Ima po radnjama, nemaju svoju mrežu ali mrka kapa osim viršli, hrenovki, safalade i kranjske.
Ostalo kako naidje, a ne nailazi.
Inače su im viršle daleko najbliže onim svojevremenim kiosk viršlama koje pominješ, bog ubio kapitalizam. Ako su komunjare išta u ovoj zemlji napravile, onda su to bili te viršle iz lonca sa tetkicama koje ih prodaju, ajnšpricuju senf u one zemičke. Crveni kiosci obaška, a tada je i nastao izraz prva pomoć za urgentno jedenje.
Sledeći stepen ishrane su bili takozvani ekspres restorani kojih se malo ko danas seća Kasina, Atina, Zagreb i Studentski park kod Vuka.
Stepenicu više bio je Polet, ribeći restoran na početku Njegoševe...
Prvi znaci propasti pojavili su se kad je počeo sa radom onaj nazovi gulaš u lepinji u Skadarliji.
Ko je imao imalo mozga mogao je da nasluti šta se sprema.
Uz duž celog Bulevara mogao si, randomli, da jedeš, od Orašca, preko Starca, Kadinjače preko puta, pa dalje sve do Cvetka, Lion i svašta još. Ne mislim na roštilj, nego na takozvana kuvana jela.
Ko se danas seća ribića u kajmaku, na primer.
Sa hranom pre podne, onim kuvanim jelima, zezanja nije bilo jer su klijentelu sačinjavali stari majstori, vlasnici privatnih radnji iz okoline kojih je Bulevar imao puno i koje su poštovali i uvažavali, od rakije i kafe ujutru, preko ručka i povremenih čuvenih letnjevečernjih porodičnih roštilja. Računam tu i kafane na Krstu, Kajmakčalan, Rudo, stari Večiti mladoženja...
Noćni život, šta da ti pričam. Šansa je bila za decu iz boljih kuća, da mogu da pričaju da su zanoćila, Beograd je imao svoj kafanski tempo kafane su se zatvarale oko 10 - 11, išlo se u Pivnicu koja je radila do 2, a zadnji očajnici su završavali u Jablanici pored Djerma koja se nikad nije zatvarala osim oko 6 ujutru kada se mahalo metlom ne bi li se sprovelo neko čišcenje.
Anka Partizanka, Žana...
Tamo gde je danas onaj nazovi tržni centar, jebem li ga kako se zove ako uopste postoji, ona bela zgrada u visini Branka Krsmanovića bila je ona stara bioskopska sala koja se koristila za noćenje.
Po podu su bili nabacani dušeci, klijentela su bili seljaci sa pijace, sezonci, vukovci, kurve, a plaćalo se od oka i po raspoloženju, i tu je svake noci bilo po nekoliko desetina ljudi, likova nad likovima...
Ko bi slučajno izgovorio reč sendvič rizikovao bi batine.
Ili bi mislili da je stranac, mada si tamo mogao da nadjes i propale diplomate, predratne i posleratne, prvoborce eksperte za špricer, propale Rankovićeve udbaše, dame i gospodu sa prezimenom Hadži crtica nešto...