Intervjui

Knjiga pokazuje da pojedinim liberalima nije suspektna samo masovna demokracija, socijalizam ili komunizam, nego i demokracija kao takva. Što je to problematično u samoj demokraciji primjerice Lockeu, Tocquevilleu, Millu ili Hannah Arendt?
Danas smo skloni zaboraviti da je masovna demokracija u 19. i početkom 20. stoljeća imala iznimno progresivne tendencije. Budila je velika očekivanja među svojim pristašama i širila dubok strah među protivnicima. Povijesno gledano, demokraciju – u samom početku posrijedi je proces koji je inzistirao na pravu glasa za prethodno obespravljene skupine i klase – mnogi liberali doživljavaju kao neraskidivo povezanu s masovnim društvom, a potencijalno čak i sa socijalizmom. Na demokraciju se gleda kao na oružje koje će postupno omogućiti masama da se organiziraju tako da politički zasjene čak i tradicionalne stranke sastavljene od pripadnika gornjih i srednjih klasa. Za neke, demokracija predstavlja akutnu političku i ekonomsku opasnost, ona prijeti opstanku kapitalizma i privatnog vlasništva. Ne samo da su liberali vjerovali u takvu moć demokracije, nego su i radikalni socijalisti često obznanjivali svoju želju da se sadašnji sustav sruši upravo pomoću demokracije. Sjetimo se samo ‘Komunističkog manifesta’, u kojem se navodi da je ‘prvi korak u radničkoj revoluciji, koja će proletarijat uzdići do pozicije vladajuće klase, pobjeda u bici za demokraciju. Proletarijat će iskoristiti svoju političku vlast da buržoaziji postupno otme sav kapital’ itd. Pretpostavka da je liberalna, buržoaska demokracija zapravo prvi korak na putu prema socijalizmu, pa i da osigurava izravan put u socijalizam, postala je vrlo raširena u Drugoj internacionali. Čak i liberali koji su bili bitno realniji, a samim time i manje prestrašeni vjerojatnošću totalne revolucije, masovne politike često smatraju jednom od glavnih prepreka za funkcioniranje tržišnog sustava. U najmanju ruku, masovna bi demokracija mogla provesti preraspodjelu bogatstva u korist siromašnih, a na račun bogatih. A to mnogi klasični liberali smatraju potpuno neprihvatljivim oblikom organizirane krađe. Ustvari, mnogi sadašnji liberali i neoliberali i dalje proklinju svaki napor u smjeru preraspodjele i progresivnog oporezivanja. Dakle i kad mase ne bi ukinule kapitalizam izravno, klasični liberali su se bojali, a i danas se boje, da će, u najmanju ruku, ometati njegovo normalno i ‘zdravo’ funkcioniranje. Stoga kod mnogih postoji jasna želja da se intervencije masa prekinu, pa i silom – ako je to potrebno.

Koštunicu je strana štampa posle 5. oktobra nazvala "ubicom džinova". Međutim, baš kao u bajci, problem nastaje kada se junak vrati iz bitke sa džinom i počne da traži ruku princeze i pola kraljevstva...
Pa jeste, problem je oko uloge. Moja ideja je bila da Koštunica bude neka vrsta srpskog Huana Karlosa koji će jednu podeljenu zemlju da ujedini, kao što je španski kralj posle Frankove smrti ujedinio zemlju koja je bila emocionalno i politički jako podeljena. Očekivao sam od njega da se izdigne iznad operativnih problema i političkih sukoba. Ja sam tokom prvih nekoliko meseci, kada je bilo indicija da se neki ljudi spremaju da počnu da ga osporavaju, rekao: "Ne. On je naše zajedničko dobro, on ujedinjava ovu zemlju." Podsetio sam ih da je polovina stanovništva glasala za Miloševića, da su to stariji ljudi koji se plaše Zapada, vide rizik... Objašnjavao sam da su to realni strahovi, da su to naši sugrađani i da nam treba neko ko predstavlja odgovor na njihove strahove, a to je Koštunica. Govorio sam da je on nama dragocen.
Međutim, Koštunica je posle nekog vremena počeo da ulazi u političke sukobe koji su tu ulogu poremetili. I ja i većina ostalih u DOS-u imali smo vrlo iskrenu nameru da njemu kao "ubici džinova" pripadne zasluženo mesto. Ali, on je prilikom hapšenja i izručivanja Miloševića i kroz svoju stranku ušao u polemike, i onda je to izazvalo refleksan odgovor. Ako vas neko stalno napada, a vi ne odgovarate, to se u ovoj zemlji shvata kao dokaz krivice ili slabosti. Nažalost, to je u javnosti postalo jedna zatrovana tema, i svaka polemika ima veći značaj od bilo čega konkretnog što ste uradili

U kakvoj su onda vezi filozofska ideja revolucije i njena povijesna ostvarenja, posebno ono jugoslavensko?
Teškoća s ‘mišljenjem revolucije’ kod Gaje Petrovića sastoji se dobrim dijelom upravo u tome hard core karakteru same filozofije, u tome što je njegova glavna misaona figura topički istovjetna figura s Heideggerovom, odnosno pojam istog ranga kao i ‘bitak’ kod Heideggera. I Petrovićeva revolucija pretpostavlja razliku između ontološkog i ontičkog, bitka i bića, ideje revolucije i političkog prevrata. Petrović je vrludao i kružio u artikulaciji ‘mišljenja revolucije’ jednako kao i Heidegger s bitkom, htio je filozofski preskočiti sjenu filozofije apsoluta da bi ponovo stajao pred apsolutom o kojem se mogu iskazivati samo negativni izrazi. Čini se da je u tome ostao zarobljenik uvijek ponovnog cizeliranja Marxove 11. teze, kao da ona govori o reformi filozofije, a ne o napuštanju filozofije. Petrović je svoj koncept ‘mišljenja revolucije’ mogao, a vjerojatno i trebao, više i dosljednije iskušavati na Heideggerovom kasnijem konceptu ‘događaja’, a ne ‘bitka’, pa bi ga to možda misaono udaljilo od samog Heideggera i njegove političke ontologije i više približilo zadaći filozofikacije takvog događaja kao što je NOB, u kojem bi se možda mogla vidjeti nešto poput bestemeljnog utemeljenja, izvornog akta slobode. No to je, dakako, jedna hipotetična akademska mogućnost ili jedno od neostvarenja praxisa, da podržim malo Puhovskog. Ali da je ta tema otvorena, imali bismo danas možda praksisovskog preteču Badioua pa bi i praksisovci danas možda bili atraktivniji filozofi sadašnjim mlađim naraštajima.
Uz današnji, među mlađima rasprostranjen prigovor, da u njih nema razrade kritike političke ekonomije, moglo bi se, iako to nitko od kritičara osim vas ne razvija, govoriti i o modusima kritike filozofije?
Marx se, koliko ja vidim, nije sekirao za sudbinu filozofije, njegova 11. teza o Feuerbachu, koju toliko rado ponavljaju ne samo filozofi prakse nego i svi anti filozofski nastrojeni cinici do vrabaca na grani, ne govori toliko o ukidanju filozofije — dakako, uz onaj slavni cirkularni uvjet da se može ukinuti samo tako da se ostvari, i obrnuto, da se može ostvariti samo tako da se ukine. Marx govori jasno o zadaći stvarne promjene stvarnog svijeta i to je granica filozofije u klasičnom razumijevanju na vrhuncu s Hegelom. Za Marxa i kod Marxa može se s dovoljnom sigurnošću reći da ‘to do čega je stalo’, više neće biti stvar filozofije. Kasnije, iz ‘Temeljnih crta kritike političke ekonomije’ (‘Grundrisse’) i ‘Kapitala’, saznajemo da je to sada posao znanosti koja je i sâma u nastajanju kroz njegov analitički kritički rad na političkoj ekonomiji. Na toj pozadini, ako ja dobro vidim, figura ‘mišljenja revolucije’ skriva ispod diskursa o ukidanju filozofije — ponavljam, uz dodatak onog cirkularnog uvjeta da bude ostvarena kroz ukidanje i ukinuta kroz ostvarenje — diskurs filozofije u permanentnoj autoreformi. To se vidi, mislim, i kod kasnijeg Kangrge u preformulaciji pojma revolucija u re-evoluciju, i njegovu priklanjanju aspektu reforme umjesto ranijeg naglašavanja prevrata u stvarnosti po djelovanju iz principa.

Dario Hajrić ‏@romulian  1h1 hour ago

Hvala @jelenasotirovic i @N1infoBG na pozivu u "Novi dan" - nadam se da nije bilo rđavo.

Prokic objasnjava drugu srbiju Pescanik i Djindjicomaniju u jednoj recenici wrote:kao pojavi mu ne pripada, naprotiv njemu stoji dobro to "armani" odelo o kome su svi govorili i ogovarali ga zbog toga, ne nego će da nosi "beko" i opanke, šta treba da nosi jedan premijer. Hvala bogu da smo imali konačno jednoga koji zna da se obuče.

Pozvali ste se na poznati rad o ekonomiji i klasnoj strukturi njemačkog fašizma koji je 1970-ih napisao marksistički teoretičar Alfred Sohn-Rethel, čija je glavna teza da je fašizam osigurao upravo tu distancu spram univerzalnosti. Autor primjerice opisuje kako se veliki vođa doživljava iz horizonta individualnog poduzetnika…
Sohn-Rethel govori o tome kako je uobičajeno funkcioniranje buržoaskog društva upalo u nevolje i bilo suspendirano. Ekonomski sistem nije funkcionirao, pojavila se inflacija. U toj je situaciji Hitler mogao zauzeti poziciju ekstrakta ispražnjene univerzalnosti, koja je svakom individualnom proizvođaču ponudila privid kako je dio neke cjeline. Na neki način, instalirao se ondje gdje je u normalnim okolnostima stajao novac.

Problem je, između ostalog, u tome što elite nisu diversifikovane, nema bitnih razlika ni između finansijske, privredne i političke, a kamoli političke i intelektualne. To su često isti ljudi, njihovi interesi su pomešani i tu ideologija nema nikakvog značaja. Oni mogu biti i sa levice i sa desnice, ali ih ujedinjuje interes da sačuvaju svoj monopol.

Turbofolk je bio poluga vlasti u Srbiji devedesetih, proizvod sistema, državni koncept još od perioda Lepe Brene. Zanimljiva je upravo zbog toga vaša tvrdnja da folk u sebi ima subverzivni element i da ga zato prisvajate u svojim dramama. Na što točno mislite?

Pa ja imam veliki problem sa tezom, odnosno totalitarnom fantazijom da je turbofolk proizvod Miloševićevog režima, kao da ga je sama država smislila za manipulaciju narodom. Nesporno je da je deo turbofolka učestvovao u stvaranju i održavanju retrogradnog i patrijarhalnog kulturnog modela, ali reći da je sav folk takav ili da ga je izmislio Milošević prosto ignoriše kompleksnost situacije u kojoj se sreću kulturne politike, ekonomija, tržište, unutrašnje zakonitosti muzičkog biznisa, opoziciona čitanja, pozicija žene i još neke druge stvari. U gnušanje spram folka uvek je uključeno i gnušanje spram širokih narodnih masa koje ga slušaju, a to je duboko problematično. Kritika bi trebala ići iz pozicije koja preispituje tržište, uslove rada i ulogu toga u kapitalističkom načinu proizvodnje, a ne iz fantazama o nepismenim masama koje uništavaju nas kulturne svojim manjkom ukusa. Taj pristup ignoriše i transformacije žanra koje su se kroz sve ove godine dešavale. U folku imamo sve, od konzervativnih poruka do progresivnih, i mene te progresivne zanimaju, kao što me zanima i to kako trivijalni ljubavni zapleti pesama dobijaju svoju političku artikulaciju u široj društvenoj sferi. Kroz emotivno proživljavanje tih pesama artikuliše se i osećaj nepravde i emotivne osujećenosti. Slično kao i u melodrami, tu neostvarenje ljubavnog ideala govori o nejednakim društvenim odnosima. Iako kritički stav možda nije vidljiv u tekstu odmah na početku, on se otkriva u širem kulturnom kontekstu, odnosno u duboko nepravednom, patrijarhalnom, heteronormativnom i rasističkom svetu u kom živimo. U svom tekstu o melodramama Daglasa Sirka, Fasbinder je divno napisao kako je ‘ljubav najbolji, najperfidniji i najefektniji instrument društvene represije’. To je upravo ono zbog čega je folk utkan u moje drame, tu smo u potpunosti na području melodrame: odnos dve osobe ometa treća strana, a ta treća strana je često svet – i društveni poredak – sam.

Bluberi wrote:

Turbofolk je bio poluga vlasti u Srbiji devedesetih, proizvod sistema, državni koncept još od perioda Lepe Brene. Zanimljiva je upravo zbog toga vaša tvrdnja da folk u sebi ima subverzivni element i da ga zato prisvajate u svojim dramama. Na što točno mislite?

Pa ja imam veliki problem sa tezom, odnosno totalitarnom fantazijom da je turbofolk proizvod Miloševićevog režima, kao da ga je sama država smislila za manipulaciju narodom. Nesporno je da je deo turbofolka učestvovao u stvaranju i održavanju retrogradnog i patrijarhalnog kulturnog modela, ali reći da je sav folk takav ili da ga je izmislio Milošević prosto ignoriše kompleksnost situacije u kojoj se sreću kulturne politike, ekonomija, tržište, unutrašnje zakonitosti muzičkog biznisa, opoziciona čitanja, pozicija žene i još neke druge stvari. U gnušanje spram folka uvek je uključeno i gnušanje spram širokih narodnih masa koje ga slušaju, a to je duboko problematično. Kritika bi trebala ići iz pozicije koja preispituje tržište, uslove rada i ulogu toga u kapitalističkom načinu proizvodnje, a ne iz fantazama o nepismenim masama koje uništavaju nas kulturne svojim manjkom ukusa. Taj pristup ignoriše i transformacije žanra koje su se kroz sve ove godine dešavale. U folku imamo sve, od konzervativnih poruka do progresivnih, i mene te progresivne zanimaju, kao što me zanima i to kako trivijalni ljubavni zapleti pesama dobijaju svoju političku artikulaciju u široj društvenoj sferi. Kroz emotivno proživljavanje tih pesama artikuliše se i osećaj nepravde i emotivne osujećenosti. Slično kao i u melodrami, tu neostvarenje ljubavnog ideala govori o nejednakim društvenim odnosima. Iako kritički stav možda nije vidljiv u tekstu odmah na početku, on se otkriva u širem kulturnom kontekstu, odnosno u duboko nepravednom, patrijarhalnom, heteronormativnom i rasističkom svetu u kom živimo. U svom tekstu o melodramama Daglasa Sirka, Fasbinder je divno napisao kako je ‘ljubav najbolji, najperfidniji i najefektniji instrument društvene represije’. To je upravo ono zbog čega je folk utkan u moje drame, tu smo u potpunosti na području melodrame: odnos dve osobe ometa treća strana, a ta treća strana je često svet – i društveni poredak – sam.

Davor Konjikušić-Olga Dimitrijević