Intervjui

"VREME": Izvestan broj vaših tekstova problematizuje rat i to na jedan vrlo problematičan način, bar kada je reč o recepciji tih tekstova. Veliku prašinu podigao je tekst „Rat kao najvažniji kulturni događaj". Stizale su optužbe da ste čak zagovornik rata.

UGO VLAISAVljEVIĆ: Taj je tekst objavljen na nekoliko jezika i smatram da on otprilike sažima sve ove ideje kojima se bavim posljednjih desetak godina u analizama etnonacionalizma i titoizma. Nesporazumi ili otpori su tu vrlo dragocjeni. Smatram da je analiza proizvodne uloge rata slijepa mrlja u lokalnoj kolektivnoj svijesti. Živjeti u režimu modernosti praktično znači živjeti sa sviješću da je rat najveće zlo. I uistinu ja govorim o ratu samo zato da bih pokazao da je on najveće zlo. Ja potpisujem nešto što je, tako da kažem, moralna vrijednost modernosti. Više ne vjerujemo da postoji pravedan rat. Ili: i pravedan rat se pokazuje kao neizbježno i najveće neizbježno zlo. Međutim, da bi se uistinu provela pacifikacija u kojoj bi svijest o ratu postala negativna svijest, treba govoriti o pozitivnoj ulozi rata u novijoj istoriji ovih naroda. I to je ono potpuno obratno od uobičajenog načina na koji se pristupa ratu. Uobičajeno je – tome smo skloni, to je gotovo naš tjelesni refleks – da u ratu vidimo nešto negativno i da u njemu vidimo samo sredstvo kada nam ne preostaje ništa drugo. Međutim, treba pokazati upravo obratno, da rat nije sredstvo kada nam ne preostaje ništa drugo, zato što se on stalno pojavljuje ovdje kao jedno veliko izvorište kulturnih vrijednosti, identifikacija, itd. Naravno, takvo preokretanje mora izazivati reakcije.

Šta bi bila produktivna strana rata?

Živimo na takvom tlu u kojem je svaka ideologija, svaka promjena političkog režima, svaka nova književnost, svaka nova istorija, pisana počevši od prelomnog događaja posljednjeg rata. Sve promjene, ono što bi se moglo nazvati kulturnim mijenama u dubljem smislu, tzv. epistemološki rezovi, ovdje su u stvari obilježeni ratovima. Ne postoji krupniji događaj u društvenoj transformaciji a da on, u stvari, nije bio obilježen ratom. Naprosto, pogledajte posljednji veliki rat, on je u isto vrijeme bio imenovan kao narodno-oslobodilačka borba i proleterska revolucija. Danas u tome svi vidimo narodno-oslobodilačku borbu, ali niko više ne vjeruje u proletersku revoluciju. Tu, međutim, postoji duboka istina koju upravo treba pokazati, da se ovdje ratovi uvijek dešavaju kao velike revolucije. Današnji etno-nacionalizam sav živi od posljednjih lokalnih ratova i sve promjene režima, kulturne promjene, promjene u književnom smislu, u žanrovima koji pripadaju sasvim sublimnim segmentima kulture, svi počivaju na ovom prijelazu, na ovoj promjeni koja je obilježena ratom. Upravo taj problem valja osvijetliti: kakva je to kulturna produktivnost rata da on u stvari obilježava ove promjene i da li smo spremni da sutra napravimo nekakav veliki preokret koji neće biti obilježen ratom? wrote:

Osim što vrlo pregledno i na instruktivan način sažima socijaldemokratska kretanja u nas i vani u zadnje stoljeće i pol, što je nemali posao, vaša knjiga ‘Hrvatska i ljevica’ kao da ipak pati od zakona povijesnog determinizma. Dakle da konačni cilj – nazovimo to za ovu priliku nezavisna Hrvatska ili nekomunistička Hrvatska – sažima sva prethodna politička htijenja. Primjerice, malo dajete koncesije hrvatskom proljeću, a malo samoupravljanju i svima kao da se – nejednako dozirano, dakako – odaje priznanje za ostvarenje tog konačnog cilja…

Ne mislim da u povijesti postoji konačni cilj – taj je možda na nebu, ali nije na zemlji. Pratio sam ljevicu koja se odnosi na Hrvatsku i Hrvatsku u odnosu na ljevicu. A tu, po meni, ima mnogo amplituda, uspona i padova, pa i različitih orijentacija u odnosu na ono što vi nazivate ciljem. Uključuje rane socijaldemokrate koji su s tadašnjeg austrougarskog gledišta bili projugoslavenski, zatim unutar prve Jugoslavije razlikujem socijaldemokratsku i komunističku ljevicu s prevagom potonje kad je socijaldemokracija postala prorežimska, kako se kaže, ‘ministerijalistička’, pokušavam vrednovati i socijalne i demokratske komponente djelovanja građanskih stranaka, napose radićevštine, a poslije, unutar komunističkog monolita, ipak razlikujem demokratičnije struje koje sa samoupravljanjem naginju reformizmu socijaldemokratskog tipa naspram komunističkog jednopartijskog monopola. Nema tu prethodno zamišljenog cilja izvan socijaldemokracije same. Po meni, ne dajem ‘koncesije’ ni hrvatskom proljeću ni samoupravljanju, nego smatram da su se na prijelazu 1970-ih javili reformistički pokušaji ne samo u Hrvatskoj, nego i u Sloveniji i Srbiji, što naglašavam, koji su težili socijalnoj demokraciji. Tada je Jugoslavija dostigla kritičnu točku proturječnosti svoga vlastitog političkog modela. To je bilo i prekretno mjesto od kojeg je po jednima trebalo ići naprijed prema političkom pluralizmu, barem u terminima samoupravljanja i federalizma, ali se krenulo po drugima, unatrag, prema komunističkoj redogmatizaciji, s poznatim posljedicama političke represije i čistki. One su bile najradikalnije u Hrvatskoj, ali nisu zaobišle ni Srbiju, ni Sloveniju, a imale su efekte i drugdje. Tada u političkim istupanjima, osim možda na dalekoj margini, nije bilo nezavisne ili nekomunističke Hrvatske kao cilja. Do toga je za Hrvatsku, kao i za druge republike, došlo poslije, s padom komunizma, kroz nemogućnost Jugoslavije da se nakon sloma jedinstva Partije održi na demokratskoj i federalnoj osnovi istodobno.

Te procese u knjizi opisujem kroz suprotnosti dvaju pokušaja spašavanja Jugoslavije. Od tih je jedan bio ‘federalizacija bez demokratizacije’ s ustavom iz 1974., a drugi se, nakon sloma Partije, izvanpartijskim inicijativama javio u formuli ‘demokratizacije bez federalizacije’. Ni jedan ni drugi model nije imao šanse. Prvi se morao oslanjati isključivo na jedinstvo Partije, a ono je propalo. Drugi je proturječio i samom razlogu nastanka druge Jugoslavije kao federalne i socijalističke zemlje, a nije se mogao ni demokratski legitimirati; za to je nakon retorzija 1972. bilo prekasno. Mislim da nisam pisao u maniri nekog ‘retrodeterminizma’, počevši od samostalnosti Hrvatske kao cilja pa unatrag, ali mogu reći da mi je nakon svega što se događalo poslije 1971. i osobito 1990-ih drago što je do toga došlo, ma koliko bio nezadovoljan sadašnjim stanjem Hrvatske.

Zašto su ordoliberalni i neoliberalni društveni eksperimenti – koji, vidimo, na različite načine postoje na marginama društava već gotovo stotinjak godina – u jednom trenutku zauzeli centre društvene moći i postali dominantnima?

Postoje barem dva-tri razloga za to. Prvo, historijski govoreći, u zapadnom je svijetu tzv. kejnzijanska država blagostanja zapala u duboku krizu, koja ju je u potpunosti diskreditirala. A to je onda otvorilo vrata neoliberalnom razmišljanju – ne zbog njegove intelektualne snage, nego zato što je kejnzijanska ekonomija jednostavno ušla u krizu. Drugi razlog leži u neoliberalnom jeziku. A to je jezik slobode, koji obesnažuje sve druge društvene interese, zahtjeve za solidarnošću, kolektivnom odgovornošću i sl. Tako da je taj jezik oslobađanja, individualne slobode, slobode izbora i osobne odgovornosti – onaj da vam nitko ne može govoriti što da radite – postao vrlo populističan. I troši sav kisik mogućih alternativnih priča. Treći razlog leži u tome što neoliberalizam nije društvena teorija, to je teologija – ali takva koja vrlo dobro izražava bit kapitalizma. Kapitalističko društvo jest ekonomija slobodnoga rada, a neoliberalizam govori što je potrebno da bi takva ekonomija djelovala. Kapitalističko društvo ovisno je o profitabilnoj eksploataciji radne snage, a neoliberalizam tvrdi isto. Nakraju, kapitalističko društvo ovisi o ograničenoj državi, a neoliberalizam govori kako ona mora izgledati. Neoliberalizam nam dakle ne pomaže shvatiti kako funkcionira kapitalizam, ali se uspio pomaknuti od predavaonica do barikada, kao teološki izraz onoga što kapitalizam zahtijeva da bi se reproducirao.