Kapitalizam 101

Filipenko wrote:


Staljinizam je apsolutno primeren 21. veku. Uz kompjutere koji bi relaksirali pritisak centralizovanog odlučivanja i grešaka koje bi se tom prilikom činile, naravno.

ontheotherhand wrote:Iz pisanija na poslednjih nekoliko strana bi se moglo zaključiti da prave viable (ne znam kako bi se ova reč adekvatno prevela na sprski) alternative trenutnom sistemu nema. Unapred planirane promene teško da će biti, a postojeći sistem će se voziti do sledećeg većeg kuršlusa (ekološkog, demografskog, ratnog), a onda šta nam bob da.

Inače, kad smo kod marksizma, da pitam nešto. Koliko je validna teorija viška vrednosti? Kad bi se npr. uvela Kejnzova radna nedelja od 15-20h, jel bi onda i profit/višak stvorene vrednosti koji ide kapitalisti srazmerno opao u odnosu na 40-časovnu?

Over time, successive economists slid into the role we had removed from the churchmen: giving us guidance on how to reach a promised land of material abundance and endless contentment. For a long time, they seemed to deliver on that promise, succeeding in a way few other religions had ever done, our incomes rising thousands of times over and delivering a cornucopia bursting with new inventions, cures and delights.
This was our heaven, and richly did we reward the economic priesthood, with status, wealth and power to shape our societies according to their vision. At the end of the 20th century, amid an economic boom that saw the western economies become richer than humanity had ever known, economics seemed to have conquered the globe. With nearly every country on the planet adhering to the same free-market playbook, and with university students flocking to do degrees in the subject, economics seemed to be attaining the goal that had eluded every other religious doctrine in history: converting the entire planet to its creed.
Yet if history teaches anything, it’s that whenever economists feel certain that they have found the holy grail of endless peace and prosperity, the end of the present regime is nigh. On the eve of the 1929 Wall Street crash, the American economist Irving Fisher advised people to go out and buy shares; in the 1960s, Keynesian economists said there would never be another recession because they had perfected the tools of demand management.

Advertisement

The 2008 crash was no different. Five years earlier, on 4 January 2003, the Nobel laureate Robert Lucas had delivered a triumphal presidential address to the American Economics Association. Reminding his colleagues that macroeconomics had been born in the depression precisely to try to prevent another such disaster ever recurring, he declared that he and his colleagues had reached their own end of history: “Macroeconomics in this original sense has succeeded,” he instructed the conclave. “Its central problem of depression prevention has been solved.”
No sooner do we persuade ourselves that the economic priesthood has finally broken the old curse than it comes back to haunt us all: pride always goes before a fall. Since the crash of 2008, most of us have watched our living standards decline. Meanwhile, the priesthood seemed to withdraw to the cloisters, bickering over who got it wrong. Not surprisingly, our faith in the “experts” has dissipated.
Hubris, never a particularly good thing, can be especially dangerous in economics, because its scholars don’t just observe the laws of nature; they help make them. If the government, guided by its priesthood, changes the incentive-structure of society to align with the assumption that people behave selfishly, for instance, then lo and behold, people will start to do just that. They are rewarded for doing so and penalised for doing otherwise. If you are educated to believe greed is good, then you will be more likely to live accordingly.
The hubris in economics came not from a moral failing among economists, but from a false conviction: the belief that theirs was a science. It neither is nor can be one, and has always operated more like a church. You just have to look at its history to realise that.

па каже wrote:the belief that theirs was a science. It neither is nor can be one

The hubris in economics came not from a moral failing among economists, but from a false conviction: the belief that theirs was a science.

He is best known for his critique of austerity, Austerity: The History of a Dangerous Idea, described by Salon and AlterNet as "necessary reading" and as simultaneously functioning as an economics explainer, a polemic, and a history book offering "insight into austerity’s lineage, its theories, its champions and its failures." Blyth characterized the argument advanced by austerity advocates as "a canard" and "complete horseshit."

 Vladimir Gligorov  22/07/2017 | 

Levo i desno u poslednjih tridesetak godina

Ovde će biti reči o trajnim karakteristikama srpske privrede u leva i desna vremena, da se tako izrazim. I o razlozima obnavljanja liberalnih elemenata privredne politike – slobodnije spoljne trgovine i privatizacije. O potrebnim promenama u sledećem napisu.

Kako je reč o sredstvima privredne politike, koji problemi se njima rešavaju? Poslednja decenija jugoslovske države, pa i Srbije unutar nje, bila je obeležena privrednom stagnacijom i političkom paralizom. Stopa rasta u celom tom periodu – od bankrotstva 1981-1982. do reformi sa kraja 1989 – u Srbiji kao i u Jugoslaviji je bila oko nule. Stopa nezaposlenosti u užoj Srbiji je bila blizu 16 posto u celom tom periodu; u Vojvodini oko 13 posto; a na Kosovu iznad 30. Inflacija se postepeno ubrzavala do 100 posto, da bi pre stabilizacije iz decembra 1989. prerasla u hiperinflaciju. Značajan deo privrede je bio nesolventan, privreda ili privrede država članica jugoslovenske federacije su bile nesolventne prema inostranstvu, zbog čega je bila potrebna kreditna podrška Međunarodnog monetarnog fonda, na početku i na kraju te decenije.

U tim okolnostima, liberalizacija trgovine, kako bi se poboljšao pristup stranim tržištima, uz omogućavanje stranih ulaganja – stvaraju mogućnost da se obezbedi solventnost privrede i države prema inostranstvu. Jugoslavija nije bila prezadužena zemlja: kada se strani dug stavi u odnos sa ukupnom proizvodnjom, postotak je bio verovatno negde oko četvrtine nacionalnog dohotka, ali ona jeste imala problema sa izvoznom sposobnošću. Dug su činili neodrživim privredni sistem i privredna politika, a ne njegov nivo u odnosu na nacionalni dohodak. Čitava decenija je bila posvećena uravnoteženju spoljnotrgovinske razmene, jer se pre krize sa početka osamdesetih uvozilo gotovo duplo više nego što se izvozilo, usled čega je nagomilan spoljni dug. Kako su uslovi dodatnog zaduživanja bili rđavi, alternativa su bila strana ulaganja. To je podrazumevalo neki vid privatizacije – primera radi, legalizaciju stranih ulaganja u nova preduzeća.

To samo po sebi, opet, ne rešava finansijski problem preduzeća u društvenom vlasništvu, jer ako su ona nesolventna onda ne mogu da se dodatno zadužuju, a nemaju pristup tržištu kapitala, bar ne dok im to zakon ne dozvoli. Što podrazumeva drugi vid privatizacije, dakle trgovinu imovinom. Problem nastaje ne toliko sa obezbeđivanjem privatnog udela, recimo izdavanjem deonica privatnicima ili drugim društvenim preduzećima, već šta činiti sa preostalom imovinom u društvenom vlasništvu – koliki je i čiji preostali udeo? Privatizovati ga ili nacionalizovati ili šta? Oni na levici su bili protiv privatnog vlasništva, oni na nacionalističkoj desnici protiv privatnika iz drugih republika i pokrajina, a i protiv federalnog državnog vlasništva, mada ne i protiv nacionalizacije. Ovo je bio sistemski, privredno-sistemski, osnov političke paralize. Ovde nema smisla ulaziti u različita rešenja koja su nuđena i koja su isprobavana od uvođenja radničkog samoupravljanja do raspada zemlje, jer je zapravo na kraju u Srbiji napravljen svakako najgori izbor, koji je bio opravdan levom, uz to nacionalističkom, ideologijom. To nije bilo nepredivo imajući u vidu prirodu sistema društvene svojine i samoupravljanja, ali to je tema za neki drugi put.

Problem, privredno-sistemski posmatrano, je u tome što društvena svojina ne može da koegzistira sa privatnom, kako je posebno ubedljivo dokazivao Aleksander Bajt, mada je to bilo jasno svakome ko je bio upoznat sa sistemom društvene svojine i samoupravljanja, a uostalom to je i bila formativna pretpostavka tog sistema. Jer će se privatna svojina povećavati za račun društvene. Što je, međutim, tačno ono što je ostvareno programom Socijalističke partije i Ustavom iz 1991. Sve su svojine proglašene jednakima pred zakonom, što je u deceniji koja je usledila omogućilo da se društvenim preduzećima priključe privatna i da prvi snose troškove, a drugi ostvaruju dobit (slično je bilo i sa bankama). A podržavljeno je ono što se smatralo korisnim za kontinuirano vladanje (što je osnov takozvane partokratije). Uz ratno profiterstvo, to je u ne maloj meri postao osnov privredne i političke moći u Srbiji. To je održalo i stranke, i intelektualne i nacionalne vođe, i uticaj u javnosti nacionalnih otaca i klasika, praktično do danas. Ukupno gledano, politički, privredno, obrazovno, državno ako se tako hoće, i kakogod drukčije posmatrano, 90-e godine prošloga veka su bile nezapamćeno dubok pad iz najnižih motiva, a opravdan nacionalno-socijalističkom ideologijom.

Iza kojeg, pada, je preostao resantiman, a ne prosvećenje, ako mogu tako da se izrazim, i na levici i na desnici. Problemi sa početka 2000-ih su, opet, bili isti kao i pre raspada zajedničke zemlje, osim što su politička i privredna sredstva značajno smanjena. Spoljni dugovi su narasli, jer nisu bili servisirani od 1992-1993. do sporazuma sa poveriocima 2001. godine. Zemlja je bila nesolventna prema inostranstvu, usled čega praktično nije postojao bankarski sistem, uz to su i preduzeća takođe bila, u najvećoj meri, nesolventna. O pravnom haosu i da se ne govori. I konačno, tu je bio i ostao politički ćorsokak.

Bilo je potrebno uspostaviti trgovinske i finansijske odnose sa inostranstvom (gde je EU pomogla jednostranim ukidanjem carina) i razdvojiti privatno od državnog, što je takođe podrazumevalo da se reši problem preduzeća u društvenom vlasništvu – tako da su svakako bile potrebne liberalizacija spoljne trgovine, finansijska konsolidacija i privatizacija.

Bile su potrebne bar dve sistemske mere da se to sprovede valjano. Jedna je uspostavljanje vladavine prava, a druga je makroekonomski okvir koji bi omogućio ne samo privredni rast već i razvoj, modernizaciju dakle, jer je zemlja zaostala posle, u tom času, dve decenije stagnacije ili propadanja. Ni jedno ni drugo nisu obavljeni kako valja, i zapravo ni do dan danas. Ostaviću vladavinu prava po strani, jer oko toga nema previše, bar načelno, sporova.

Da bi se video makroekonomski problem, i osnovna karakteristika privredne politike, potrebno je upoznati se sa nekoliko činjenica o karakteru srpske privrede. Ovde ću se osloniti na podatke Republičkog zavoda za statistiku, koji dosežu unazad do 1995. Period od raspada Jugoslavije do stabilizacije iz 1994. godine i okončanja ratnih sukoba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije obuhvaćen. Uopšteno rečeno, osnovne karakteristike srpske privrede zapravo nisu bile bitno različite ni u prethodne dve decenije, i svakako negde od 1968. ili 1971. nadalje. No time se ovde ne bavim.

Grafikon 1 ukazuje na tri karakteristike srpske privrede od 1995. do danas. Prvo, BDP je praktično jednak potrošnji. Drugo, u odnosu na BDP, ulaganja su najčešće manja od 20 posto. Treće, u poslednjih nekoliko godina udeo potrošnje se smanjuje.


Grafikon 1: Potrošnja i ulaganja, % BDP

Ovo poslednje se bolje vidi na grafikonu 2, jer se i ukupna lična potrošnja i ona domaćinstava smanjuju u periodu posle 2010. i na nižem su nivou nego u bilo kom periodu od 1995. Nezavisno od toga, nivo ukupne potrošnje u odnosu na BDP (90 posto, 2016) svejedno je veoma visok. Da bi se ovo poslednje videlo, valja uzeti u obzir da je BDP jednak potrošnji (javnoj i privatnoj), plus ulaganja (javna i privatna), plus neto izvoz robe i usluga. To znači da je zbir potrošnje i ulaganja u Srbiji obično negde od oko 110 do čak 120 posto bruto domaćeg proizvoda, a to opet znači da je neto izvoz u deficitu za razliku do 100 posto. To se vidi na grafikonu 3. Spoljnotrgovinski deficit je manji pre 2000, uglavnom za račun ulaganja, i u poslednjih nekoliko godina, delimično za račun potrošnje.


Grafikon 2: Lična potrošnja, % BDP

Posebno je potrebno zapaziti širenje spoljnotrgovinskog deficita od 2001. do 2008. Imajući u vidu da je udeo potrošnje u ukupnoj proizvodnji ostao praktično isti, što znači da je povećanje udela ulaganja, zapravo njegovo dupliranje u odnosu na BDP (2008/2001), finansirano stranim sredstvima. Što, onda, vodi povećanju obaveza prema inostranstvu, koje je postalo moguće delimično usled otpisa jednog dela stranih dugova, mada je zaduženost svejedno i dalje bila značajna usled velikog pada proizvodnje (grafikon 4).


Grafikon 3: Uvoz i izvoz, % BDP


Grafikon 4: Strani, u evrima, i javni dug, % BDP

Strane obaveze su delom povećane zaduživanjem, što se vidi u rastu stranog duga na grafikonu 4, dok su ukupne obaveze prema inostranstvu, takozvana neto investiciona pozicija, veće – oko 35 milijardi evra prema oko 26 stranog duga na kraju prvog kvartala 2017. Kako se vidi na grafikonu 3, posle 2008. se smanjuje spoljnotrgovinski deficit usled rasta izvoza, ali i sporijeg rasta uvoza, jednim delom i zbog pada cena nafte i gasa. Ali u najvećoj meri zbog usporenog privrednog rasta ili, bolje rečeno, usled stagnacije posle 2008. Koja je dovela do smanjenja ukupne i posebno lične potrošnje, na šta je već ukazano grafikonima 1 i 2. Na grafikonu 5 se vidi da se u periodu posle 2008. takođe smanjuje finalna javna potrošnja, kako kolektivna, tako i lična (u 2016. najverovatnije nema bitnijih promena).


Grafikon 5: Finalna javna potrošnja (lična i kolektivna), % BDP

U svakom slučaju, nema neke vidljive veze između privatizacije i ukupne i javne potrošnje, jer se ova poslednja nije smanjivala u vreme intenzivnije prodaje državnih i društvenih preduzeća u periodu pre 2008. Uz to, značajnije smanjenje kolektivne potrošnje se dogodilo odmah posle 2008, dok je budžetska lična potrošnja značajnije smanjena 2015 (po podacima iz 2016, finalna potrošnja države uglavnom nije promenjena, ona ostaje oko 16 posto bruto domaćeg proizvoda, ali pritom lična i kolektivna potrošnja nisu razdvojene).

Kako stoje stvari sa ukupnim javnim prihodima i rashodima? Ili, drukčije pitano, u kojoj je meri smanjena privredna i društvena uloga države? Grafikon 6 donosi kretanja prihoda i rashoda u odnosu na BDP.


Grafikon 6: Javni prihodi i rashodi, % BDP

Udeo rashoda je uglavnom rastao, praktično do pre par godina. Udeo prihoda se smanjivao negde od 2008. do 2013, a potom je povećan. U periodu od 2008. do 2014. fiskalni deficit, razlika između prihoda i rashoda, se povećavala, usled čega je porastao javni dug i njegov udeo u bruto domaćem proizvodu (grafikon 4). Ovo nije neočekivano, i nije u najvećoj meri posledica fiskalne politike, jer je posle 2008. došlo do značajne promene u brzini rasta privrede (uz značajno povećanje nezaposlenih). To se vidi na grafikonu 7.

Posle 2001. stopa rasta je bila relativno visoka, u ne maloj meri zbog privredne politike koja je bila oslonjena na liberalizaciju spoljne trgovine, privatizaciju i finansijsku stabilizaciju (obnova bankarskog sistema). Od 2008, stopa rasta je značajno manja, dok je za ceo period od gotovo 10 godina (2009-2016) praktično jednaka nuli. Slično kao 80-ih godina prošloga veka, reč je o izgubljenoj deceniji čak i ako bi ove i sledeće godine stopa rasta dostigla 3 posto, što nikako nije izvesno.


Grafikon 7: BDP, realni rast, 1996-2016.

Grafikon 7 je važan, jer se na njemu vidi da je posle 2008. došlo do, za sada, trajnog smanjenja stope rasta (uz tri godine sa negativnom stopom rasta). U periodu pre 2000, nivo privredne aktivnosti je prepolovljen, pre svega padom pre 1995, a onda dodatno 1999. Kao što se vidi na grafikonu 1, to je u najvećoj meri značilo smanjenje ulaganja i, grafikon 3, uvoza i izvoza. Ako bi se tražio primer zatvorene privrede, u smislu ograničene razmene sa inostranstvom, to bi bila srpska do 2000. Potrošnja je uglavnom ostala na istom nivou u odnosu na BDP, bez obira na to što je ukupna proizvodnja, sva je prilika, prepolovljena. U periodu posle 2001, privredni rast je ubrzan do stope od oko 5 posto, što svakako nije daleko od onoga što bi se moglo očekivati imajući u vidu, pre svega, nizak nivo zaposlenosti. Zašto je došlo do stagnacije od gotovo cele decenije posle 2008?

Naracija koju je od radikalske opozicije, a sada naprednjačke vlasti, preuzela i građanska i leva opozicija jeste da se sve to dešava zbog lopova, domaćih i stranih. A lopovluk je uglavnom omogućen privatizacijom. Nezavisno od toga koliki je bio lopovluk, koja je uloga privatizacije u tome, i posebno stranih banaka i investitora – sve to ne objašnjava produženo usporavanje privrednog rasta posle 2008. Jer je rast bio značajno brži u periodu kada je zapravo i sprovedena privatizacija i kada je bio najviši priliv stranih ulaganja. Isto važi i za prigovore o prevremenoj liberalizaciji i o prisustvu stranih banaka i, posebno, o gašenju, recimo, službe društvenog knjigovodstva (SDK). O ovom poslednjem ima smisla napisati poseban članak. Ovde, međutim, valja videti šta bi moglo da objasni usporavanje rasta posle 2009. i odsustvo oporavka praktično sve do danas. Uz relativno skromne izglede u nekoliko narednih godina.

Grafikon 8 prikazuje kretanja kursa i inflacije u periodu posle 2001. U periodu od 2002. do 2013, kurs je gotovo dupliran, sa oko 60 dinara za 1 evro na oko 113 dinara. Stopa godišnje inflacije u tom periodu je bila gotovo 11 posto prosečno, što znači da je za 12 godina nivo cena povećan tri i po puta. Imajući u vidu inflaciju u evro zoni od oko 2 posto, pa i uz razliku u stopi rasta od oko 3 procentna poena, depresijacija kursa nikako nije bila usklađena sa inflacijom. Štaviše, u periodu između 2001. ili 2002. do 2008, kurs je depresirao za trećinu, dok je prosečna godišnja stopa inflacije od 2002. do 2008. bila nešto iznad 12 posto. To znači da je nivo cena više nego dupliran u tom periodu.

Ako se pogleda grafikon 8, lako je videti da je kurs praktično stagnirao u periodu od 2005. do 2008, dok je prosečna inflacija bila oko 12 posto godišnje. U tom periodu, strani dug, u evrima, gotovo je dupliran (grafikon 4), dok je udeo izvoza u ukupnoj proizvodnji stagnirao, posle 2006, a udeo uvoza značajno povećan. Posle 2009, kurs je devalvirao nekoliko puta, da bi se sa značajnim usporavanjem inflacije posle 2014. postepeno prilagođavao u skladu sa inflacijom. Ova stabilizacija cena i kursa jeste jednim delom posledica privredne stagnacije, a jednim delom se može pripisati značajnom poboljšanju u spoljnotrgovinskom bilansu, usled čega je takođe došlo do usporavanja rasta spoljnog duga.

Jasno je da realna apresijacija kursa dinara podstiče uvoz, jer je strana roba jeftinija, i štednju, a onda i ulaganja, u stranom novcu, jer je to zaštita od inflacije.


Grafikon 8: Kurs i inflacija

Zašto je vođena takva politika kursa i monetarna politika? Da bi se obezbedio bolji život odmah, što je svakako bio važan slogan posle političkih promena 2000. Zašto?

Jedan razlog jeste socijalan i politički, a vidi se u održanom visokom nivou potrošnje. Uzmimo da je potrebno povećati ulaganja, ali ne iz stranih izvora. To bi zahtevalo da se poveća domaća štednja i smanji potrošnja (sve u odnosu na BDP). Uz privredni rast, to znači brži rast ulaganja od potrošnje. To ne bi moralo da bude održivo, jer bi pored ostalog podrazumevalo i smanjenje javne potrošnje. Kako se vidi na grafikonu 6, ona je zapravo povećana, posebno posle 2003. Tako da se težilo monetarnoj i politici kursa koje bi povećale strana ulaganja, uz očuvanje nivoa potrošnje u rastućoj privredi.

Drugi razlog jeste takođe politički. Naime, posle bar deset godina ograničenih mogućnosti da se obnove trajna potrošna dobra, da se kupi novi, makar polovni auto na primer, povoljan kurs svakako čini dostupnijim uvoz. Uz to, kako domaćinstva nisu imala dugove, bar ne kod banaka, obnovljeni bankarski sistem je mogao da odobrava kredite, vezujući ih za strani novac, jer je i štednja, opet zbog ubrzane inflacije, bila pretežno u stranom novcu.

Treći razlog jeste u podsticaju koji relativno stabilan kurs i ubrzana inflacija daju sektoru usluga. Dok je izvoz manje isplativ, jer inflacija slabi konkurentnost izvozne privrede, ona svakako podstiče uslužne delatnosti, one dakle koje su pre svega oslonjene na domaće tržište. Tako da ne mali deo ulaganja, domaćih ali i stranih, ide u uslužni sektor ili sektor robe i usluga koji nisu predmet spoljne trgovine.

Ova privredna politika je već viđena u Srbiji i Jugoslaviji. Zapravo, privredna kretanja 70-ih godina prošloga veka veoma su slična onima iz prve decenije ovog veka. Isto se može reči i za jednu godinu privredne politike Anta Markovića. Motivi su takođe bili slični: društvena i politička stabilizacija koji su prethodno bili narušeni rastućim nezadovoljstvom.

Ovde možda ima smisla reći nešto o jugoslovenskom socijalističkom sistemu. Socijalističko u njemu je bila društvena svojina, gde je osnovni problem bio ko odlučuje o ulaganjima. Sovjetski sistem ulaganja je uglavnom bio centralistički, dok je samoupravni trebalo da bude komunistički, dakle decentralizovan na preduzeća, koja je, međutim, bilo veoma teško finansijski definisati. Jer eventualno ulaganje u druga, stara ili nova preduzeća, nisu mogla da budu osnov prisvajanja po osnovu tih ulaganja. Tako da je stalno bilo potrebno nalaziti načine kako da se izbegnu i nacionalizacija i privatizacija, a da se ipak ulaže i tako obezbeđuje privredni rast i zaposlenost. Pristup stranim sredstvima, zaduživanjem, je bio jedno rešenje, a oslanjanje na deviznu štednju, u ne maloj meri nastaloj iz doznaka iz inostranstva, je bilo drugo rešenje. S tim što je privredna politika subvencionisala zaduživanja preduzeća i građana, u meri u kojoj je ono bilo moguće, inflatornim obezvređivanjem dinarske vrednosti. Tome je privremeno došao kraj 1981-1982. Sve do raspada zemlje se tražio način kako da se taj sistem obnovi, a da se izbegne privatizacija. Koja je onda, 90-ih godina prošloga veka i posle 2001, sprovedena dva puta i oba puta ne oslanjajući se na valjani pravni i institucionalni okvir.

Ovo poslednje se vidi na posledicama kako po domaće banke tako i po privatna domaća preduzeća. Sa stranim ulaganjima je iskustvo bolje, u velikoj meri usled toga što su strane banke i preduzeća odgovorni pravnim sistemima zemalja iz kojih dolaze – ili su bar odgovorni u meri u kojoj to ne ugrožava poslovanje i solventnost tih banaka i preduzeća u zemljama u kojima im je sedište. Domaća privatna privreda, veća preduzeća i banke, i dalje se u ne maloj meri oslanjaju na podršku države, doskora preko monetarne i politike kursa, a sve vreme su tu posredne ili neposredne subvencije. A u poslednje vreme se subvencijama podržavaju i strana ulaganja – od Gasproma do Fijata.

Gledajući razvoj srpske privrede, sa makroekonomske tačke gledišta pre svega, je li politika bila levičarska ili desničarska? To naravno zavisi od toga šta je leva a šta desna privredna politika. Ako se pogledaju dugoročna kretanja, potrošnja ima trajno visoki udeo u ukupnom dohotku, dok se ulaganja u ne maloj meri finansiraju stranim sredstvima. Što znači da je domaća štednja, odricanje od potrošnje kako bi se ulagalo, veoma ograničena. Uz to, javna potrošnja je velika, posebno za relativno nerazvijenu zemlju, u proseku verovatno ne niža od 45 posto bruto domaćeg proizvoda. Konačno, sklonost da se koristi inflacija kako bi se rešavali fiskalni i problemi preduzeća je velika, jer je stopa inflacije najčešće oko ili iznad 10 posto (sa izuzetkom poslednjih par godina). Tako da o nekoj politici štednje, kao recimo desničarskoj, nije jednostavno govoriti.

Ovo je privredna politika koja vodi makroekonomskoj nestabilnosti. Grafikon 4 prikazuje rast stranog i javnog duga, a slične su bile posledice politike iz 70-ih godina prošloga veka, kao i one koje su sledile sve do pred raspad Jugoslavije. Postoje periodi, kao oni sredinom 60-ih godina prošloga veka ili na samom početku reformi iz 1989-1990, kada se tražio alternativni pristup, ali su oni bili kratki i neuspešni. Mnogo su duži i istrajniji periodi stabilizacije, koji slede posle relativno kratkog perioda zaduživanja, uglavnom u inostranstvu, kako bi se uvezle roba i tehnologija.

Ključna posledica politike koja je sprovođena negde od kraja 60-ih i početka 70-ih godina prošloga veka jeste rđavo stanje na tržištu rada. Ako se ostavi po strani pečalbarski karakter toga tržišta – za ljude rođene na Balkanu, svetsko je relevantno tržište rada – jasno je da je u čitavom tom periodu stopa nezaposlenosti bila dvocifrena. Posle 2000, kao što se vidi na grafikonu 9, nezaposlenost je velika.


Grafikon 9: Stopa nezaposlenosti

Dva perioda velike nezaposlenosti nisu jednaka, to jest nemaju iste uzroke. Posle 2000, rast nezaposlenosti je povezan sa sistemskim promenama, gde smanjenje države i privatizacija svakako igraju određenu ulogu. U tom periodu je zapravo rasla zaposlenost u privatnom sektoru, ali je gubitak posla u javnom bio veći. Period visoke stope nezaposlenosti posle 2008-2009. je već karakterističan za srpsku privredu, to jest u skladu je sa njenim dugoročnim karakteristikama i privrednom politikom. Naime, prilagođavanje na promene u pristupu stranim sredstvima usled visokog stranog duga vrši se preko smanjenja ulaganja, a ne potrošnje, a i preko nominalne i realne devalvacije, što zajedno ima negativne posledice po zaposlenost. Uprošćeno rečeno, sistem štedi na radu, a ne na potrošnji. Takođe, kako u dobra vremena cveta proizvodnja za domaće tržište, jer se posebno industrijska roba uvozi, u rđava vremena se sredstva sele u izvozni sektor, što zahteva period smanjenja zaposlenosti i rasta stope nezaposlenosti. To, opet, istorijski posmatrano, nije nova pojava u srpskoj privredi i politici.

Posledica ovakvog dugoročnog odnosa između rada i potrošnje, ako smem tako da se izrazim, jeste donekle vidljiva na grafikonu 10. Stanovništvo se smanjuje, jer je demografski priraštaj negativan, a ne mali uticaj ima i emigracija. Opet, ako se izuzmu ciklične promene, stopa zaposlenosti se ne menja previše, i uglavnom je niska. Ovo se, naravno, ne može objasniti samo a ne ni pretežno makroekonomskim činiocima, ali oni svakako utiču. Ovde ima smisla ukazati na činjenicu da ova kretanja na tržištu rada nisu u nekoj značajnijoj meri posledica promena u radnom zakonodavstvu ili u svojinskim odnosima. Opet, bez obzira na to da li je lako ili teško izgubiti posao i nezavisno od toga da li se mogu ili ne mogu smanjivati plate, bar po osnovu radnog zakonodavstva – stabilizacija privrede se uglavnom vrši preko promena u zaposlenosti i u platama. Tako je već praktično 40 godina, bez obzira na sve zakonske i sistemske promene.


Grafikon 10: Stanovništvo i zaposleni (po anketi o radnoj snazi)

Kao što se vidi na grafikonima 1, 2 i 3, u poslednjih nekoliko godina se menja makroekonomska slika, jer se udeo potrošnje smanjuje, a raste i izvoz uz smanjenje spoljnotrgovinskog deficita. Ovo nije posledica vladine politike, već je reč o prilagođavanju na promenjene finansijske i tržišne okolnosti. Najpre, izgledi da se dugovi nekako otpišu su neznatni, dok je pristup stranom tržištu značajno olakšan. Uporediv period je onaj sa početka 80-ih godina prošloga veka, ali ovog puta privatizacija i liberalizacija spoljne trgovine nisu ciljevi koje je tek potrebno ostvariti. Zbog čega je moguć rast izvoza na, pre svega, tržište Evropske unije, a i nema sistemskih, mada ne nedostaju druge, prepreka preduzimljivosti.

Ostaje problem održivosti, gde vladina privredna politika ne pomaže. O tome sam već pisao. Imajući u vidu srpsku privredu i politiku, prilagođavanje na promenjene svojinske, trgovačke i finasijske okolnosti se mogu odvijati na dva načina. Jedan je nastavak privatno-državne korupcije, a drugi je rast privrede oslonjene na strana tržišta, pravnu regulativu i na alternativne vidove socijalne i zdravstvene zaštite i obrazovanja. Naravno, opozicija bi mogla da ponudi program po kome bi država uspostavila vladavinu prava i vodila razvojnu privrednu politiku uz valjan sistem socijalizacije rizika, ali to je malo verovatno. Cilj bi trebalo da bude da se podstaknu ulaganja, da se smanji udeo potrošnje i da se rastom izvoza uravnoteži spoljnotrgovinska razmena, što implicira povećanje domaće štednje. Uz jednake izglede svih i uz aktivnu politiku zapošljavanja, gde bi se značajno povećala stopa zaposlenosti. U tom smislu je potrebno razumeti značaj tržišta Evropske unije i svega što uz to ide, kolikogod liberalno to izgledalo. Detaljnije o tim alternativama, u sledećem napisu.


Peščanik.net, 22.07.2017.

SNAPSHOT July 19, 2017
Capitalism Did Not Win the Cold War
Why Cronyism Was the Real Victor
By Sami J. Karam


When the Soviet Union collapsed 26 years ago, it was generally agreed that the West had won the Cold War. This was affirmed by the prosperity and possibilities awaiting citizens of Western countries, as opposed to the political and economic stagnation experienced by those in Communist states. A natural conclusion, much repeated at the time, was that capitalism had finally defeated communism.

This sweeping statement was only partially true. If one took capitalism and communism as the only two protagonists in the post–World War II struggle, it was easy to see that the latter had suffered a mortal blow. But there was a third, stealthier protagonist situated between them. This was a system best identified today as cronyism. For if capitalism did win over the other two contenders in 1991, its victory was short-lived. And in the years that have followed, it is cronyism that has captured an ever-increasing share of economic activity. A survey of the distribution of power and money around the world makes it clear: cronyism, not capitalism, has ultimately prevailed.

DEFINING CRONYISM

What is cronyism? In a previous article, I objected to the term "crony capitalism" on the grounds that cronyism is itself antithetical to the principles of capitalism and ought not be viewed as a derivative of it. Cronyism is, rather, a separate system that falls between capitalism and state-controlled socialism. When a country drifts from capitalism toward socialism, the transitional period is one in which cronies rule the land.

Transitional cronyism claims to be capitalistic, whereas socialism claims to be egalitarian. But they are very similar, except for the size of the group of cronies at the top. In cronyistic societies, a larger group extracts a growing share of society’s wealth for themselves and their associates. In socialistic systems, a smaller group vies savagely for wealth and power: because putatively egalitarian economies are usually less efficient at generating wealth, there may be less to go around, making the infighting among socialist leaders that much more bitter.

Malcolm S. Salter of Harvard University provides a useful definition of cronyism as a transition between capitalism and socialism, although he abides by the term "crony capitalism." In his 2014 working paper Crony Capitalism, American Style: What Are We Talking About Here?, he writes:
Stripped to its essential characteristics, crony capitalism conveys a shared point of view—sometimes stretching to collusion—among industries, their regulators, and Congress that results in business-friendly policies and investments that serve private interests at the expense of the public interest.

In short, cronyism occurs when government officials and business elites collude to benefit themselves in ways that would be impossible if they were limited to arms-length transactions. Collusion undermines both democracy in government and competition in business, and thus has damaging short-term and long-term effects.

In the first case, the democratic principles of fair representation and equal access are jeopardized by the greater political influence that well-connected individuals and interests get through tacit or explicit promises of campaign donations or by way of lucrative future jobs in the private sector.

In the second case, the laissez-faire principles of free competition and just rewards are compromised when weak or failed capitalists endeavor to cement their market positions through favorable regulations or to secure government bailouts when bankruptcy looks inevitable. Under cronyism, all of these tradeoffs become common currency, but they are only available to the deep-pocketed large players, to the detriment of smaller businesses and private citizens.

Salter further identifies the three main elements in the crony capitalism toolkit: campaign contributions to elected officials, heavy lobbying of Congress and rule-writing agencies, and a revolving door between government service and the private sector. Although many industries could conceivably benefit from extractive or rent-seeking activities, some are historically more prone to it than others. As The Economist notes, the finance, energy, infrastructure, and real estate sectors all have a troubling history of attracting and breeding cronies.

CRONYISM IN THE WILD

Having defined cronyism, let’s now examine its prevalence in today’s world. This can be difficult to ascertain, because linkages between personal incentives and public policy are not always illegal, conspicuous, or even known. It is also, therefore, difficult to measure the scale of cronyism in a given context: that is, to make a judgment on whether—if present—it is a small or large problem.

We can, nonetheless, draw some conclusions about how much cronyism occurs in an economy (cronyism as an input) by looking at that economy’s results (its output). Here, four key indicators can serve as warning signs of where cronyism may rule.

First, it should be considered a “red light” if a country scores poorly on widely accepted corruption indices (Transparency International's Corruption Perceptions Index, for example) and its economy is dominated by extractive industries. In many such places, government and business elites work hand in hand in ways that increase their hold on power and wealth, and close off opportunities to competitors. In many cases, these individuals are assisted by investments from foreign corporations, often in the energy or mining sectors, seeking to curry favor with local authorities in order to secure exploration rights. Here again, the high stakes and large amounts of money solidify the positions of elites, often to the detriment of ordinary citizens.

Some oil-producing nations provide a good example of this phenomenon. For example, the small oil-rich country of Equatorial Guinea had a strong GDP per capita (PPP) of $48,000 in 2012 before the price of oil declined. Yet it ranked 144 of 187 countries on the United Nations Gini coefficient, a measure of income inequality. It also measured poorly on corruption indicators, with a large share of oil revenues alleged to have accrued to those close to the president and his family.

Closing off the circle of money flows, many of these developing country elites then park a sizable portion of their assets in real estate of Western cities such as London or New York, or in Swiss or offshore bank accounts. A large share of these assets is then funneled to asset managers, hedge funds, and others in the large financial centers of the world—not only New York, London, and Hong Kong, but also the Cayman Islands, Panama, Cyprus, and other offshore havens.

Second, if a country lags on political pluralism, the independence of its judiciary, gender equality, or human rights, cronyism can be safely assumed to be a factor. The Rule of Law Index produced by the World Justice Project shows Venezuela, for example, to have the worst ranking overall, lower than even war-torn Afghanistan. The country also suffers from very low ratings on measures of open government, civil justice, and criminal justice. Here again, it is no surprise that decisions pertaining to governing and business are made by a small coterie of people. Venezuela is the current living example of socialist-style cronyism, where a former pre-Chavez elite of cronies has been sidelined and replaced by a new power structure that claims to be egalitarian but is fundamentally just as cronyist as the one that it replaced.

The Venezuelan economy has been in a downward spiral, but the people in charge have reportedly extracted vast amounts of wealth.Activists have charged that family members of former strongman Hugo Chavez have amassed huge personal fortunes at the nation’s expense. His successor, the incumbent President Nicolas Maduro, is said to be one of the highest-paid politicians in the world. His entourage has also grown rich during his years in office. This has all taken place while the life conditions of the average Venezuelan citizen have deteriorated significantly in recent years.

Third, if a country’s economy is overly reliant on raw materials exports or low value-added goods, rather than productivity or innovation, cronyism may well be a dominant factor. Equatorial Guinea and Venezuela are good examples here as well. But among larger countries, Brazil and Russia also fit the description. Both are highly dependent on commodity exports, and both are riddled with endemic corruption and cronyism. In Brazil, for example, long-standing collusion between government and business is being exposed in aweb of scandals that has touched government officials and executives at leading energy, infrastructure, and finance firms Petrobras, Odebrecht, and BTG Pactual.

Fourth, high-income inequality can mean that cronyism has played a role in reducing competition in that economy. Developed nations are not immune to this disease, as cronyism and inequality have grown hand in hand in the United States since the mid 1990s. Much of this inequality has come from the enrichment of individuals working in subsectors of industries such as energy, finance, law, and real estate.

There is ample evidence that cronyism is an endemic problem in BRIC countries and other developing economies. But how much has this cronyism corrupted the economies of developed Western nations? This question is important, because these societies pride themselves on being competitive meritocracies with time-tested, balanced institutions. There are several ways to evaluate this: first, by looking at the money that has flowed from developing nations into developed ones; second, by using Salter's toolkit; and third, by examining the four output indicators discussed above.

Taking each in its turn:
There is abundant evidence that developed world elites have benefited from the wealth generated by China and other emerging nations. Investment banks have derived billions of dollars in fees by underwriting trillions in equity and debt since the early 1990s. They have curried favor with foreign leaders and other power brokers and have obtained massive contracts in return, some of which were not always in the best interest of the people in those foreign countries. For example, it is evident that some oil-rich countries in Africa have made deals with foreign energy companies that were advantageous to domestic elites but harmful to their own citizenry.

In the same vein, asset managers of offshore funds have developed profitable new income streams managing the wealth that elites of cronyistic emerging-market nations invest in safer, more developed economies. The Tax Justice Network estimated in 2016 that $12 trillion from developing countries alone was parked in offshore havens. The total figure, including money originating from rich nations, is believed to be significantly higher.

Real estate can function in the same way, through the sale of apartments in politically stable markets to the oligarchs from corrupt, emerging-market economies. Pouring money into hedge funds and ultra-luxury real estate is often a poor investment choice, but to a wealthy oligarch, they are safer bets than keeping wealth in his or her home jurisdiction, where shifting politics heighten the risk of expropriation.

The market for ultra-luxury condominiums has boomed for years in the United States, with cities such as New York and Miami attracting billions in foreign investments. “What many Americans might not realize,” a Washington Post report explained in 2016, “is that foreign-owned shell companies play a big role in the U.S. economy through the real estate market.” The report continued:“…in the last quarter of 2015, 58 percent of all property purchases of more than $3 million in the United States were made by limited liability corporations, rather than named people. Altogether, those transactions totaled $61.2 billion, according to data from real estate database company Zillow.” Also in 2015, an extensive report by the New York Times estimated that in six of Manhattan’s most expensive buildings, shell companies owned between 57 and 77 percent of the condominiums.

Looking at the four output indicators, we see that all four are increasingly prevalent in Western economies. Since the early 1990s, the financial sector and other rent-seeking industries have grown rapidly to constitute a larger share of GDP and of corporate profits.

The independence of the judiciary has likewise come into question in recent years due to the revolving door and to what Jesse Eisinger of Pro Publica has called “elite affinity,” which means the propensity of people who attended the same colleges and who worked at the same firms to value cooperation with each other over confrontation, even in cases when confrontation is necessary.

U.S. productivity, meanwhile, has stalled in recent years, and U.S. corporate earnings have become increasingly dependent on foreign operations.

Last, as the economist Thomas Piketty and others have pointed out, the concentration of wealth has grown steadily since 1980. Piketty demonstrated that the percentage of income that accrued to the top decile remained near 30 percent for three decades after 1950. But starting in 1980, this percentage grew steadily until today, when it is near 50 percent. To be fair, not all of this rise can be attributed to cronyism and a decline in competition. Technology and the ability to leverage strong brands into new overseas markets also played a role. But there is no doubt that people who have been well positioned in extractive sectors have benefited disproportionately. Among them are executives of some commodities and financial firms.

CRONYISM, VICTORIOUS

The balance of evidence suggests that if one economic system did win after the fall of Soviet communism, it was not capitalism exported from the West to the rest of the world. Rather, it was cronyism, which spread from the rest of the world to take hold in the United States and in Europe.

In today’s headlines, the murky relationship between the Trump administration (constituted of operators in finance, real estate, energy, and law) and unspecified Russian interests reinforces the notion that the money and influence emanating from smaller economies can indeed have a deeply corrosive effect on the institutions of wealthy Western nations. Trump's own brand of cronyism scoffs at the ethical niceties that had constrained his predecessors of all ideological stripes. 

This level of open cronyism has not been seen in the United States for a very long time, if ever. But it rests on decades of corrosion during which the ostensibly open economy of the United States moved further and further from its longstanding laissez-faire principles and closer to genuine cronyism.
 
https://www.foreignaffairs.com/articles/world/2017-07-19/capitalism-did-not-win-cold-war

BY J.C. PAN, August 1, 2017

How the aspirational class expresses its status in an age of inequality.

The desire to radically challenge capitalism is widespread and growing. Naomi Klein’s new book is an important contribution to that project.

Many point to unromantic 20-somethings and women’s entry into the workforce, but an overlooked factor is the trouble young men have in finding steady, well-paid jobs.

The surge in irregular jobs doesn’t just create problems for the people working those jobs. It’s also led companies to feel that they can treat their regular workers poorly, because those workers feel so lucky to have a job, Konno told me. Knowing that people in their 20s and 30s are desperate to get regular jobs, companies hire lots of young people and force them to work long hours for little to no overtime pay, assuming that most won’t be able to survive the harsh conditions, Konno said. Japan has long had a culture of overwork—there’s even a Japanese word, karoshi, for death by overwork—but Konno says that it has worsened since the Great Recession, as companies have realized that good jobs are hard to find in Japan, and so push their employees harder.

Konno published a book in 2012, Evil Corporations: The Monsters Eating Up Japan,that used the phrase “Burakku Kigyo”—which loosely translates to “dark companies” or “evil corporations”—to describe firms that take advantage of workers in this way. That phrase has since become a buzzword in Japan. A group of journalists and labor advocates now issue a Burraku Kigyo of the Year awardfor the company that treats its workers the worst. (In 2015, Seven-Eleven Japan won the honors.) “It’s harder to find these jobs as a regular employee, and those places that are hiring, they have an advantage to exploit the workers as much as they can,” Konno said.

The result is that even Japan’s “good” jobs can be brutal. People who hold them may earn enough money to support families, but they often don’t have much time to date, or to do anything but work, sleep, and eat. Many are so stressed they can barely function. At POSSE, I met a young man named Jou Matsubara, who graduated from Rikkyo Daigaku, a prestigious private college in Japan. Matsubara, who comes from a working-class family, thought he’d achieved the Japanese dream when he graduated from college and got a job at Daiwa House Group, a Japanese home builder.