jugoslavija - od nemila do nedraga

Was Architecture Better Under Socialism?

Yugoslavia’s distinctive history within the Eastern Bloc produced a thrilling variety of buildings that frequently departed from the prefabricated monotony of Soviet construction.

ANTHONY PALETTA

http://bostonreview.net/literature-culture/anthony-paletta-was-architecture-better-under-socialism

Spoiler:

Kakvu Jugoslaviju žele Jugosloveni '89: Voleli bismo da smo kao Švajcarska, "jer se u njoj ne ratuje"


Veljača 1989: "Najveći broj Jugoslavena želi da njihova zemlja ne sliči ni na koju drugu, izuzev na samu sebe. Za to se u "Borbinom" ispitivanju javnog mnijenja opredijelila gotovo polovica (43 posto) anketiranih u svih šest republika. Jugoslaveni su se još izjasnili za Švedsku (deset posto, "zato jer se u njoj dobro živi", odnosno "ne zbog političkog sistema već zbog socijalističkog odnosa prema čovjeku"), Švicarsku gotovo sedam posto (tipičan je odgovor: "zato što se u njoj ne ratuje"), Sovjetski Savez šest, te Francusku i SR Njemačku po četiri posto. 

Zanimljiva je i indikativna analiza opredjeljenja po republikama. Za Jugoslaviju se opredijelilo najviše Makedonaca (šezdeset posto), svaki drugi stanovnik Bosne i Hercegovine, te četrdeset posto stanovništva Crne Gore, Hrvatske i Srbije, dok je Jugoslavija najmanje glasova (trideset posto) dobila u Sloveniji. Po učestalosti opredjeljivanja odmah iza ovoga slijedi izjašnjavanje svakog četvrtog Slovenca da "Jugoslavija treba da sliči na bilo koju razvijenu zemlju", te svakog petog Crnogorca koji su za to da nam zemlja sliči na Sovjetski Savez. (Kako ono bijaše: "Hoćemo gusle" ili ipak "Hoćemo Ruse"?) 

Koliko god da su Jugoslaveni privrženi svojoj zemlji (ili njenoj izuzetnosti, što im se godinama propovijedalo), još su više odani samoupravnom modelu koji se u njoj gradi. Čak 69 posto od ukupnog broja ispitanih glasalo je za samoupravljanje kao najbolji politički sistem za Jugoslaviju. Daleko iza toga su izjašnjavanja za buržoasku demokraciju parlamentarnog tipa (trinaest posto) i realni socijalizam (sedam posto).

Samoupravnom socijalizmu najviše su glasova dali u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji (po 85 posto), zatim u Srbiji (sedamdeset posto), pa u Sloveniji (pedeset posto). Najmanje su za samoupravljanje (samo četrdeset posto glasova) u Hrvatskoj. Za buržoasku demokraciju kao najbolji mogući sistem za Jugoslaviju glasalo je trideset posto Slovenaca, svaki peti anketirani u Hrvatskoj i petnaest posto u Srbiji. Isto toliko je glasova u Srbiji dobio i realni socijalizam, pa je samo tu uspostavljena nekakva ravnoteža zapadne i istočne opcije.  Za realni socijalizam izjasnili su se i svaki deseti Crnogorac i Makedonac. Iz Hrvatske je svaki peti anketirani odgovorio da bi za Jugoslaviju najbolje bilo "nešto treće".  

Zanimljivo je kao kuriozitet primijetiti da je samo u Hrvatskoj bilo onih koji su glasali za diktaturu (pet posto) i samo u Sloveniji isto toliko onih koji su glasali za monarhiju. Jugoslaveni su, čini se, više okrenuti svojoj zemlji nego ona njima. Svatko tko se bavi politikom zna kakav kapital mogu predstavljati takva patriotska okrenutost zemlji i proklamiranom sistemu, čak i kad su oni, zbog duboke i iscrpljujuće krize, pod velikim znakom pitanja. Ali politika koja je zemlju i dovela u krizu zato što su građani za nju predstavljali "mrtve duše" vjerojatno ni taj "mrtvi kapital" neće znati iskoristiti." Napisala: Jelena Lovrić (TOP, 1989.) 

Kondo wrote:ja ne bih voleo da srbija bude kao svedska...

Jugoslaveni su, čini se, više okrenuti svojoj zemlji nego ona njima. Svatko tko se bavi politikom zna kakav kapital mogu predstavljati takva patriotska okrenutost zemlji i proklamiranom sistemu, čak i kad su oni, zbog duboke i iscrpljujuće krize, pod velikim znakom pitanja. Ali politika koja je zemlju i dovela u krizu zato što su građani za nju predstavljali "mrtve duše" vjerojatno ni taj "mrtvi kapital" neće znati iskoristiti.

U Vašoj knjizi „Slučaj Jugoslavija“ navodite da je JNA trebala preduhitriti događaje u Jugoslaviji. Je li to značilo pohapsiti izabrane predstavnike vlasti jugoslavenskih republika?
- Ako država nema političke mehanizme da spriječi urušavanje poretka, onda oružanim snagama države ne preostaje ništa drugo nego da stvari uzme u svoje ruke i spriječi urušavanje državnog sustava.
Republike su se morale međusobno dogovoriti, jer nikome nije dano pravo da napusti Jugoslaviju. JNA je, po meni, trebala odstraniti s vlasti republička rukovodstva, pozvati Ujedinjene narode i Vijeće sigurnosti UN-a da pomogne pronaći rješenje kako bi se izbjegao rat.
Dakle, sredinom 1991. imali smo situaciju nefunkcionirajuće Jugoslavije u kojoj je Armija trebala ukloniti republička vodstva i staviti se na raspolaganje UN-u. Nikada se unutar vojske nije planiralo preuzeti vlast kako bi se na njoj ostalo godinu, dvije ili duže.
Zatvor ili kućni pritvor za republička vodstva bilo je pitanje za raspravu. No, to je bilo propušteno poduzeti. Trebalo je razoružati i Knin. Da se krenulo u akciju uklanjanja republičkih vođa, Franjo Tuđman bi vjerojatno pobjegao.
Presreli smo razgovore iz kojih se vidi da je Tuđman pripremao bijeg u Austriju, gdje je otišao kako bi partnere umirio da neće biti kapitulacije nakon što je rat počeo.

U memoarima objavljenima prije tri godine “Bilo je to ovako” Mira Marković, supruga Slobodana Miloševića, ovako opisuje trenutak atentata:
"Prije nego što je pala noć, u nekoliko kilometara eksplodirale su obje zadnje gume na kolima kojima smo se vraćali kući... Automobil je sletio s puta, s krovom na zemlji. Slobodan je s prednjeg sjedišta pitao mene i Marka jesmo li živi... Ni onda, ni kasnije, nisam znala kako smo izašli kroz jedva otvoren prozor. Dok stojimo pored slupanog auta, vozač i nas troje, pocijepani, živi i još nas ništa ne boli, sve iz kofera rasuto po snijegu, ja gledam svoje haljine i cipele, u snijegu i mraku, i pitam Slobodana gdje je moj cvijet iz kose. On ga traži pogledom i kaže mi da je tu i da ne brinem. A u autu još uvijek radi kasetofon, kroz noć, nad livadom, u snijegu, i dalje se čuje pjesma:
‘Cvjetovi bijeli, cvjetovi plavi, u tvojoj kosi’...
Ta nadrealna slika trajala je desetak minuta. Mira Marković potom opisuje kako su porodicu Milošević evakuirali s mjesta atentata. Mira je pokušala stopirati nekoliko automobila, ali se niko nije zaustavljao. 
Uspjela je tek s jednim autobusom, koji ih je odvezao u bolnicu u kvart Bežanijska kosa. Vozač, sin Marko i Mira bili su, kako je rekao doktor “ugruvani”, a Slobodan je imao najozbiljnije povrede - rane na nozi bile su duboke, ali noga nije bila slomljena...

Da je Milošević tom prilikom ubijen, povijest ovih krajeva - sasvim je sigurno - imala bi sasvim drukčiji tok.
Nikad nismo saznali ko je na automobilu “intervenirao”, piše Mira Marković na idućoj stranici. Novine su samo kratko obavile da je Slobodan Milošević lakše povrijeđene u saobraćajnoj nesreći.
Josip Manolić, ključni Tuđmanov obavještajac tog doba, za Express je ispričao detalje tog atentata.
"U toj priči mi nismo bili glavni akteri", rekao je Manolić, pa dodao:
"Bio je to plan bosanskih tajnih službi, a naše su, samo neki njeni dijelovi, na određen način imale u tome udjela, sve dok Milošević nije osjetio da se nešto događa pa je protstirao kod Tuđmana... Pokušaj atentata dogodio se kad je pukla guma na vozilu u kojem se nalazio. Bila je to poruka da postoje i snage koje ga ne žele kao vođu...
"Centar priprema tog atentata bio je u Srbiji, a glavni akteri su bili iz radikalne opozicije kojoj je Milošević smetao...", pojašnjava Manolić.

-Ja sam bio povezan sa strukturama obavještajnih službi u BiH, s čovjekom koji je sad u Haagu, kaže Manolić ne želeći otkriti njegov identitet pa nastavlja:
"Obzirom da smo bili u sukobu sa Srbijom, nismo htjeli biti neutralni, pa se dio naše obavještajne službe, čiji je centar bio u Kninu, povezao s tom BiH službom.

Srpska služba je nanjušila da se nešto sprema. Kao i svaka takva služba, brinuli su se za šefa i čuvali ga, no nisu uspjeli doznati ko mu među njima tačno radi o glavi. Bili su to, nastavlja Joža, ne otkrivajući ni sad imena, ljudi iz njegove najbliže okoline. 
"Toga dana kad je Miloševiću eksplodirala guma na automobilu, ja sam bio u Zagrebu. Istim kanalima kojim sam do tada komunicirao, do mene je došla vijest o pokušaju atentata. Prije pokušaja atentata predsjednik Tuđman i Milošević su razgovarali i u tom razgovoru Milošević je Tuđmanu dao do znanja kako zna da se na njega sprema atentat. Rekao mu je da zna da ima neprijatelje u svojoj bližoj okolini. Tuđman mu je kratko i jasno uzvratio: ‘Mi ne sudjelujemo u toj akciji!’ Zbog saznanja koje smo imali Tuđman me poslao u Graz da kažem Radovanu Karadžiću i Koljeviću da smo čuli šta se sprema. Čekao sam da sastanak završi i, kad smo izašli iz zgrade, povukao sam Karadžića na stranu i u četiri oka mu prišapnuo šta mi je naložio predsjednik Tuđman da mu već kažem. O svemu tome bit će puno više detalja u mojoj novoj knjizi, koja uskoro izlazi."
"On je kratko uzvratio: ‘Već smo obaviješteni’. Vjerujem da su poslije saznali ko mu je i kako smjestio", prisjetio se Josip Manolić epizode koja je umalo mogla utjecati na sudbine miliona ljudi na ovim prostorima.