jugoslavija - od nemila do nedraga

Било би занимљиво рашчивијати како и зашто од тога није било ништа.

Ferenc Puskás wrote:Otkud Škoti ne žele ovladati Britanijom? Otkud Katalonci ne žele ovladati Španjolskom?

Otkud tu sad Katalonci i Škoti? Ja sam mislio da su u jugoslovenskoj zajednici jednakih republika i naroda (ne i narodnosti jbg) svi trebali biti Englezi, ili bar Kastiljanci.

E pa sad ne znam šta si mislio, nisam dobar s ironijom. Jesu Škoti i Katalonci ustavno postavljeni kao neravnpravni s Englezima/Kastiljancima?

Pa po SFRJ normama svi (bar svi narodi/republike) su bili jednaki, dakle nivelacija koja je trebala odavno da izbriše škotstvo i katalonaštvo (i kastiljanstvo i englestvo). Ako je Milošević i bio izazivač postojećem poretku, kako su svi (pa uključujući i Srbe) završili kao (tj kako mi verujemo da bi) Katalonci i Škoti spram centrale, što nisu - a prilika je data - napravili projugoslovensku opciju?

Što je ideja jugoslovenstva/Jugoslavije pala na tako niske grane (barem) tokom 80-ih da je niko bitan nije zastupao, ukratko. Gde je buy-in kod Škota i Katalonaca iz naše priče, šta je moglo/trebalo da se desi da se sažive sa J pričom.

Ne znam.

Pa dobro   nije da ja znam.

A ocekivao sam novu rundu ko je kriv sto se jugoslavija raspala  na ovom forumu je najvisi nivo ko je kriv sto se jugoslavija raspala rasprava (stvarno)

Укратко, страни планери са парама, и домаћи извођачи радова са вољом и вештином. Бензин ваш, идеје наше.

Del Cap wrote:Pa dobro   nije da ja znam.

A ja mislio Fangfrage, pa rekoh bolje da šutim, tko zna kakva je zamka u pitanju. Slabom pameću mislim da je pad komunizma, primamljivost EU za Sloveniju i Hrvatsku, kao i prestanak straha u tim zemljama od Taljana, Madžara, Austrijanca; albanski separatizam, uvjerenje u Srbiji da je realan odnos snaga u njihovu korist i da se može napraviti svesrpska država itd.

u onoj drugoj odnosno prvoj jugoslaviji, jugoslovenstvo kao dominantni kolektivni identiotet jeste bio drzavna politka, pa je to odlicno ispalo.

Mór Thököly wrote:moje licno misljenje je da su problemi Jugoslavije skroz na drugoj strani

GDJE?

Mór Thököly wrote:Palo mi je jos nesto na pamet, a mislim da je Del vec o tome pisao - jugoslovenski identitet kao dominantan kolektivni identitet se 70tih i 80tih razvijao vise uprkos drzavnoj politici (kao i ovo sto sad ponesto opstaje uprkos politikama danasnjih drzava)  nego zahvaljujuci njoj. To je ujedno argument "za" jugoslivenstvo, koliko i deo objasnjenja njegovog neuspeha u 2. Jugoslaviji (kao i na njenom umoru).

Jugoslavija je umrla, na duze, ali je zivela dovoljno dugo, i u takvom vremenu (masovne stampe, videa, filma, nasledja koje je docekalo YT, digitalizaciju i ostalo), da je ostavila straobalni veliko nasleđe sa kojim sad niko ne zna sta ce. A drugo ili nema, ili je tako daleko  ili skromno (a ponekad i tako sramno) da se realno mora izmisljati (i time stvarati kulturna potka domacim iteracijama postfasizma, kao sto je i obicno slucaj sa podgrejanim i mahom netacnim istorijskim secanjima).

Ima to predistoriju koja uglavnom promiče nezapaženo. Jugoslavija nije nastala kao "levičarska" ideja, štaviše lokalni socdemokrati, levičari, socijalisti, s početka XX veka nisu baš o njij maštali. U Srbiji je ključ zajedništva išao kroz, je li, savez balkanskih - ne baš jugoslovenskih - (socijalističkih) republika, socdemovi iz AU (a sa Balkana) takođe nisu baš imali fokus na tome. Onda ona dolazi kao plod ratne pobede i dogovora desno-centrističkih političara iz Srbije i realno malog broja ljudi iz probranih elitnih krugova iz HR, SLO, BH. Nije imala, pa ni tražila, demokratsku potvrdu.

Dalje, kad se levica manje-više ujedinila u KPJ, pokušala je da dođe na poziciju integralnog jugoslovenstva, ali potom zbog interne spoznaje da je nemoguće zabašuruti nacionalna pitanja a i pod pritiskom Kominterne, to pitanje iskače kao veoma važno u razvoju programa. Istorija im je nametnula jugo-okvir kao postojeći a oni nisu baš znali šta s njim da rade, pa su lutali od reformi (uz nužni komunistički preobražaj) do rastura. Ja bih rekao da je većina tih dilema evoluirala ali ne i nestala tokom 2SR, da je odnos prema J ostao "nelagodan" za mnoge u SKJ kasnije, do toga da se jugoslovenstvo (u Leksikonu samoupravljanja) definisalo kao "zajednička socijalistička baština pripadnika nekog od jugoslovenskih naroda", tako neka kompleksna stvar. 

U toj nelagodi su se dalje profilisali direktno (SLO, HR) ili kripto (SRB) separatni nacionalizmi. Jugoslovenski "originalizam", tj skup uslova zašto je uopšte J napravljena (strah od suseda, elementi nacionalne bliskosti itd) je odavno bio pregažen vremenom. U SFRJ je postepeno davan prioritet socijalizmu naspram jugoslovenstva kao "lepku društva", a moda odricanja od toga da je SKj državna partija je postala dominantna (uz zaborav da je izvela revoluciju i nametnula svoju diktaturu i svoju verziju etatizma. što je sa sobom vuklo i određene obaveze od kojih je partija vremenom demisionirala). U srpskom slučaju, zapravo uopšte nije čudno ono što je Dubravka u par navrata pominjala, da dolazi prvo do transformacije sećanja na 1SR od heroizma ka tragici, jer su rezultati rata čitani u ključu "pa nismo se za ovo sada borili", jer takva J nije bila ni okvir nacionalne integracije za Srbe niti je nudila širu društvenu emancipaciju u korak sa popularnim savremenim uzorima (tzv Zapad).

Mór Thököly wrote:moje licno misljenje je da su problemi Jugoslavije skroz na drugoj strani

+1

https://www.bilten.org/?p=39056

Ako postoji nešto što bismo s punim pravom mogli opisati kao snažan kontinuitet naslijeđen iz socijalističkog razdoblja, onda je to sada već više od pola stoljeća nesalomiva iluzija da će nas snažnija integracija u globalnu podjelu rada koju diktiraju bogate zapadne zemlje automatski dovesti do razvoja i prosperiteta. Kada su sredinom 1960-ih godina jugoslavenske firme prvi puta izložene snažnom pritisku inozemne konkurencije s ciljem povećanja njihove produktivnosti – kako je proricala mudrost liberalnih reformatora – posljedica je bila ta da je do kraja toga desetljeća već oko milijun Jugoslavena bilo na “privremenom” radu u zemljama poput Njemačke, Austrije itd. Vjera u to kako će pristupanje Hrvatske Europskoj uniji značiti golemi priljev stranih investicija i razvoj kakav smo mogli imati još odavno da nije bilo te nesretne Jugoslavije, pokazala se podjednako naivna jer je konačan rezultat sličan kao i pola stoljeća ranije.
Dakako tu je i kontinuitet socijalnih nejednakosti i neujednačene modernizacije koji je ostavio trajne posljedice na političku i socijalnu geografiju Hrvatske. Radi se o vjerojatno najznačajnijoj negativnoj ostavštini jugoslavenskog socijalizma. No uzrok je upravo suprotan onome što svjedoči današnja konvencionalna mudrost: nije “socijalistički mentalitet” zakočio razvoj pojedinih dijelova zemlje u proteklih trideset godina, već je tržišna logika jugoslavenskog reformskog socijalizma osudila pojedine prostore na trajnu nerazvijenost. Utoliko je uvijek potrebno iznova kritizirati jugoslavenski socijalizam jer nije bio dovoljno – socijalistički.

koi?

Kada su sredinom 1960-ih godina jugoslavenske firme prvi puta izložene snažnom pritisku inozemne konkurencije s ciljem povećanja njihove produktivnosti – kako je proricala mudrost liberalnih reformatora – posljedica je bila ta da je do kraja toga desetljeća već oko milijun Jugoslavena bilo na “privremenom” radu u zemljama poput Njemačke, Austrije itd.

Liberalizacija* u okviru socijalističke privrede i prema njoj baždarenog upravnog i sudskog poretka nije ona liberalizacija na koji se danas konvencionalno misli.

Drugo, potcenjuje probleme Jugoslovenske ekonomije 50-ih, od toga da je period od 1949. pa do recimo 1952. bio period velikog ekonomskog pada (za razliku od velike većine evropskih zemalja), da je model razvoja ostao distinktno sovjetski (teška industrija, energetika itd po svaku cenu), što je pravilo velike troškove (prezaposlenost u tim sektorima).

Devizni i spoljno-trgovinski sistem je bio neverovatno složen a zbog toga i prilično besmislen, pa je 1961. izvedena njegova reforma (uz solidnu pomoć MMF, SAD i drugih).

Izvozne jugoslovenske firme su na Zapadu prolazile loše ili promenljivo dobro. Sa ustoličenjem nesvrstanosti kao strategije spoljne politike državni vrh je stalno gurao firme na azijska i afrička tržišta, ili u barter aranžmane sa istokom, uz to da sa Zapadom ima transakcione veze (uvoz kapitala i tehnologije) ali u balansu sa istokom. Nisu se nikada bavili konkurentnošću firmi, jer njihova interna organizacija - samoupravljanje, posle pogotovo OUR-izacija - nisu dozvoljavali nikakvu fleksibilnosti i prilagođavanje tržištu, stranom pre svega.

Uopšte, ideja o samodovoljnim, interno zaokruženim privredama na Balkanu koje su same po sebi sposobne da produktivno održavaju ovdašnje stanovništvo je neverovatno naivna, da ne kažem nešto drugo.

Svakako mislim da je onda bilo jako mnogo kapitalističkog mentaliteta, samo je bio potmuo, prvo uguran u konzumerizam i sitni privatluk koliko je institucionalni sistem dozvoljavao. Primer koji navodi (pregovori sa MMF-om) i pokazuje koliko su bar pojedinci u državnom vrhu bili neopterećeni socijalizmom (i sam sam se načitao takvih iskaza u razgovorima) - poenta je što nisu mogli tek tako da napuste socijalizam kao legitimaciju partijske moći.