http://proletter.me/portfolio/znanost-prirodni-jezik/19/
Rastko Močnik
Znanost i prirodni jezik
U raspravi o jeziku u visokom obrazovanju i znanosti suočavaju se zagovornici upotrebe engleskog na visokoškolskim ustanovma i u znanosti s jedne, te branitelji slovenskog, s druge strane.
[...]
Karakteristike sadašnje rasprave
U sadašnjoj raspravi najprije opažamo kako diskutantice i diskutanti odgovaraju na različita pitanja, a argumenti idu u različitim smjerovima. Zagovornici slovenskog jezika upozoravaju na posljedice, koje bi moglo imati napuštanje slovenskog za sami taj jezik i jezičnu zajednicu. Zagovornici engleskog jezika navode da je on jezik suvremene znanosti i međunarodnog komuniciranja uopće. Dok branitelji slovenskog upotrebljavaju argumente koji su jeziku „unutarnji“, argumenti pristaša engleskog su vanjski, pragmatični. Ali baš to što dva tabora govore o različitim stvarima, što se dakle u biti ne razumiju, moglo bi im omogućiti da se sporazumiju. Pitanje o tome kako znanost koju se prakticira u Sloveniji uključiti u svjetske znanstvene procese nešto je drugo od pitanja kako razvijati znanstveni slovenski jezik i podizati nivo općeg obrazovanja u Sloveniji. Uređivanje jednog pitanja moglo bi pomoći uređenju drugog. Rješenja bi se mogla međusobno podupirati. Pa ipak nisu sva rješenja jednog od pitanja takva da pomažu rješenju drugog problema. Uvođenje engleskog u ovdašnje visoko obrazovanje i znanost, po mišljenju mnogih je upravo rješenje koje pokušava urediti jedno pitanje, tako da ujedno onemogućava rješavanje drugog problema. Mnogi su mišljenja da bi uvođenjem engleskog kao jezika studija i znanosti povrijedili razvoj slovenskog i okrnjili njegovu govornu zajednicu. Zagovornici engleskog još nisu dokazali suprotno, da bi razvijanje slovenskog u svim prostorima njegovog prakticiranja, pa i u znanosti i na univerzitetu, moglo ugroziti afirmaciju ovdašnje znanosti u svijetu.
Slijedeće svojstvo rasprave je što uvođenje engleskog zagovaraju ekonomisti, prirodoznanstvenici, biokemičari …, ljudi koji se ne bave jezikoslovljem. Zamjerili su im što se miješaju u jezikoslovna pitanja, iako se u njih ne razumiju. Pa ipak, taj prigovor nije utemeljen. Ekonomisti, prirodoslovci, biokemičari … ne bave se pitanjem jezika, već predlažu riješenje za sociološko pitanje – kako uključivati ovdašnje znanstvene i akademske prakse u svjetske procese. Ali ih ne zanima kakve će jezične i sociološke posljedice donijeti njihovo sociološko riješenje. To što ne pomišljaju na jezične posljedice svoga rješenja, na kržljanje slovenskog, niti ne iznenađuje. Ta nisu jezikoslovci i ne raspravljaju o jezičnom pitanju. Doduše, raspravljaju o sociološkom pitanju. I to što ne poštuju sociološke posljedice svog sociološkog prijedloga, velike šanse da da bi s njihovim rješenjem slovenski govoreće društvo potonulo u novu kolonijalnu ovisnost, također ne iznenađuje. Pa ipak oni nisu sociolozi!
Na kraju, karakteristično je da uvođenje engleskog zagovaraju osobe na položajima vlasti: ministrice, rektori, menadžeri. Za slovenski se zauzima akademski proletarijat: pogotovo slovenistice, te pokoji slovenist. Možda bismo morali razmisliti o toj privlačnosti govora svjetskog gospodstva za obnašatelje lokalnih vlasti.
Engleski je u sadašnjosti svjetski jezik, ali također i jezik vlasti. U vrijeme kada su pisali Čop i Prešeren, u ovim krajevima jezik vlasti je bio njemački, a on je tada bio i sve više prevladavajući znanstveni jezik. Sa stajališta sadašnjih pristaša engleskog Čop, Prešeren i kolege su se poneli iracionalno, odlučivši se za slovenski. I Jernej Kopitar je bio mišljenja da je slovenski jezik dobar samo za jednostavniju jezičnu upotrebu. Još jednu generaciju nakon Prešerna, mislio je prvi kustos pokrajinskog muzeja u Ljubljani, uspješni znanstvenik i menadžer Dragotin Dežman – Karl Deschmann isto kao i sadašnji ministri, rektori i menadžeri : „Odreknemo li se u potpunosti njemačkog, uskoro ćemo zapasti u opskurantizami ultramontanizam.“
[...]
Sukob, koji se u ovom trenutku u Sloveniji vodi po pitanju jezika u znanosti i visokom školstvu, u mnogo čemu podsjeća na jezičke bitke u prošlosti. Suprotnost je u stvari ista: ili jezik gospodstva, jezik privrednih, političkih, vojnih i ideoloških aparata „Zapada“ – ili slovenski, narodni način govora. Pa i igrači su slični: latinski su nekada zagovarali velikodostojnici katoličke crkve i univerzitetski profesori – narodne jezike su afirmirali oni koji su prakticirali novu znanost, novu filozofiju, novu poeziju. Sada jezik svjetskog gospodstva zagovaraju ministrice, rektori i menadžeri – nosioci lokalnih vlasti.
Pristaše engleskog pokušavaju predstaviti spor kao da se radi o sukobu između svjetskih ljudi – kakve su ministrice, rektori i menadžeri – i provincijalaca, koji da brane svoj nekonkurentni zapećak. O vrijednosnim dometima te predodžbe ne treba trošiti riječi. Zanimljivije su njene pretpostavke: kao da oni koji predavaju i pišu na slovenskom, ne bi mogli pisati i predavati i na engleskom; kao da se studentice i studenti, koji dođu studirati u Sloveniju, ne bi mogli naučiti slovenski.
Te pretpostavke ne stoje. Što se tiče prve, dovoljno je pogledati bibliografije. Za drugu je dovoljno da se sjetimo vremena kada su strani studenti i studentice, osobito iz nesvrstanih zemalja, dolazili k nama studirati za cijelo vrijeme studija i naučili su slovenski.
Iz kvaliteta jezika u časopisima društvenih znanosti i humanistike, moguće je zaključiti kako oni kojima je glavna briga pisanje na engleskom, pišu slab slovenski. Kopka nas pretpostavka kako oni koji bi htjeli namamiti studentice i studente predavanjima na engleskom, možda niti ne predaju ništa takvo zbog čega bi vrijedilo naučiti slovenski – jer je isto školsko znanje moguće steći i u svim drugim utvrdama vladajućih ideologija. Tako da stvarna konkurentska prednost nije studijski proces na engleskom, već eventualna jeftinoća života u Sloveniji. Pa ako je takvo razmišljanje još i razumljivo za neoliberalne rektore, teško je dokučiti zašto bi ministrice i menadžeri htjeli da se univerziteti afirmiraju zbog možda nižih troškova života u Sloveniji, a ne zbog kvalitete studijskog procesa.
„Internacionalizacija“ i provincijalizacija
Parola odnarođivača je „internacionalizacija znanosti“. Parola je neobična, jer nacionalnost nije značajan element u znanstvenim i studijskim praksama. Ali je značajna znanstvenim i studijskim institucijama. U odnosima među institucijama „nacionalnost“ znači štošta loše za „male nacije“: podređenost, rubnost, omalovažavanje, diskriminaciju. Samo pogledajte statistiku i vidjeti ćete koliko je malen udio evropskih istraživačkih projekata koje koordiniraju u postsocijalističkim državama.
Sadašnju ljubav lokalnih političkih, privrednih i ideoloških vlastodržaca treba gledati kao dio općeg pohoda „zapadnih“ imperija, koji pokušavaju svoj privredni zalazak nadomjestiti vojnom prevlašću, političkim manipulacijama – a također i ideološkim gospodstvom. U taj pohod spada uništavanje javnog školstva, ponižavanje visokog obrazovanja u dobavljača jeftine stručne radne snage „tržišnih profila“, uvođenje korporativnog upravljanja na univerzitete, ideološki nadzor nad istraživanjem društvenih znanosti i humanistike, izgon teorije s univerziteta, na kraju naravno i bolonjska reforma.
U novi imperijalni pohod spada miješanje u uredničke politike časopisa, koji hoće biti „indeksirani“. Jedno od tih posizanja je i prisilno uvođenje „kolegijalnih ocjena“, koje nameću s tihom pretpostavkom da su prije uvođenja „peer review“ ovdašnji znanstveni časopisi bili samo mafijaške bande korumpiranih i klijentelističkih političkih komesara. U vrijeme kada dvije kolegijalne ocjene još nisu nadomještale uredničke politike, bili su kulturni, znanstveni, teorijski i politički časopisi jedno od žarišta kulturnog, intelektualnog i političkog života. Sada časopisna scena više ne postoji.
Da budemo precizni, univerziteti su i nekoć bili „internacionalni“: na srednjovjekovnim univerzitetima studenti su se organizirali po „nationes“, ali taj izraz onda nije imao značenje modernih „nacija“, već geografskog područja s kojeg su dolazili studenti. Tada su studenti dolazili na univerzitete zato što se svaki od njih trudio ponuditi nešto što nije moguće dobiti drugdje. Sada je težnja suprotna: univerziteti se homogeniziraju. Hoćete li akreditirati studijski program (a to znači: hoćete li da diploma tog programa javno vrijedi), morate navesti barem tri slična „strana“ programa, od toga dva iz Evropske unije. Država tako reći zabranjuje inovativnost, izvornost, znanstvenu prodornost – i zahtijeva epigonstvo, kopiranje, kaskanje za „inozemstvom“. Provincijalizam nije samo dio pravnog sistema – taj sistem gura u kolonijalnu ovisnost cjelokupno visoko obrazovanje. Ako studijski program u Sloveniji u najboljem slučaju može biti treći svoje vrste u EU i četvrti na svijetu – onda je možda stvarno sasvim svejedno izvode li ga na engleskom jeziku.
Homogenizacija visokoškolskog studija kompleksan je proces, koji se ne ograničava na bolonjsku reformu. A ona je posebno jaka na rubu, gdje ne spadaju samo Sredozemlje i postsocijalistička Evropa, već sada i recimo Francuska. Homogenizacija i dekvalifikacija visokoškolskog studija spadaju u pokušaje „evro-atlantske“ politike da pomoću posizanja u društvenu reprodukciju stvori „unutrašnje kolonije“, koje bi trebale nadomjestiti njenu nekadašnju svjetsku prevlast. Ukratko rečeno: engleski jezik nameću kao studijski jezik iz istih razloga i u okviru istog procesa kao što nameću transatlantski sporazum o trgovini i ulaganjima (TTIP). Kao što kaže ekonomist Franček Drenovec: još bolje od premještanja proizvodnje u treći svijet je stvoriti treći svijet baš ovdje.
„Internacionalizacija“ i internacionalizam
Iza parole o „internacionalizaciji“ može se spoznati nejasno vjerovanje da će znanost i studij biti bolji, ako budu na engleskom. Kao na Euroviziji: tamo vjeruju da su pjesmice bolje ako ih pjevaju na engleskom. No, povijest govori drugačije. U vremenima kada još nije bilo opsjednutosti engleskim, na Eurosongu su pobjeđivale pjesme kojih se još i danas sjećamo, iako su ih pjevali baš na ne-engleskim jezicima zemalja sudionica. Propast je započela pjesmom koju je švedska grupa zapjevala na engleskom.
Povijest uistinu govori drugačije. U vremenima kada još nije bilo opsjednutosti engleskim, postojala su u Jugoslaviji tri žarišta svjetske društvene znanosti i filozofije: Korčulanska ljetna škola za alternativnu teorijsku ljevicu; za službenu svjetsku ljevicu tribina „Socijalizam u svetu“ u Cavtatu; za sve Međuuniverzitetski centar u Dubrovniku.
„Internacionalizacija“ na engleski način, kako si ju zamišljaju državna i univerzitetska birokracija, te privredna tehnokracija, prava je suprotnost internacionalizmu. Ona zanemaruje moćne akademske i znanstvene tradicije na njemačkom, ruskom i drugim slavenskim jezicima, na francuskom, talijanskom, španjolskom… Usput budi rečeno, te su prakse na drugim jezicima, barem u humanistici i društvenim znanostima, puno više pluralističke, nego li je u ovom trenutku produkcija na engleskom.
Akademski žargon
Na anglofonsku proizvodnju još od davnine jako pritišće empiristička ideologija, u kojoj u društvenim znanostima preživljavaju varijante pozitivizma (koji je doduše „kontinentalnog“ evropskog porijekla), u humanistici razni „poststrukturalizmi“ (koji su doduše francuskog porijekla), a u oba područja „studies, studiji“ (koji su od svog početka „iz druge ruke“). Jednostrano priključivanje na englesko jezičko područje uopće općenito ograničava problematike i teorijska polja, koja prakticiraju znanstvene i akademske ustanove. Ujedno uzrokuje da ustanove i njihovi radnici i radnice preuzimaju iz druge ili treće ruke modne i ideološki izvrnute problematike, koje su, u njihovoj početnoj snazi i teorijskoj produktivnosti, prakticirali u našoj ne-anglofonskoj blizini ili baš ovdje, u ne-anglofonskoj Sloveniji.
Šezdesetih godina napisao je Johan Galtung zabavan esej o intelektualnim stilovima u društvenim znanostima. Opisao je saksonski intelektualni stil (prevladavajući u Velikoj Britaniji i SAD-u), teutonski (njemački intelektualni krug), galski (područje francuskog utjecaja) i niponski (Japan). Pisac je sam upozorio da je tekst intuitivan i nema teorijskih pretenzija. Pa ipak je duhovito zahvatio svojstva dominantnih društvenoznanstvenih kultura na područjima koja obrađuje. Za saksonski stil napisao je da se tvrdo drži „činjenica“, dok bježi od općih teorija. Zato proizvodi kvalitetne opise pojedinosti, koje ostavlja izoliranima i nepovezanima. Time je Galtung opisao empiristički postupak. U vremenu nakon njegova eseja, pokazalo se da upravo empirizam još pogotovo omogućava uvoz ideologije u društvene znanosti. Budući da pojedinačne detaljističke analize nisu u stanju organizirati pomoću teorije, povezuju ih pomoću ideologije. Tako se ideologija maskira u znanost. Na taj način postupaju sada na univerzitetima tako omiljeni „studiji“, koji se pretežno napajaju iz anglofonske proizvodnje. Ideološki predmet pribavlja im ideološko problemsko polje, a u njemu onda posižu za empirističkim i pozitivističkim „analizama“, pa tako svemu zajedno nataknu „znanstveni“ kostim.
Sadašnja akademska i društvenoznantvena (dijelom i humanistička) engleština ima brojne karakteristike nekadašnje univerzitetske i crkvene latinštine. U stvarnosti, to je žargon koji prenosi vladajuću ideologiju, posvećuje ju „znanstvenim“ oreolom, a u svojoj tehničkoj dimenziji djeluje neposredno na društvene odnose. Proizvodi tehnike gospodstva, fabricira mehanizme podređivanja, nadziranja i zatiranja.
Anglifikacija znanosti i visokog obrazovanja još bi osnažila pritisak vladajuće ideologije na društvene znanosti i humanistiku, pomogla bi prognati teoriju, u mjeri u kojoj je još preostala na univerzitetima i institutima, visokoškolske i znanstvene ustanove definitivno bi preradila u transmisije ideološkog ovladavanja. To bi bio „pozitivni“ učinak anglifikacije. A imala bi i negativne posljedice.
Anglifikacija znanosti i visokog školstva prouzročila bi da se slovenskom jeziku oduzme niz u suvremenosti najznačajnijih govornih praksa: slovenski bi prestao biti modernim jezikom. Slovenski govorećem kolektivu oduzeli bi znanstvene i visokoškolske ustanove: otuđili bi mu značajne oslonce, koji mu omogućavaju da se čuva i obnavlja kao društveni kolektiv.
Međutim, ne bi li time samo prenijeli u kulturni prostor onaj proces koji i inače preuzetno pokreće vladajuća politika, kada rasprodaje nacionalno bogatstvo stranim državama i špekulativnim fondovima? Zar odnarođenje nacionalne kulture ne bi bilo logičnom dopunom odnarođenja nacionalnog bogatstva?
Širi okvir
Odnarođivanje znanosti i visokog obrazovanja moramo vidjeti u širem okviru. Velike moderne ustanove, koje su se oblikovale u zadnjih pet stotina godina, iz temelja se mijenjaju. Nema više nekadašnjih narodnih privreda, nacionalna država sada je nešto bitno drugo nego što je bila još prije trideset godina. Nacije se pretvaraju u identitetske zajednice – netrpeljive prema unutra, agresivne prema vani. Nemoguće je da ti potresi ne bi pogodili nacionalne jezike.
Problem možemo postaviti i drugačije. Brinu li se države još uvijek za blagostanje stanovništva? Ne, one brinu za akumulaciju kapitala, kompenziraju iracionalnost kapitalizma, brinu za njegovo očuvanje i obnavljanje. Da li nacionalne kulturne ustanove još uvijek brinu za opći kulturni i intelektualni standard stanovništva? Ne, za to brinu alternativne ustanove i prakse, kulturni i intelektualni standard sada su ovisni od neplaćenog rada proizvođačica i proizvođača s nejasnim statusima. Da li u humanistici i društvenim znanostima službene akademske i istraživačke ustanove brinu za proizvodnju i prenošenje teorije? Ne, humanistička i društvenoznanstvena teorija sada se proizvode i prenose izvan univerziteta i instituta, u alternativnim sredinama, na rubovima, u socijalnim centrima, malim izdavačkim kućama, u supkulturnim kolektivima.
Da li se dakle, u velikom povijesnom sukobu našega vremena, suočavaju šatrovački engleski eurobirokrata, država i njeni ideološki aparati (univerziteti, instituti), s jedne strane – a s druge teorija, živi narodni načini govora i alternativni oblici društvenosti?
Home
by паће Tue Jun 27, 2017 11:20 am
