište zapravo je način prihvaćanja sadašnjeg stanja raspodjele moći i načina na koje se ono održava.
...
Počevši od prve zamisli o kurikularnim reformama, sve je isto i svima je ista mantra o "školi za život", nečemu što je "realno potrebno". Ako ih pitaš zašto je realno potrebno, reći će da je potrebno da bi se zaposlio, da je to škola za potrebe tržišta. A gdje je škola za potrebe čovjeka? Došlo je do velikog obrata vrijednosti.
Čitava današnja ekonomija, tržište i snaga tehnologije koja omogućava silno gomilanje novca, istječu iz znanosti i obrazovanja. Umjesto da znanost i obrazovanje sada uvjetuju kakva bi ekonomija i novi svijet trebali biti, profit i pohlepa uvjetuju kakvo bi obrazovanje i znanost trebali biti. Sve to da bi se cijeli profitni ciklus nastavio, i poduprlo ono "realno", a zatrlo ono što je "apstraktno” i "imaginarno", u prijevodu ono što se ne može jednostavno utržiti. To se vidi i u onom vječno utuvljivanom pitanju – "tko bi to plaćao?" Ljudi više ne razmišljaju izvan toga "tko bi to platio", a vizija novca koju imamo je posve ograničena.
...
Spomenuo si vraćanje novca u javnost. Da se zamijetiti kako je pojam javnog interesa i koncept javnog bilo čega gotovo nestao
Javni interes nam se prikazuje kao izmišljotina zato što se ne može monetizirati. Javno nestaje jer je definiranje koncepata i propagande u rukama moćih koji ulažu u proizvodnju onoga što je Gramsci nazivao "zdravim razumom". Sav se njihov interes prikazuje kao navodno "zdrav razum", kao skoro prirodno-znanstvena nužnost. Tako je danas posve normalan i naširoko prihvaćen i utuvljen stav da oni najbogatiji budu oslobođeni poreza. To je zdrav razum, zar ne? Tako je i javni interes postao prosta riječ.
"Što hoće ti ljudi koji misle da u životu ima više od stjecanja? Kakva su to prava koja traže, a koja nisu zaradili? Tko će platiti to njihovo javno?", tako se postavlja taj diskurs. A građani, primjerice, nemaju pojma koliko je javnog novca utučeno u sanaciju banaka nakon kraha 2008. godine. To su globalni trendovi, ali kod nas postoji i poseban otpor prema javnom i zajedničkom zbog ciljano stvaranih asocijacija na prošli sustav koji je označen kao vječni neprijatelj i tamnica naroda. Sve to u interesu profitera, političara, nacionalista, Crkve. Danas više u javnosti skoro da i nemamo ljude koji o javnome drukčije promišljaju. Više nema ni okvira i koncepata u kojima bi se moglo drugačije razmišljati i komunicirati takve ideje, a i to je zasluga obrazovanja i propagande, naravno.
...
Jezik je tu veoma bitan, posvetimo se i toj temi. Dio je to novogovora, preplavljenosti eufemizmima, riječima koje, kako je to definirao George Carlin, izbijaju život iz jezika. Takav nas jezik pasivizira. I sam si dosta pisao o tom novogovoru...
"Svrha Novogovora nije bila samo da omogući medij izražavanja svjetonazora i umnih navada svojstvenih sljedbenicima INGSOC-a, nego da učini sve druge načine mišljena nemogućim", piše Orwell. On je, pišući o novogovoru, uglavnom mislio na Sovjetski Savez i iz njega se inspirirao za ekstremne totalitarne ekstrapolacije komunizma, ali je zanimljivo da se najtotalitarniji novogovor događa unutar današnjeg liberalnog koncepta i "slobodnog" tržišta - koje naravno nije slobodno – čitavi državni aparati rade u službi nekolicine najbogatijih. Nitko više ne govori "pad", sad se kaže "negativni rast", toliko je duboko ukorijenjena fantazija o rastu. Neprestano slušamo o BDP-u, postocima, iako velika većina ljudi nema pojma što znače ti brojevi.
Nauštrb čega rastemo, može li se beskonačno rasti? To napuhavanje, ta ekonomija u "onostranom", ekonomsko-religioznom prostoru beskonačnog rasta direktno iscrpljuje stvarne vrijednosti, ograničene resurse, ekosustav. Najgore je što je propaganda o ovom, navodno "najboljem od svih svjetova", zaživjela u populaciji do te mjere da više nitko ne može ni zamisliti drugačiji svijet. U dobu tehnologije i sve veće dostupnosti svega, ljudi zapravo sve manje razumiju svijet i sve manje mogu pojmiti drukčiju stvarnost. Društvo stalnog spektakla, hipnoze i propagande potpuno je iscrpilo moć imaginacije.
...
Pričajući o "najboljem od svih svjetova" treba svakako spomenuti i tzv. "optimističku znanost", koja nam kroz statistike koje donose autori poput Hansa Roslinga i Stevena Pinkera poručuje kako nam zapravo "nikad nije bilo bolje".
Pravo pitanje nije samo koliko nam je bolje, nego koliko bi nam dobro moglo biti uz sadašnju moć znanosti i tehnologije. Novi optimisti, pored svih postotaka koje pokazuju, uporno skrivaju jedan od temeljnih podataka, a to je da su moć i vlasništvo danas u rukama nevjerojatno malog broja ljudi. Govoriti o tome da je siromašnima, donjoj milijardi ili dvije, puno bolje zato što imaju 25 centi više po glavi je, naravno, važno, jer tim ljudima to nešto zbilja i znači, ali cijelo vrijeme propuštati reći da svi ti ljudi zajedno imaju jednako novca kao i stotinjak ljudi koji su na vrhu, je najobičnija prevara i apologija današnjeg sustava koji je fundamentalno nepravedan, u samim svojim temeljima.
Što nas je više i što standard više raste postavlja se i pitanje utjecaja na ekosustav koji nas sve podržava. Je li moguće zamisliti manji otisak na ekosustav od onoga što ga proizvodi sadašnji sustav stjecanja profita? Sigurno jest. Ali novi optimisti rijetko pišu o tome. Nije slučajno da je Hans Rosling većinu svojih zapaženih predavanja držao u velikim bankama i korporacijama, a da Bill Gates njegovu knjigu Factfulness dijeli studentima. Bankaru koji vidi koliko je svijet bolje mjesto, mnogo je lakše sjesti u gigantsku jahtu i potrošiti tonu goriva za jedan sat.
...
Pričali smo sada o optimističkoj znanosti. Ali u posljednje se vrijeme znanost, znanstvena metoda, znanstven način razmišljanja, ideja znanosti općenito – nalaze usred velikih previranja. Manjak povjerenja u sve i strah od svega zasigurno je pogurao recentni procvat pseudoznanosti i bujanje intuitivnog baljezganja – od ravnozemljaša do pokreta protiv cijepljenja – a takve skepse redovno hrani političko i korporativno instrumentaliziranje znanosti. Kako ti vidiš situaciju, što je sve do ovoga dovelo?
Zanimljivo je da uz sve skepse prema znanosti koje su se pojavile redovito izostaje skepsa prema oduzetničkim anđelima koji nam svima objašnjavaju da treba puno učiti da budemo nečiji robovi, to se nekritički prihvaća, toliko je snažno utuvljena ta ideologija. Ali onda se skepsa manifestira na najčudnijim mjestima, uključujući i znanost. Većina je tih pobuna potpuno promašena, a zbog njih, uzmimo samo pokret protiv cijepljenja, redovito pati javni interes. U hrvatskom je kontekstu donekle zanimljiva i veza katoličkog pravovjerja, pseudoznanosti i skepse prema znanosti.
...
Bez obzira na groznu situaciju u znanosti kod nas, na očite trendove korupcije Sveučilišta i Akademije, ja, barem općenito, imam nadu u znanost. Znanost je velika, znanost je najbolje što imamo upravo zato što se iznutra može korigirati i unaprijediti, nije neupitna dogma. Ali ona ne postoji u spoznajnom vakuumu, nego u konkretnom društvu i toga bi se znanstvenici češće morali prisjetiti.
