Move over Ištvan - here comes Bazdulj!

Viktor Ivančić  04/12/2014 |  
Živi i mrtvi


 
Historija je prćija preživjelih. S tom idejom na umu je glavni urednik beogradskog tjednika, Dragoljub Žarković, reagirao na moj članak „Srđa i Vreme“, služeći se pritom zanimljivom tehnikom: konstatirao je kako ja – kada velim da Vreme u zadnje doba cipelari pokojnoga osnivača lista – koristim „jake reči“ iza kojih stoje „slabi argumenti“, a zatim je po Srđi Popoviću osuo drvlje i kamenje, priredio jedan veseli postmortalni linč koji će, sudeći po urednikovoj najavi, imati i svoje nastavke. Žarković, čini se, njeguje humanitarni pristup debati: ukoliko ja koristim „slabe argumente“, on će ih odmah dobrohotno osnažiti, e da bi moje „jake reči“ dobile puni smisao.
Od samog sam početka slutio kako Muharem Bazdulj sa svojim plahtama nesuvisla štiva nastupa u svojstvu predgrupe, nekoga tko raspolaže s dovoljno marionetskog dara da gledalište zabavi i zagrije uoči izlaska glavne zvijezde na binu. Dramaturgija priredbe je dakle slojevita, jer se od publike očekuju golemi mentalni napori – između ostaloga i da tvrdnju kako se Popović okruživao „korisnim idiotima“ (što su „za njega obavljali poslove kojim nije htio da prlja ruke“) ne shvati kao cipelarenje, a pogotovo ne kao razlog za pomisao da bi među „korisne idiote“ mogli spadati i djelatnici časopisa Vreme.
Žarković sada otkriva općinstvu kako je Popović – premda je imao „vodeću, pokretačku ulogu“ kod osnivanja tjednika (do toga da je u projekt uložio vlastiti novac) – bio „apatičan i skeptičan vlasnik“, kako je „redakciju ostavio na vetrometini“ i „izlagao je rizicima“, ne samo financijskim, nego i fizičkim, „sledeći svoj politički kredo“; kako je peticiju kojom se tražila vojna intervencija zapadnih sila u Bosni potpisao kao „osnivač Vremena“ i time novinare lista svjesno doveo u opasnost; kako se „nije javljao da nas pita kako nam je“, osim što je slao revizore u firmu i bio zainteresiran isključivo za profit; kako je različitim sredstvima sabotirao tjednik čije je izlaženje doživljavao „kao tužnu vest“; kako se, naposljetku, prevarom domogao većinskog paketa dionica, dakle golim kriminalnim činom, zatajivši uloge nekih akcionara, iako Žarković ne zna „koliko je takvih uloga bilo“… Sve u svemu, Vreme je postojalo usprkos Srđi Popoviću, a ne zahvaljujući njemu.
Nakon tog „kratkog priloga demistifikaciji“ ostaje samo jedno pitanje: A zašto je nevoljnome uredniku trebalo toliko godina da to objavi? Ako je Popović još 2007. prestao biti većinski vlasnik Vremena, zbog čega ga Žarković ranije nije prokazao kao bešćutnoga gada, amoralnog profitera i lopova? Kako to da njegova kriminalna djela nije prijavio policiji i tužilaštvu? Zašto je svoju urođenu ljubav prema istini tako dugo susprezao, da bi tek sada prsnuo kao gnojni čir i okupao javnost obiljem sluzavih otkrića?
Zato jer je Popović bio živ, dakako, pa je na optužbe mogao i odgovoriti, dok ovakav, mrtav, šutljiv, dalek, bezopasan, nije više vrijedan Žarkovićeva skrušenog pijeteta. Vražja stvar je oholost preživjelih. Sva je prilika da idilični ambijent groblja potiče osjećaj superiornosti. Često je to praćeno posebnom vrstom zanosa, eksplozijom odvažnosti koja nastupa kada postoji vidljivi dokaz da ti je protivnik dugoročno ušutkan. Nisam siguran da je urednik uglednog tjednika u stanju pojmiti kako ga u ovom slučaju presudno moralno profilira upravo izabrani tajming, njegov patetični osjećaj za Vreme. To potvrđuje i onaj ofucani uličarski trik – kakvim se inače služe tabloidni jurišnici za reketarenje i strašenje male djece – u samoj završnici njegova teksta: „…a ako se zbilja naljutimo bićemo i opširniji“.
Priznajem da mi nije posve jasno koje se to kolektivno biće krije iza Žarkovićeva prijetećeg „mi“. Je li to redakcija Vremena? Jesu li to Bazdulj i njegov urednik? Ili je to možda sam Dragoljub Žarković koji, u euforiji revizije bliske prošlosti, ozaren mogućnošću da (p)ostane jedini vlasnik istine, počinje sebi persirati? Ja sam, naime, o Srđi Popoviću čitao sudove dugogodišnjih novinara i urednika Vremena koji su bili dijametralno suprotni Žarkovićevu.
Teofil Pančić, na primjer, pisao je da „to što je u našim životima i našoj maloj srpskoj, balkanskoj, južnoslavenskoj civilizaciji bio Srđa Popović, to kao da nema ni predšasnika ni nastavljača“. Za njega je advokat bio „jedna od tek nekoliko pouzdanih konstanti građanskog, ljudskog, a onda dakako i profesionalnog dostojanstva“. Za Miloša Vasića, recimo, Popović je bio „gospodin od glave do pete“, a k tome „nesklon bilo kakvom kompromisu kada su pitanja poštenja i elementarnog morala u igri“. On je, štoviše, smatrao da „takvog gospodina, advokata i moralistu, plašim se, nećemo više imati“.
Kako do te mjere duboki nesporazumi mogu biti izmireni – da oličenje ljudskog i profesionalnog dostojanstva danas postaje licemjer i bezosjećajni profiter, da gospodin od glave do pete koji nema kompromisa kada su na stvari poštenje i moral evoluira u kriminalca i lopužu koji vara ulagače – nije mi naročito bistro, a bojim se da mi nije ni važno. Kao što ne dajem pet para na Žarkovićeve usputne insinuacije o mojim „stanovima i jahtama“, jer prepoznajem manire koji su posljedica intelektualne nemoći i nedoraslosti javnoj polemici: da je to iznio kao tvrdnju, bio bi lažac, ali kada veli da je to „čaršija počela da bruji“, onda je tek manipulant, naime angažirani žurnalist čaršijskoga dometa. A kada manipulant pristupa „demistifikaciji“ i odluči kako je napokon došlo Vreme da iznese dugo skrivanu istinu – budući da je onaj kojeg će „demistificirati“ pouzdano mrtav – nije uputno predviđati koju donju granicu može dosegnuti započeto srozavanje.
Stoga bi valjda najkorisnije bilo da se Dragoljub Žarković „zbilja naljute“ i za života si ispiše zasluženi nekrolog. Dok traje taj svečani postupak, osjećam se savršeno suvišnim. S ove distance, neupućen u beogradska čaršijska pregrupiranja, mogu tek primijetiti kako su svi „demistifikatori“ Srđe Popovića što su se u zadnje doba izredali na stranicama Vremena izabrali jedan te isti moment kao točku konačnoga otklona: to je advokatov potpis na pismu kojim se traži bombardiranje vojnih ciljeva u Bosni, u vrijeme kada je srpska vojna mašinerija opkolila i granatirala Sarajevo, dvije godine uoči genocida u Srebrenici. Za Vladetu Jankovića to je bio dokaz da Popović „nije voleo srpski narod“, za Žarkovića potvrda njegove bešćutnosti prema novinarima Vremena, a za Bazdulja krunski argument da je odvjetnik djelovao kao agent stranih sila, želeći Srbiju privesti tzv. Zapadu u „političkom“ umjesto u „vrijednosnom“ smislu, ma što to značilo.
Reklo bi se da „demistifikatore“ ipak povezuje i patriotska matrica. Neki drugačiji Žarković bi, barem danas, barem post festum, bio ponosan zbog toga što je osnivač lista kojeg uređuje s takvom vrstom dosljednosti „sledio svoj politički kredo“. Neki drugačiji Janković, zbog impresivne količine nježnih osjećaja prema vlastitome narodu, vjerojatno nije moguć, a po svemu sudeći ni neki inteligentniji Bazdulj. Potonji je, u skladu sa svojim mogućnostima, potrošio još sedam-osam kartica novinskoga teksta da bi izbjegao suštinu spora.
Suština je, ponovit ću, bila u tome što je on krivotvorio Popovićeva politička uvjerenja – i to uz pomoć buncanja o „Zapadu u političkom smislu“ i „Zapadu u vrijednosnom smislu“ – ne bi li ih izjednačio s aktualnom politikom Aleksandra Vučića, a preko toga se obračunao s „krugom“ kojemu je advokat intelektualno pripadao. Nemam volje ni živaca baviti se demontažom njegovih petljanja po fusnotama iz mojeg članka, a nisu mi interesantne ni žurnalistove zablude iz sfere političke prakse, uključujući glorifikaciju Sanadera – hrvatske prethodnice Vučića – čija se „reformska“ vjerodostojnost najbolje očituje u današnjem profašističkom izdanju njegove stranke. Slutim da novinar Vremena bolje od mene poznaje modalitete djelovanja ciničnoga društva – kolektivnog vida simuliranja političke normalnosti – jer se u njega autorski ugradio.
Ostaje dakle jedino mrtvac kojeg valja adaptirati tekućim potrebama, a usput ga, radi redizajna njegove uloge u prošlosti, moralno diskreditirati i zabiti mu glogov kolac u lijes „ako se zbilja naljutimo“. Historija je, rekosmo, prćija preživjelih.
 
UVREDE & PODMETANJA
Novosti, 06.12.2014.
Peščanik.net, 04.12.2014.

Tamara Nikčević 04/12/2014 |  
Pismo redakciji Vremena


 
REDAKCIJA NEDELJNIKA VREME
TRG REPUBLIKE 5
BEOGRAD
Poštovani,
U poslednjem broju nedeljnika Vreme objavljena je humoreska Dragoljuba Žarkovića (Kratak prilog demistifikaciji; Vreme broj 1247, 27. novembar 2014) u kojoj, slijedeći jezik i stil fantomskog autora Vojka i Savla, glavni urednik “demistifikuje” vodećeg jugoslovenskog advokata druge polovine XX vijeka i osnivača Vremena, Srđu Popovića. Pročitavši Žarkovićevu humoresku, shvatila sam da svoje tekstove dalje ne mogu da objavljujem u novinama čiji glavni urednik – taj Veliki demistifikator – javnost pokušava da ubijedi u svoju izvrnutu logiku, u svoj poremećeni vrednosni sistem u kome su tajkuni pošteni, progonjeni i čestiti spasioci društva, kao i nedeljnika Vreme, dok je Srđa Popović – otimač, licemjer, kriminalac i lopuža. Budući da je takva logika – zakićena prijetnjama i najavama nekakvih novih “demistifikacija” – ne samo neshvatljiva, nego i da predstavlja uzurpaciju elementarnih načela novinarske profesije, dozvolite mi da vam zahvalim na dosadašnjoj saradnji i poželim vam puno uspjeha u daljem radu.
Srdačno,
Tamara Nikčević
Beograd, 2. decembar 2014.
 
Vreme, 04.12.2014.
Peščanik.net, 04.12.2014.

Bojan Klačar ‏@BojanKlacar
Nastavlja se polemika Bazdulj-Ivančić-Žare. Čitajmo jer se ima šta pročitati. Iako je ovaj tekst skroman: http://pescanik.net/zivi-i-mrtvi/ 

• Retweet 1
  
• Favorite 1
  
• 
  

1:51 AM - 4 Dec 2014
[list=stream-items-id]
[*] nenad zoric zorzi ‏@teskicentar 3h3 hours ago
@BojanKlacar koprca se Viktor ali se zapetljao u tom koprcanju. Nipodastava Bazdulja...a ovaj ga lakonski oduvao.
0 replies 0 retweets 0 favorites




[*]Bojan Klačar ‏@BojanKlacar 3h3 hours ago
@teskicentar Bazdulj je u odgovoru bio odličan. A ne znam šta se desilo pa Bazdulja svi sa ove strane kreću da nipodaštavaju...
0 replies 0 retweets 1 favorite




[*]nenad zoric zorzi ‏@teskicentar 3h3 hours ago
@BojanKlacar pa zaboleo ih odgovor i posto nemaju adute daj da mu kazemo da je ne znam sta
0 replies 0 retweets 1 favorite




[*]Bojan Klačar ‏@BojanKlacar 3h3 hours ago
@teskicentar Ne samo to, ima i vređanja, neko posrdnog govora, povezivanja sa geografijom i sl...
0 replies 0 retweets 1 favorite




[*]nenad zoric zorzi ‏@teskicentar 3h3 hours ago
@BojanKlacar pa da, klasicno ad hominem mada mu i tu ne mogu nista
0 replies 0 retweets 1 favorite

[/list]

Полемику нема ко да пише

Александар Тијанић и Срђа Поповић, две потпуно различите личности, успеле су, годину дана после своје смрти, да изазову полемику у Србији.
То што је новинар Мухарем Баздуљ ставио њих двојицу у исти текст "Хроника најављене празнине" већ је изазавало полемику, а камоли анализа ко је, подржавајући беле листиће, допринео доласку СНС-а на власт.
Али тако је оживела полемика као жанр. Последњи пут бурна расправа била је пре шест година када су тадашњи председник Борис Тадић и његов медијски саветник Небојша Крстић заједно давали интервју Политици.
Зашто данас нема озбиљне полемике, има ли ко да је пише и чита, које теме могу да покрену читаоце, да ли је проблем што прва и друга Србија неће да разговарају једна с другом или је Србија друштво на европској периферији у којем полемика као жанр не успева?
О томе за Око магазин говоре: Драгољуб Жарковић, главни уредник недељника Време, писац и полемичар Владимир Кецмановић и филозоф Владимир Милутиновић.

Ferenz wrote:Lažna uzbuna. Tema je "Polemika" kao "žanr".

In memoriam – P. D. Džejms (1920–2014) >


Pesnik-detektiv i deca čovečanstva
muharem bazdulj

Jedna od najvažnijih autorki kriminalističkog žanra i "majka" Adama Dalgliša, amblematske figure detektivskog romana, umrla je prošle nedelje u svojoj devedeset četvrtoj godini

U jednom od silnih nekrologa koji su proteklih dana objavljeni po anglosaksonskoj štampi za pokojnu se književnicu P.D. Džejms, iza koje osim omanje police knjiga koje je napisala ostaju djeca, unučad i praunučad, kaže da je bila opsjednuta smrću, ali je svoj život, usprkos tome, živjela dobro i herojski. Žena koja je zahvaljujući svom pisanju dobila titulu baronese, koja bukvalno pola stoljeća (od 1964. godine sve do smrti) bila udovica, dok joj je decenijama prije toga muž bio u psihijatrijskoj bolnici, pa je sama izdržavala porodicu (imali su dvije kćerke), počela je da piše i objavljuje relativno kasno. Ipak, P.D. Džejms (pravim imenom Filis Doroti) zauzela je važno mjesto na porodičnom stablu "engleskog krimića", onog čija je rodonačelnica Agata Kristi. Ozbiljni književnokritički autoriteti već decenijama trube kako književnice poput P.D. Džejms ili Rut Rendel ne treba ograđivati u zabran žanra, jer se radi o autorkama čiji romani, u bilo kojem kontekstu, spadaju u vrhove gornjeg doma savremene proze pisane na engleskom jeziku. Uostalom, neko je dobro kazao da bi i Dostojevskog, da je kojim slučajem živio u drugoj polovini dvadesetog vijeka, proglasili piscem krimića.

ČETRNAEST NASTAVAKA: P.D. Džejms je za života objavila više od dvadeset knjiga, u velikoj većini romana. Ključno mjesto u njenom opusu zauzima četrnaest romana u kojima je glavni lik inspektor Adam Dalgliš. U mnogo čemu Dalgliš je paradigma engleskog tipa detektiva, varijacija na likove iz romana Agate Kristi i sličnih spisateljica. Dalgliš, međutim, nije slobodni strelac, nego je policajac. Isto tako, Dalgliš nije tek nekakav marginalac sa umjetničkim senzibilitetom; on je, osim što je detektiv, takođe i poznat i priznat pjesnik. P.D. Džejms vrlo vješto isprepliće Dalglišov privatni život sa svakim od slučajeva koji rješava. Isto tako, kroz različite knjige provlače se isti epizodni likove, uglavnom Dalglišove kolege iz policije sa zanimljivim i napetim životnim pričama. Napisala je P.D. Džejms takođe i dva romana u kojima je glavna junakinja Kordelija Grej, kao i tri koja se ne uklapaju tako lako i tako brzo u njenu whodunit poetiku.

FILM I TELEVIZIJA: Kao i većina klasičnih britanskih krimića, i knjige P.D. Džejms predstavljale su neizostavan izazov za televizijske adaptacije. Dvadesetak godina nakon što je ona počela da objavljuje svoje knjige, televizija počinje da ih ekranizuje (P.D. Džejms počinje da objavljuje romane početkom šezdesetih, a njihove televizijske obrade izlaze pred gledaoce početkom osamdesetih.) U rasponu od skoro dvije decenije, gotovo svi njeni romani sa Adamom Dalglišom u glavnoj roli prilagođeni su televizijskom formatu. To, međutim, nije sve. Distopijski izlet P.D. Džejms, njezin roman Deca čovečenstva iz 1992, naime, filmovan je četrnaest godina kasnije. Režije se poduhvatio jedan od globalno najperspektivnijih filmskih umjetnika današnjice: Alfonso Kuaron. U glavnim ulogama su nastupili Klajv Oven, Majkl Kejn te Džulijen Mor. Naposljetku, BBC je prošle godine ekranizovao i posljednji roman P.D. Džejms, objavljen 2011, Smrt stiže u Pemberli, izvrstan trilersko-kriminalistički nastavak čuvenog romana Džejn Ostin o gordosti i predrasudama, sjajan spoj ponešto postmodernističke ideje i žanrovske realizacije.

PREVODI: Za vrijeme socijalističke Jugoslavije, P.D. Džejms iz nekog razloga dugo nije bila prevođena kod nas. Ovdašnjim čitaocima otkriva je krajem osamdesetih godina zagrebačka Mladost prevodima romana Sklonost prema smrti te Crna kula. Devedesetih je u Zagrebu objavljuje Znanje, a poslije 2000. Vuković&Runjić te Profil. U Hrvatskoj je, dakle, preveden dobar dio njenog opusa, dok u Srbiji to nije slučaj. U posljednje vrijeme njena djela ovdje objavljuje Laguna. Od četrnaest romana sa Adamom Dalglišom kao glavnim junakom, ova izdavačka kuća je objavila dva: Prekrijte joj lice i Ubistveni um. Reč je zapravo o prva dva njezina romana, izvorno objavljena 1962. i 1963. godine, dva romana u kojima se prvi put uopšte susrećemo sa Adamom Dalglišom, dva romana u kojima se izvorno skicira profil njegovog nezaboravnog lika. Oni koji nisu ranije čitali ovu grande damu svjetskog krimića imaju, dakle, priliku da krenu od početka, a Laguna će valjda da nastavi, lijepo i hronološki, da objavljuje njene uzbudljive i sugestivne romane.

Druga Srbija je parazitska skupina mediokriteta koji glume sekularno sveštenstvo. Muharem Bazdulj

— Andrej Fajgelj (@fajgelj) December 7, 2014

Lucky908 wrote:Drugar koji je pretplaćen na online Vreme kaže da je u novom broju Žarković Viktora nazvao budalom, Bazdulj je pismo Tamare Nikčević nazvao jadnim i teatralnim, a od Teofila i Miše Vasića, po pitanju polemike i vređanja Srđe Popovića - ni abera.

Namerno slepilo
dragoljub žarković

Do pre neki tjedan se nije našlo budale koja bi tvrdila da "Vreme" "cipelari" Srđu Popovića i da ne bi postojalo ovih 25 godina da nije bilo njega