Mala istorijska biblioteka

ćaća wrote:, knjiga je sigurno odlična

Na dnu Petrove ulice, odmah nasuprot Tommyja, u blizini zgrade Filozofskog fakulteta
(one s duhovima), nalazi se mala, stara, trošna zgrada. Njezina fasada, jarke narančaste boje, ukazuje na neka starija vremena u kojima je možda bila dama Petrove ulice. Ima ona neku svoju ljepotu, ne samo zbog onoga što se nalazi unutra, nego i zbog same vanjštine. Ne bi ona možda imala nikakvu vrijednost da se ne nalazi upravo u centru grada, samo tri minute hoda od Pazara, pa se dala iskoristiti kao poslovni prostor.

U ova moderna vremena kada su staklo i što više otvora na fasadi, glavni ukrasni epiteti građevine, naša stara zgrada od cigle postaje nevidljiva. Često sam iz autobusa gledala upravo kroz nju, i ne sluteći kakva bih sve skrivena blaga mogla pronaći u njezinom prizemlju. Ponekad mi se pogled zadržavao na jednom jedinom prozorčiću s istočne strane građevine. Kad govorim o prizemlju, ne mislim na trgovinu oružja i pirotehnike, nego na onaj maleni prostor koji se nalazi na njezinoj istočnoj strani. Na prvi pogled bezličan i nevažan, bez ikakvih estetskih važnosti, taj je prostor u mnogome poseban. Neki ga nazivaju “Bermudskim trokutom Sveučilišta” jer su mnogi kročili u unutrašnjost naše zgrade i više ih nitko nije vidio. Pretjerujem, naravno, viđeni su, ali tek nekoliko sati kasnije kako izlaze iz tog istog prostora. Što to ima tako zanimljivo u tom malom prostoru, od možda dvadeset kvadrata, da se ljudi tako dugo zadržavaju unutra? Moj odgovor je: sve tajne i skrivena blaga ovoga svijeta.

Jozo je skroman čovjek, srednjih godina, poznatiji kao vlasnik tog malenog prostora. Nije
on čak ni vlasnik, nego ga je unajmio od nekog barbe kako bi zaintrigirao studente, učenike
i profesore grada Splita. U vremenu interneta, Facebooka, Google books-a, e-maila i pdf-a,
taj čovjek je odlučio živjeti od posla koji danas gotovo izumire. On prodaje knjige, i to ne neke određene, nego sve knjige koje bi vas ikada mogle zanimati. Od džepnih molitvenika, školskih udžbenika, strukovnih knjiga, romana, slikovnica, medicinskih priručnika, do stripova, rječnika i zbirki poezije. Stvarno se svašta može naći u tom prostoru, i to gotovo besplatno. Jozo će vam tako prodati knjigu,, koju biste u knjižari platili nekih petsto kuna, za samo dvadeset kuna, a stripove prodaje po simboličnoj cijeni od samo pet kuna. Kupila sam si cijelu literaturu za prošlu godinu baš u Joze, a koštalo me možda pedesetak kuna.

Nema toga što se u Joze neće naći, potrebno je samo tražiti. Nije to klasični antikvarijat, u
kojem su knjige složene po žanrovima, nego je potrebno tražiti. Baš to traženje je ono što
Jozin antikvarijat čini tako posebnim i daje onaj Indiana Jonesovski osjećaj. Svaki put kad
nađem neku dobru knjigu, a to je svaki put kad odem U Joze, osjetim svojevrsni adrenalin i
neopisivu sreću jer znam koliko će mi ta knjiga koristiti, a Jozo će je jako malo naplatiti.
Čudan je taj čovjek, Jozo, koji u današnjem kapitalističkom vremenu ne misli na kapital, nego upravo na knjige kao dio kulture i jedno od sredstava za njezino uzdizanje. ”Meni je dosta da imam samo za svoj kruh”, kaže Jozo gledajući onaj jedan prozor na narančastoj zgradi u Petrovoj ulici.

Što li se krije iza toga prozora, možda nikada nećemo saznati, no sama mističnost unutrašnjosti Jozinog prizemlja je dovoljna da zasiti naše znatiželjne studentske apetite,
makar za sad.

Kao ministar odbrane, u Vladi Republike Bosne i Hercegovine u ratnom periodu, autor knjige Dobrovoljac i prevara, bio je u prilici da svojim očima, i na licu mjesta, sagleda i uvjeri se u sve ono što je građanima i najširoj javnosti, nezvanično (fama volat) bilo dobro poznato, ali ne i – formalno-činjenički dostupno. O toj vrsti nestvarne stvarnosti, o izdizanju forme i fikcije iznad života i obećanjima pobuđenih očekivanja građana, govori Hadžihasanovićevo iskustveno svjedočenje na stranicama ove knjige. A nije ni jedina ni prva knjiga te vrste. Na djelu je, kako se čitanjem da vidjeti, sprega namjenski združenog klerofanatizma, nemoralnih ambicija, i porazne činjenice da „nas nikada nisu vodili najbolji“ (str. 79).