Preporuke za čitanje i gledanje

Janko Suvar wrote:
ovo mi je izislo kao predlog, verujem da bi beatekashi ili tako neko s rafiniranim ukusom, mislio da je to zanimljivo se pogleda

nalog sa ženinog laptopa wrote:jeste uzasno malo, ali valjda nije zurio nigde

One important way that privatization reproduces the problem of the state of nature within the state itself is by undermining the separation between public offices and private roles—a separation on which the modern, bureaucratic state was founded so as to obliterate the patronage dependencies that were legacies of the feudal state. In so doing, privatization turns the wheel back to a renewed kind of patrimonialism. This view both extends and inverts the story that Jürgen Habermas so eloquently told in his seminal book The Structural Transformation of the Public Sphere (1962). Habermas argued that the entanglement of public and private, state and society, in the nineteenth century led to a refeudalization of society, culminating in the destruction of the bourgeois public sphere—a space of critical and open exchange. Today, the ever-greater entanglement between public and private, brought about by processes of privatization since the late twentieth century, leads to a refeudalization of the state itself—a collapse between public offices and private loyalties, status and contract—that undermines the very rationale that justifies the existence of the modern state and the exercise of political power by its government.

This fact also illuminates a contradiction internal to neoliberalism itself. As an ideology, neoliberalism advocates a restoration of liberalism, understood as an era of limited government that putatively ruled before the era of the welfare state and social democracy. However, as a practice of governance, neoliberalism delivers the opposite: a renewed feudal order within which political power is increasingly exercised on the basis of privately negotiated obligations, nonpublic purposes, and, ultimately, unilateral determinations. Neoliberalism is thus inherently illiberal, insofar as it contradicts a view that is central to any possible liberalism: the idea that political power ought to be exercised in a public capacity and for public purposes alone.

Čarli Simić wrote:

Beleška za buduće istoričare: Ne čitajte stare brojeve Njujork tajmsa. Čitajte pesnike.

Istorija je kao Veliki narodni kuvar. Tirani su glavni kuvari. Filozofi pišu jelovnik. Popovi su kelneri. Vojnici su izbacivači. A pesma koju čujete, to su pesnici što peru sudove u kuhinji.

Poezija nije pi-ar. Nijedna umetnost ne mora da dokazuje svoju društvenu korisnost, osim pod komunizmom i fašizmom.

Svuda gde je konformizam ideal poezija nije dobrodošla.

Novinari i studenti književnosti rado zapitkuju pesnike o tajnama njihovog umeća držeći, valjda, da su pesnici, kao kakvi slavni kuvari iz kulinarskih TV emisija, voljni da podele recept, i grdno se razočaraju kad pesnik izjavi da nema pojma kako (ili zašto) njegove pesme nastaju.

Imenujemo stvari jednu po jednu. Na taj način vreme ulazi u poeziju. Prostor, pak, ovaploćuje se zahvaljujući pažnji koju posvećujemo svakoj reči ponaosob. Što je naša pažnja pomnija, prostor je veći – mnogo je prostora unutar reči.

Pesnici i pisci kojima se divim odvajkada bili su sami. Filozofija je, takođe, uvek sama. Poezija i filozofija stvaraju spore, usamljene čitaoce.

Kako to da pojedini izlivi naše vlastite subjektivnosti u poeziji čitaocu izgledaju samodopadljivo i sentimentalno, dok drugi, podjednako lični, zvuče univerzalno? Možda stoga što postoje dve vrste pesnika: jedni traže od čitalaca da se zajedno s njima guše u samosažaljenju, a drugi ih prosto podsećaju na njihovo opšte ljudsko stanje.

Poeziji me je više no išta privukla čežnja za nepoštovanjem. Potreba da se ismevaju autoriteti, razbijaju tabui, slave telo i njegove funkcije, tvrdnja da je neko video anđela, dok neko drugi u isti mah tvrdi kako nema Boga. Valjam se po podu od ushićenja od same pomisli da mogu nazvati sranjem štagod mi se ćefne.

Samo poezija može izmeriti odstojanje između nas i Drugog.

Pre dvadeset godina, još sam pesmu doživljavao prevashodno kao izraz inspiracije lišene prethodnog promišljanja. Moj prijatelj Vasko Popa, naprotiv, bio je posve drugačiji. Poezija je za njega bila čin vrhunske kritičke inteligencije. Unapred je smislio sve što je do kraja života nameravao da napiše. Jednom, u sitne noćne sate, pošto smo se već obilato nalili vinom, potanko mi je opisao svoje buduće pesme. Uopšte me nije folirao. Narednih godina te pesme izlazile su iz štampe jedna za drugom, upravo onakve kakvim ih je opisao te noći.

Bogovi mogu zahvaliti poeziji to što su se domogli nebesa.

Poezija: ljubavni protest protiv vremena, trenutak koji se nikad više neće ponoviti.

U biografiji ruske pesnikinje Marine Cvetajeve otkrio sam podatak da je prvi put javno čitala svoju poeziju u Parizu, 6. februara 1925, a novine su objavile da je u programu učestvovalo i troje muzičara: madam Kuneli otpevala je nekoliko starih italijanskih pesama, profesor Mogiljevski svirao je violinu, a V. E. Bajucov klavir. To me je zapanjilo! Madam Kuneli, zvala se Nina, bila je prijateljica moje majke. Zajedno su studirale u Parizu kod iste nastavnice pevanja, madam Kedrov, a potom se, u vreme Drugog svetskog rata, Nina Kuneli obrela u Beogradu. Učila me je da pevam ruske i francuske dečije pesmice, koje i danas znam. Sećam se da je bila prelepa, nešto malo starija od majke i da je po završetku rata otišla u inostranstvo.

Prevod sa engleskog: Vesna Roganović

U vašim autobiografskim knjigama otkriva se da ste od mladosti bili prilično samopouzdani i usmjereni na cilj. Za sebe kažete da ste malograđanski sin… Kako danas gledate na nekadašnjeg sebe?
Bio sam protiv svega, ali jasna stvar da je to bilo psihoanalitički rečeno – ubijanje oca. Ne fizički nego prevladavanje očinske figure. Da se toga spasim, izmislio sam dodatna dva oca, koja sam oba najprije morao ubiti, i Krležu i Tita, uz Emila, da bih se oslobodio i da bih postao čist, da bih ostao samo ja, bez njihovih natruha. To je golema tema cijelog frojdizma koju ne mogu sada razvijati jer bi nas to ubilo. O tome se masu pisalo da se traženje identiteta, odnosno, oblikovanje jastva ili sebstva postiže i prevladavanjem očinskoga autoriteta. Sad dolazimo do Edipovog kompleksa; ali meni moji nisu ostavili ništa, u Zagreb sam došao kao sirotinja. Nisu mi ostavili ništa, pa ni Edipov kompleks. Tolika sam sirotinja.

Cijeli vaš život jedna je potraga za odgovorom na pitanje tko je Igor Mandić, jeste li ga pronašli?
Ne, još ne. Još sam mlad.

Goran Babić - 12.10.1990.
TKO ĆE OVDJE PREŽIVJETI?
I tako dakle - sudeći po svemu - doći će ipak do rata. To sad više - jasno je k'o dan - ne ovisi o pojedinačnoj volji, te ne postoji čovjek koji bi ovdje i danas rat mogao spriječiti. Demon kad izađe iz boce, otme se - kažu - svakoj vlasti. Još se, eventualno, koliko-toliko može odgoditi početak, ali to je sve. Ova generacija ne može i neće umaći (međusobnim) uništenju. Previše je mržnje posijano a da se ništa ne dogodi i da ništa ne bude požnjeveno.
Što to praktično znači? Kako zamisliti rat i njegove žrtve? Kakva će biti razaranja? Što se može - mora - treba predvidjeti? Zar će, recimo - da spomenemo slučajno, najprije to - Franjo kardinal Kuharić već danas moći predvidjeti i izračunati koliko će njegovih crkava biti porušeno i svećenika pobijeno? A jasno je - kao dan - da se to u ratu mora dogoditi (jer se to u svakom ratu dogodilo) i jasno je također da nesretnom kardinalu to ne gine ako ni zbog čega a ono zbog toga što će mnogi upravo njega smatrati glavnim krivcem i za rat i za smrt. Bar 20 godina smo gradili kuće i vikendice, ulupavši u njih silno vrijeme i još silnije novce. Zar će sve biti sravnjeno sa zemljom ? A naše škole i bolnice? Tržnice i teatri? Zar će asfaltirane ceste zaista nestati, prekopane tenkovskim gusjenicama? Zar će biti srušeni električni vodovi i dalekovodi, zar će biti zatrovan vodovod?
Kako će se djeca rađati? U izbjegličkim logorima, u zemunicama duboko pod zemljom? Hoće li biti soli, soli i duhana? Kad čovjeka zaboli zub, uho ili bubreg, hoće li biti ikakve pomoći? Ratovi se - vele upućeni - među sobom razlikuju. Na nekim mjestima rat biva teror. Nepoznate ubojice ubijaju nepoznate žrtve. Atentatori rade po učinku a norma im raste. Izazivaju požare, podmeću mine, ubijaju nevine i nedužne. Drugdje, opet, rat poprima drukčije oblike. Angažiraju se tuđe vojske, strane sile, zovu se upomoć eskadre i flotile, zemlja se pretvara u Libanon, u kojem ljudi žive punih 15 godina kao krtice, slijepimiši, netopiri, a da se baš ništa nije riješilo.
Bilo kako bilo, naš će život biti sasvim drukčiji. Valja stoga danas pažljivo gledati očevo lice, valja ga upamtiti. Možda se neće vratiti jednom kad ode. Majku, brata, baku, malo dijete - sve treba gledati pažljivijim pogledom, kao nešto što se može (i hoće) izgubiti, što može nestati a da se više ne pojavi. I stvari gube svoju vrijednost te ništa ne vrijedi ni malo. Auto, kuća, brod, sve što smo štedjeli, zgrtali ili krali. Mramorni grob na gradskom groblju nije siguran i ne može se znati hoće li ostati dovijeka u njemu dragi, bližnji, naši, svi koje smo sklonili da tu dočekaju vječnost.
Kućne životinje će pomalo nestati. Uništit će ih glad i nestašica hrane. Neće ih sačuvati dobri ljudi. Ljubimci ugibaju ili se ne množe. Kamo s njima, tko da vodi brigu o životinjama dok ljudi stradavaju i ginu? Dok izumiru ljudski rodovi i vrste. Nekih bolesti će biti više a drugih neće biti. Nestat će poput žena što su pošle na rijeku po vodu pa ih je matica odnijela. Odnekud će iskrsnuti silne beštije, kukci i insekti, bakterije i virusi koje nismo znali ni poznavali. Gdje su se dosad krili? Jer - pojavit će se stari suputnici - kuga i kolera, glad i strah. Moraju se pojaviti kad dođe njihovo vrijeme.
Sve će nas manje biti. Neki će se skloniti u inozemstvo, čak mnogi. Svi kojima to pođe za rukom, ali ipak ne i svi... Ovdje će se živjeti teško, a preživjeti još i teže. Njihova pisma iz tuđine sporo će stizati, a mnoga neće biti primljena nikad. Telefoni neće raditi, veze sa svijetom bit će pod kontrolom ili prekinute. Ponovno će na cijeni biti zlato. Vlast će strijeljati prekupce, lihvare, pljačkaše. I one koji joj ne budu po volji. Nestat će razne partije i stranke. Osim glavne i službene o kojoj ćemo svakog dana slušati sve najbolje. Njezine parole i plakati drečat će sa svih strana, vrata, stupova i zidova, ali ih nitko neće gledati i nitko im neće vjerovati. Takva je i oduvijek i po svuda bila sudbina jedne stranke.
Ni kod njih, kod neprijatelja, stanje neće biti bitno drugačije. Sve će mučiti isto siromaštvo, jednaka sirotinja, nedaće, nevolja i strah. Umjesto bilo čega, svaki će dan stizati nova saopćenja o uspjesima i pobjedama, i o porazu neprijatelja. On će se neprekidno povlačiti u panici, a mi planski i organizirano. Naše će jedinice napuštati svoje položaje isključivo po obavljenom zadatku. Bit će sve više obavljenih zadataka i sve ćemo više položaja napuštati.
Mnogi će prije smrti biti mučeni, bijeni i pečeni. Ponovit će se sva zvjerstva za koja smo vjerovali da pripadaju tek knjigama ili filmovima punim strave i užasa. U gluho doba noći stizat će nepredviđeno. Hapsit će se i odvodit na nepoznata mjesta otkuda nema povratka. Majke pod maramama tražit će na trgovima svoje nestale sinove i kćeri, svoju djecu. Ujutro će dan počinjati saopćenjima o smrtnim kaznama zbog izdaje veleizdaje. Dobočni krilnik Leticzsany pisat će nove zakone. Hrane će biti sve manje. Crkva će sa zakašnjenjem pozivati na mir i razum, na molitvu za spas domovine i za pobjedu mudrosti i krijeposti. Svećenici će osuđivati nerazumne, ali - i rat je Božje djelo. Gdje su bili kad se pripremao i zašto ga nisu spriječili? Ni jedan rat ne počinje danas, svaki je počeo jučer. Tko će pobijediti, čija će biti posljednja? Svi misle da će umrijeti isključivo dušmani i sebe vide sretne, žive i zado¬voljne, kako se nekome smiješe na dan pobjede. Nitko ne prepoznaje svoje tijelo u spletu tjelesa što kao povezana splav plutaju rijekom dok se s nebesa na nju spuštaju gladne ptice. Ne, to nismo i nećemo biti mi.
Hoće li se ponoviti scena, o kojoj govori onaj nevjerojatni film dugačak 9,5 sati ("Shoah"), a u kojoj na razdaljini od nekoliko metara - koliko je iznosila granica koja je varšavski geto dijelila od drugog dijela grada - jedni umiru od gladi u kanalizaciji, među štakorima, dok drugi piju bijelu kavu i jedu kolače? Hoće li se uopće, ponovno uspostavljati "radni i sabirni logori", ta čuda dvadesetog stoljeća? Hoće li u dimu povrh visokog dimnjaka u nebo odlaziti milijuni? Nema druge - ako zaista dođe do rata, a doći će - sve će se to zbiti. Ne može biti drukčije jer, premda su ratovi različiti, zlo je uvijek isto, smrt je samo sebi slična.
Što, međutim, mi činimo? I što ljudi, općenito, rade? Povučeni u svoje kućice, u svoja mala, privatna, obiteljska gnijezda, mnogi se nadaju da će preživjeti i da će ih mimoići prvi, drugi, treći i svaki daljnji udar i svako razaranje. Mnogi ne znajući i ne razumijevajući parafraziraju čuvenu misao J. P. Sartrea pa misle da će stradati netko drugi, ne vidjevši nikad sebe na splavi, u splavi na koju ptice slijeću s namjerom da jedu.
A mnogi su dosad, opet, sve učinili da do rata dođe. Trudili su se, nije da se nisu trudili. Toliko puta je na stranicama naših listova i novina za čitave narode i narodne skupine rečeno da su ovakvi ili onakvi - ubojstveni, lopovski, ratoborni, hajdučki, slabi, genocidni, nikakvi, huškački, razbojnički, teroristički, zli, podli, prljavi, opasni... Kako zaboraviti tolike uvrede, kako živjeti sa svješću o mržnji? Neki kažu da se međusobno (međunacionalno) povjerenje ovdje neće i ne može vratiti ni za stotinu godina, te da bi, prema tome jedino i najbolje rješenje bilo da se u miru rastanemo, da razvrgnemo što smo uglavili i da živimo svaki za se kao korektni susjedi kad i ako ne možemo živjeti zajedno i složno kao jedna familija. Ali (uvijek ta najgora od sviju naših riječi) ni čovjek se od žene, odnosno žena od čovjeka, ne rastavlja lako ni jednostavno, a nekmoli narod od naroda. Na kraju krajeva, zbog čega bi nas upravo jedino ta podjela, tj. razlika dijelila? Mnogi ljudi ni najmanje ne drže do logike koja bi im za druga (susjeda, brata, suradnika, itd.) dodijelila kakvu „našu“ tj. „domaću“ budalu, norca, trotla, idiota - samo zbog toga da se na taj način, biva, riješe onih drugih, koji nisu „ovdašnji“. Ni najmanje, rekoh, do toga ljudi ne drže, pa opet ih sve tjera jedino na to.
"Jedan narod, jedan jezik, jedna država“ - stara formula s početka prošlog stoljeća evo zapljuskuje i preplavljuje ovu zemlju na samom kraju dvadesetog vijeka. Masovni mitinzi na kojima kliču stotine hiljada pripadnika istog (jednog) naroda, okupljeni pod svojim nacionalnim barjakom, jesu znak masovne bolesti, ali i (siguran) znak rata. Odatle mora biti jasno i što i tko uistinu dovodi do strahova, ali to svejedno neće akceptirati svi oni, koji će i ovaj tekst doživjeti i protumačiti tek kao jedan u nizu crnih i zlogukih proročanstava. Takvim nedužnim dušama nema pomoći - kad god naiđe opasnost oni zavore oči i pričekaju da ih nevolja mimoiđe. Ako se to dogodi (a dogodi se), oni pomisle da su postupili pravilno i da su, prema tome, bili u pravu. Ako se, pak, to ne dogodi tj. ako ih nesreća ne mine, ne bude i prilike da se to jednom u njihovoj prisutnosti konstatira i evidentira kao kvar i greška jednog mišljenja. Uostalom, neobično je teško voditi akademske sporove u času kad se noži vade iz kanija (korica) i kad se čeka najmanja iskrica da užeže najveći od svih požareva (plamenova). Ne, zaista, više nitko nikoga ne sluša i ne čuje, na shvaća i ne razumije - svi slušaju samo vijesti i očekuju onu glavnu i nesnosnu vijest, onu koja će reći da je počelo. U međuvremenu se grčevito i žurno pripremaju za najgore, pa ako ikako mogu, stvaraju rezerve hrane i lijekova, kupuju grah i brašno, sol, ulje i šećer, ugljen i drva, sapun i konzerve, kašete kisele vode, tjesteninu i mast, sve što može izdržati nekoliko mjeseci a da se ne pokvari. Jer, misle nesretnici da bi zlo toliko moglo potrajati, a ne vide da u Kambodži ili Libanonu traje dugo, dugo, dugo i predugo. Nema te hrane koja se neće pokvariti kroz petnaest godina i nema načina da čovjek preživi tolike godine skriven baš od svih i od svega. Ne, nema privatnog spasa od javne bolesti.
Rat je pred vratima. Rat je srdžba i bijes, provala bezumlja od kog ne spašava ni najljepša luđačka košulja. Kad dođe na vrata išće svoje žrtve, u zlatu i u krvi. To je takva vrst božanstva, takva vrsta nesreće. Ako je nekoć bila popularna misao - živimo kao da će stotinu godina biti mir a spremajmo se kao da će sutra izbiti rat - to sutra je došlo. Hoće li rat izbiti zaista sutra ili možda prekosutra ovisi danas samo o tome na koju će nogu ustati onaj koji će ga otpočeti.