Oklevetani rat: Crnjanski vs Krleža - čitaonica

super je olivera, tek sad vidim ovo. hvala vili once again

et šuvar
Možda sam bio nedovoljno jasan - ne insinuiram da im je misija da pravdaju Malog i Vulina, a ni da skreću pažnju sa njih. Ne mislim da su u bilo kakvoj vezi s naprednjacima. Hteo sam samo da kažem da estetizuju kapitalističku stvarnost. Ovaj tekst u ovakvoj situaciji je pokazatelj totane besvesti.

et gag

Jur velkam.

cudan, smusen tekst malo, ali zanimljiv :

http://fenomeni.me/sumatraista-korto-malteze-tema-crnjanski/

meni je fenomenalno kako se ova egzoticna i smusena desnica uvek dohvati junaka koji ne krije svoj levicarski senzibilitet. na primer bas u epizodi koja se desava u sibiru korto zapravo deluje u korist mongolskih revolucionara sukhebaatara. takodje u toj epizodi 'nesimpaticni' raspucin objasnjava jednom oficiru belih da je on njih dvojce veci pokvarenjak posto raspucin namerava da opljacka carsko zlato i da ga zatim rasfucka te da ce od njegove jedne pljacke ziveti konobari, prostitutke, krojaci i kuvari dok ce ovako zavrsiti u nekoj nabavci oruzja.

Ima na jucubu za sad dva predavanja o Crnjanskom, koja je odrzao profesor Lompar u KCNS...ako mozete zanemariti sta je KCNS i ko je profesor Lompar, ovo bi bilo zanimljivo u kontekstu topika :

si citao "O zavrsetku romana.." ?

za mandica

Za forum Burundi i ovo moje remek djelce od posta.

evo sama tema.

Dakle kakvo jezivo proseravanje!

Diskutujmo!

moze malo artikulisanije ?

(stvarno me zanima)

Ofkors! Ali za nekih sat vremena.

U medjuvremenu:

Crnjanski, sada i ovde

Geografska sudbina

Danas se, međutim, čini da ozloglašeni tekst "Oklevetani rat" Miloša Crnjanskog valja čitati iznova jer kao da se u njemu krije i jedna neizrečena slutnja o nerazdvojivosti srpske sudbine od rata

"Setimo se samo početka našeg doba", tražio je Miloš Crnjanski u jednom od malo poznatih tekstova "O tragediji srpstva", napisanom između svetskih ratova. Upozoravao je Crnjanski da je "frankovluk radio oprobanim metodama evropejaca protiv srpstva", stvarajući utisak da je "na jednoj strani tobože kultura, na drugoj nekultura", da su "na jednoj strani stoletne pravice, koje treba poštovati, na drugoj srpstvo sa svojim svetinjama koje, razume se, treba zbrisati". Na početku našeg doba, kaže Crnjanski, bila je "na jednoj strani siromašna Srbija, na drugoj rulja protivnika koja se cereka".

Nedugo zatim Srbija je opet bila pred tom ruljom, a zato što nije shvatila svoj problem, na svršetku našeg doba Srbija opet stoji pred tim da treći put u ovom veku bude razorena i raskomadana. Ni otadžbini ne treba oprostiti grehe, ni kulturne ni političke, ali ko ne vidi "rulju" i ne čuje "cerekanje"? Niko ne zaslužuje toliko stradanja, niti "rulja" sme o sebi da misli kao o boljem delu čovečanstva, a to "cerekanje" se ne može podneti. Iskežena laž i obmana, a iza nje puka zlovolja i mržnja, to je kraj našeg doba u kojem se protiv siromašne Srbije vodi svetski rat. Mi smo samo poslednji taoci iste nesreće.

"Svet je bio zaglušen drekom najopasnijih iluzionista od pamtiveka", pisao je Crnjanski na drugom mestu, "koji veruju u dolazak večnog mira" te "da će neka međunarodna institucija, uskoro, garantovati mir i pravdu slabijeg protiv sile koja za pravdu ne pita." Pravde nema, ima samo sile i previše oružja da se ona na nama ispolji. Crnjanski je zbog tog problematičnog teksta, "Oklevetani rat", zauvek stekao rđavu reputaciju, jer je nepodnošljiva danuncijevska i marinetijevska intonacija u njemu srušila patriotizam, a zbog antimarksizma Crnjanski će biti "oklevetan" da je profašistički raspoložen. Danas se, međutim, čini da i ovaj njegov ozloglašeni tekst valja čitati iznova jer kao da se u njemu krije i jedna neizrečena slutnja o nerazdvojivosti srpske sudbine od rata. "Rat koji je bio, sa svim svojim strahotama, sa svim svojim teškim žrtvama i posledicama za naš narod, ipak izgleda kao jedna svetla, večna zvezda u noći nad nama", kaže Crnjanski. U noći nad nama je tamna zvezda jednog pakta koji uskrs čestita demonskim jajima od čelika. Nikada se čovečanstvo koje veruje za sebe da je slobodno nije spustilo niže, nikada ga manja nužnost nije naterala na veću niskost. U bombama bačenim na grob milosrđa, na kojem je iznikla ova civilizacija, gasi se epoha jedne nade. Da li je rat opet poslednja nada da još ima zvezda na srpskom nebu, da se u novi vek može ući obnovljenog ponosa, sa idejom pravde i slobode, a ne nasilja?

Za ono što će nesrećna prethodnica danas još nesrećnijih Ujedinjenih nacija dopuštati da se čini u Evropi, Crnjanski će reći da to ljudski um ne može da razume. Ni to što je ovde učinjeno u poslednjoj deceniji umornog veka ljudski um nikako ne može da razume. Ljudski um ne može da razume da se kraj ovog milenijuma na Balkanu dočekuje uz grmljavinu i detonacije, sa slomljenim mostovima i slupanim fabrikama, u skloništima i rovovima, u bolnicama i pod svežim humkama. Nije to svet vredan našeg života.

Niti se u njemu čovek može utešiti. Čime bi mogao da se uteši kada "nema utehe među ljudima, iako neki kažu da je u Bogu, a drugi, u pivu", kako ironično veli junak Romana o Londonu. Kasnije i zidovi stana u kojem živi knezu Rjepninu "ledenim govorom logike", pa makar da to um ne može da razume, kazuju "kao da je u nekoj grobnici, da nema, i ne može biti, za čoveka, utehe, u bogu, ocu, tvorcu, ili u pivu, ili u besmislu sveta, i svemu, što radi, nego samo neočekivanih i besmislenih ljudskih misli i ljudskog rada. Slučaja koji su posledica ljudskog života". Za ovog tragičnog junaka, heroja nesreće koji od kada je u tuđini primećuje toliko "neverovatnog u svetu", "sve je bilo besmisleno".

Ali "živeti u svojoj zemlji je logično, ma kakav to život bio", misli on. "U tuđini, nije." Živeti u svojoj zemlji je logično i onda kada prozori izlepljeni trakama da nam srča posle detonacija ne oduzme vid, kao da je nebo spakovano u kutije, liče na rešetkama pregrađene otvore tamnice. Živeti u svojoj zemlji je logično i onda kada je jedina plata za to jeziva beda i iščekivanje još veće. Živeti u svojoj zemlji je jedino logično kada se nigde drugde ne može živeti i ostati ono što jesi, isti, kakav si rođen, za dobro i za zlo.

Crnjanski je deo sebe ugradio u lik ovog ruskog plemića, belogardejskog oficira, izgnanika, koji misli da posle svega što se desilo čak ne bi "ni prstom, protiv Staljina, makao". U kakav jeziv sunovarat pada ova otmena slovenska duša koja ćiftinstva i svakovrsne niskosti Zapada ne može da podnese, da za ljubav otadžbine podnese i Staljina! Teško bi bilo prihvatiti njegov sud, ali nije teško razumeti veličinu i snagu njegove dileme. Jer se ni totalitarizam ni niskost ne mogu podneti, a nekmoli ovaj novi teror da je čitav jedan narod, kao danas, bačen u logor, prvo sankcija, sada i bombi, sutra industrijske pustinje i materijalne oskudice. Ali Rjepnin nije živeo pod Staljinom, pa čak ni nekim mnogo blažim diktatorom. Kakva je to dilema, zar je to izbor, da nesreća dolazi spolja ili iznutra, ili sa obe strane? Zar je to dilema vredna našeg života i potrošene sudbine?

Na početku romana, dok Rjepnin na radiju traži Milano da sa Nađom sluša prenos sa otvaranja Skale, čuje se "neki prenos sa sednice Ujedinjenih nacija", gde se "govori o pravu, na slobodu, svakog čoveka". "A kad čujem ove komedijante kako drže govore, kroz etar, čovečanstvu, dođe mi da tresnem ovaj stari aparat o zemlju", veli Rjepnin, što će učiniti časak kasnije, kada se "u aparatu u prenos upliće i gospođa Rooswelt" koja "pominje pravo svakog čoveka: na ličnu slobodu, na zaradu, na slobodu štampe, i partiju". I kao čudom nalazi i sluša Milano, docnije Moskvu. On je emigrant, a Crvena armija je pobedila, "La grande armée je sada rosijska armija, iako je crvena", misli Rjepnin. Neka pobedi otadžbina, makar i crvena. "Niko nema pravo na izdaju", kaže ruski knez, "na službu tuđinu." Ni zbog boljševizma, ni zbog Staljina, pa čak ni manjeg diktatora. Čovek, reći će Rjepnin sa ironičnim osmehom, "nema slobodnu volju, nego ima neku, geografsku, sudbinu". Onda kada se mesto njegovog rođenja i mesto njegovog života razdvoje tako da život za koji je rođen više ne može da živi, onda izlaza nema, nikada, nigde. Osim da ovaj svet napusti onakav kakav je na njega došao.

Kada Rjepnin to i učini, ne čekajući da se svet sam za to pobrine, "samo je sa svetionika, na visini te velike stene, treperila jedna svetlost, cele noći, trepetom, kao da, tu, zemlja pokazuje neku zvezdu". Da li za srpstvo tu svetlost baca jedino rat, u koji tonemo?

Slučaj, koji je kako kaže junak Romana o Londonu posledica ljudskog života, u knjigama otkriva ono što "geografska sudbina" dopušta. Jednom su slučaj moga života bili susreti sa zanosnom i otmenom unukom ruskih emigranata Lapšina, Nadjom koja sa mediteranskim dahom Tuluza stoji na svežem snegu, i divnom starom groficom iz Nove Jeljne, ruskog imanja preseljenog kraj Kraljeva, koja je poput vremešnog belog anđela sa ovog sveta otišla brinući za srpstvo. Slučaj čitanja bila je oduvek nepodnošljiva težina Romana o Londonu, najtragičnije knjige srpske književnosti. Potreba da otadžbina pobedi i neraskidiva vezanost za nju danas su oslonac da se u čitanju izbegne zamka ideologije u viđenju Rjepninovog, ili Crnjanskovog, odnosa prema Crvenoj armiji. Ta potreba caruje u nama dok se crvene noći iznad novih grobova mladića ubijenih sa neba Crnjanskovog Srema. Sve je to slučaj i "geografska sudbina", života i čitanja.

Aleksandar Jerkov

pa taj tekst je 1 na 1 fasisticki.

ostap bender wrote:pa taj tekst je 1 na 1 fasisticki.

+1

znam tako što mi je ipak pomalo zabavno da čitam  

ali nema dileme.

kaze orvel da potrebu za antifasizmom najbolje razumeju oni koji su u jednom trenutku osetili sirenski zov fasizma.

to je bio komentar na dzeka londona.

ostap bender wrote:kaze orvel da potrebu za antifasizmom najbolje razumeju oni koji su u jednom trenutku osetili sirenski zov fasizma.

to je tačno. moglo je i meni da se desi, secam se jasno, da odem u ozbiljne desničare (ne ovo SPO, četnici, DSS, to mi je i kao detetu bilo blaahh), ali sam negde sa, tako, 16-17 "otišao" u liberale. mislim, nisam "otišao", nego sam sa 16 imao prvu ozbiljnu raspravu sa jednim vršnjakom i tu mi je, u toj raspravi do 5 ujutru, postalo otprilike jasno šta sam  

Ali da, moraš da imaš bar mali nerv za nešto da bi mogao da stekneš istinski uvid u to koliko je to zlo. Ali veruj mi, samo zahvaljujući tome (sam razvio intelektualni aparat u pravom smeru da) znam da je fašizam mnogo veće zlo od komunizma-boljševizma, a to je nešto što većina liberala smatra za jednako zlo. A nije uopšte (dobro, I'm preaching to the choir here). 

Fašizam je negacija čoveka kao socijalnog bića. Ne postoji nijedna druga ideologija koja je to.

Dajte preslušajte Lompara!

Evo ovako za Lompara. On ne analizira pozicije polemičara, nego zapravo govori u Crnjanskovo ime, ne sa simpatijama za Crnjanskog, nego potpuno deli njegovu vizuru. Neke sasvim jasne fašističke teze Oklevetanog rata daunplejuje ("biološki značaj rata")  kao "duh vremena" (well, duh, ali kog vremena i koji duh), a neke prosto bezrezervno prihvata i prodaje kao "egzistencijalni stav" - npr rat kao granična situacija koja omogućava autentičnu egzistenciju. Ali to za dobrog profesora nije politika niti ideologija, to je uzvišeni egzistencijalni stav, dočim je Krleža čovek koji sve gleda iz uske političke i ideološke vizure... (Za domaći pročitati i prepričati Adornov "Žargon autentičnosti".)

Stvari koje u tekstu tvrdi Crnjanski, Lompar prihvata bez trunke sumnje ili preispitivanja, kao dokazane činjenice - postoji strašna pacifistička propaganda, koja je zapravo samo prerušena komunistička propaganda, i ona dolazi prvenstveno iz poraženih zemalja (da, videli smo, Nemačka se 1934. gušila u pacifizmu - nonsens, koji dobri profesor ni na trenutak ne razmatra).

Konačno, trešnjica na vrh  torte - Lomapr dokazuje da je istorija pokazala da je upravo Krležin komunizam paktirao sa nacizmom! Kako je to istorija pokazala? Sporazumom RIbentrop-Molotov. Eto, dakle pravi fašista je Krleža, a ne Crnjanski kad piše o biološkom značaju rata i autentičnoj situaciji juriša. Crno je belo, noć je dan, kurac je palac.

Ima i drugih opakih lupetanja - Crnjanski je pisao ovaj tekst znajući kakavoj se strašnoj opasnosti izlaže iznoseći tako nepopularne stavove! Ali znao je da mora tako, za njega je i to bio jedan egzistencijalni juriš, juriš protiv duha vremena. Pa stani profesore, ne reče li malopre da je Crnjanski sasvim u duhu vremena naklapa o biološkom značaju rata, pa mu još malo i oprosti na taj duh vremena (navukli ga mangupi!). Ne haje profesor, jebeš logiku, tu je angdota: Milan Grol je jednom rekao da ne veruje da je Crnjanski mogao imati sklonosti prema Hitleru i Musoliniju, jer je bio isuviše pametan za tako nešto. Eto, to je dokaz. Stani profesore, šta ćemo sa adoranstkim reportažama i svršavanju na Franka i Musolinija? Tim gore po činjenice! Ne bavimo se sad tričavim činjenicama, nego uzvišenim egzistencijalnim stavovima!

E, da, Crnjanski reko Krleži da nikad ne bi bio spreman da se žrtvuje za nešto i to je isto istorija dokazala, jer je Krleža proveo rat u Zagrebu ne priključivši se partizanima. A kome se beše Crnjanski priključio? Nema sad profesor vremena za to. Istorija uvek dokazuje ono što on već smatra ispravnim.

I još - sukob između Krleže i Crnjanskog je zapravo sukob između Srednje Evrope i VIzantije, jerbo je Crnjanski, mada i sam srednjoevropljanin, jednom napisao kako mnogo voli te neke vizantijske freske. Politika je ništa, esencijalistički shvaćena kutlura sve.  To su te neke uzvišene misli o ovim nekim uzvišenim temama.

Za uskoka: nekoliko puta, sa osobitom ganutošću, ponovio reč "duhovno".

Meni nije jasno kako je Lompar skoro celu deceniju, pa i više, promicao ispod radara?
On ovo što ovde priča predaje preko 20 godina, ovako, isto, ne Crnjanskog, na fakultetu
se bavi srpskim romantizmom, što je još lakše za manipulativnu obradu.
(inače, dok sam čitala šta si napisao, pojedine rečenice, u mojoj glavi, je izgovarao
Gorislav Papić.)
Ja sam slala ljude da idu slušati njegova predavanja o Njegošu.
Nema istorijske distance, Njegoš je naš savremenik, Gorski vijenac nije književno delo
već dokument koji treba slediti...

Jerkov je bio umerenija varijanta, no vidim da je i on podlegao.

A nekad je Vladeta bio proglašavan fašistom Filološkog fakulteta.

A sad sam se setila, pre par godina u nekoj raspravi na PPP, mislim oko Dveri,
napisala sam da je Lompar jako opasan lik, ne kao ideolog Dveri, već
kao uticajan profesor koji sa mesta gde je ima mogućnost neograničenog
širenja fašističke ideologije.
Odgovoreno mi je da je to verovatno moja lična frustracija, izazvana obaranjem na ispitu! i da je on doveo katedru u red!

Sve je to Adorno odavno opisao i objasnio:

This was long before the publication of Sein und
Zeit. Throughout this work Heidegger employed "authenticity,"
in the context of an existential ontology ,as a specifically philosophical term . Thus in philosophy
he molded that which the authentics strive for less
theoretically ; and in that way he won over to his side
all those who had some vague reaction to that philosophy.
Through him, denominational demands became
dispensable. His book acquired its aura by describing
the directions of the dark drives of the intelligentsia
before 1933-directions which he described as full of
insight, and which he revealed to be solidly coercive .
Of course in Heidegger, as in all those who followed
his language , a diminished theological resonance can
be heard to this very day . The theological addictions of
these years have seeped into the language , far beyond
the circle of those who at that time set themselves up
as the elite. Nevertheless, the sacred quality of the
authentics' talk belongs to the cult of authenticity
rather than to the Christian cult, even where-for
temporary lack of any other available authority - its
language resembles the Christian. Prior to any consideration
of particular content, this language molds
thought. As a consequence, that thought accommodates
itself to the goal of subordination even where it
aspires to resist that goal . The authority of the absolute
is overthrown by absolutized authority. Fascism was
not simply a conspiracy - although it was that - but it
was something that came to life in the course of a
powerful social development. Language provides it
with a refuge. Within this refuge a smoldering evil expresses
itself as though it were salvation.

In Germany a jargon of authenticity is spoken even
more so, written. Its language is a trademark of
societalized chosenness , noble and homey at once - sub-language as superior language . The jargon extends
from philosophy and theology - not only of Protestant
academies - to pedagogy, evening schools, and youth
organizations, even to the elevated diction of the representatives
of business and administration. While the
jargon overflows with the pretense of deep human
emotion, it is just as standardized as the world that
it officially negates; the reason for this lies partly in its
mass success, partly in the fact that it posits its mess
age automatically, through its mere nature . Thus the
jargon bars the message from the experience which
is to ensoul it. The jargon has at its disposal a modest
number of words which are received as promptly as
Signals . "Authenticity" itself is not the most prominent
of them . It is more an illumination of the ether in
which the jargon flourishes, and the way of thinking
which latently feeds it. For a beginning, terms like
"existential ," "in the decision ," "commission ," "appeal,"
"encounter ," "genuine dialogue ," "statement," "concern," will do for examples .

plachkica wrote:A sad sam se setila, pre par godina u nekoj raspravi na PPP, mislim oko Dveri,
napisala sam da je Lompar jako opasan lik, ne kao ideolog Dveri, već
kao uticajan profesor koji sa mesta gde je ima mogućnost neograničenog
širenja fašističke ideologije.
Odgovoreno mi je da je to verovatno moja lična frustracija, izazvana obaranjem na ispitu! i da je on doveo katedru u red!

Red pre svega! Ne ideološki, nego onako... egzistencijalno...