Mislio sam da će Žarence.
Možda je Bazzdy Žarencetov - Jelić?
Pa cio text je u tom šupljem fazonu. Radi zadobivanja preimućstva u polemici bi valjalo ukazati na meritum; ukazujem dakle na meritum; kako, pa tako što svečano izjavljujem da mi je želja ukazati na meritum. A onda opleti po Sanader-Karamarko glupostima, ukazuj na nepoštenost Novosti i Peščanika što ni linkove nisu objavili, hej, ni linkove, pomeni sinekure i nadaj se da će se stvar brzo zaboraviti. Nije ovo slučajno prošlo bez wikipedijske erudicije, bez Kiša i Štulića, ovo je smandrljano preko volje, u nadi da će njegova biti zadnja, čemu se s obzirom na Ivančićev nedostatak interesa za njega može s pravom i nadati. A čija je zadnja, onoga je i pobjeda u polemici, makar po siromaškim kriterijima.Bluberi wrote:Najjače je kad kaže - Pošto Ivančić očito ne želi polemiku, nego eventualno tek pljuvački duel, ovaj tekst biće pokušaj da se zbog nepristrasnog dijela javnosti ukaže još jedanput na meritum.
I misli li da bi za Srbiju bilo bolje da je vodi "srpski Karamarko" umjesto "srpskog Sanadera"? (Mada je ovo posljednje pitanje bolje postaviti Ivančićevim beogradskim drugarima.)
Otkud tome Bazdulju takav nakaradni kriterij?
Otud što Bazduljeve pisanije i nisu ništa drugo nego zbir manipulacija dvostrukim mjerilima. Zato njegova komemorativna plahta vrvi ‘korisnim idiotima’, ‘mediokritetima’, ‘jalovim’ političkim štetočinama, ‘pogubljenim’ klimoglavcima, a poslije autor otužno kenjka da ga se ‘vrijeđa’ i ‘pljuje’, što je razina na koju se on ne može spustiti. Zato će on ustvrditi kako ‘Ivančić (...) više ne može ni da zamisli (budala – op.) da neko izvan interesnih zajednica autonomno misli i samostalno donosi zaključke o političkim procesima’, a ova je rasprava i započeta nakon što je Bazdulj kompletnu ‘Drugu Srbiju’ – ma što to bilo – smjestio pod strogi intelektualni nadzor patrijarha Popovića, proglasio je ‘orkestrom bez dirigenta’, skupinom jedinki do te mjere lišenih osobnog integriteta da im je ‘guru’ telefonom dojavljivao što da misle. Zato će on kriknuti u obranu svojeg prava da ‘autonomno misli’, i to ‘izvan interesnih zajednica’, a u istome se tekstu zgroziti što ja sebi uzimam ‘luksuz’ da pišem o Vremenu u ‘listu namijenjenom pripadnicima srpske manjine u Hrvatskoj’, umjesto da se ‘bavi(m) temama zbog kojih taj list i postoji’.
Budući da je, analizirajući moju malignu pojavu, identični argument ovih dana izložio Ivan Aralica, najagilniji hrvatski lovac na jugo-komunističke nemani, slutim da bi me Bazdulj najradije pospremio u geto, zatočio u nekakav duhovni logor s pripadajućim brojem na podlaktici i na taj način obuzdao moj javni angažman. No ta sektaška vizura sa zanimljivim etničkim primislima – po kojoj jednake tematske slobode ne mogu konzumirati glasilo srpske manjine u Hrvatskoj i glasilo srpske većine u Srbiji (poput Politike Ljiljane Smajlović, primjerice, gdje Muharem Bazdulj uživa status rentabilnog intelektualca) – naposljetku je eskalirala do zdravome razumu nedokučive tvrdnje kako je – pozor! – zasluga Ive Sanadera za postojanje Novosti veća od zasluge Srđe Popovića za pokretanje Vremena.
Zaista?! Treba li to razumjeti kao novu rundu adoriranja ‘hrvatskoga Vučića’ ili kao novu turu cipelarenja Popovića? Novosti su, kao što zna svaka ćorava budala, postojale prije nego je Sanader dospio na vlast, dok Vreme – s koliko se god histerije Žarković i Bazdulj upinjali dokazati drugačije – bez Srđe Popovića 1990. ne bi bilo pokrenuto. Da je pri sebi, Žarković bi dokučio kako ta ‘vrlo prosta’ činjenica uopće ne umanjuje značaj novinara u konstituiranju lista. Međutim, lakoća s kojom su glavni urednik i glavni potrčko danas spremni kontaminirati javni prostor obmanama i difamacijama, i to takvima da ih mogu usvojiti jedino debili, svjedoči o profesionalnoj evoluciji od koje pristojan čovjek zanijemi. Pa je to na Vreme učinio i utemeljitelj tjednika.