Nečujno, mladić je napravio pet mali koraka od ceste prema terasi. Golih nogu, duge i prljave kose, tunika ukrašena cvjetićima, hindu-ovratnik, afganistanski prsluk.
„Baš sam bio tamo dolje,“ rekao je. „Fantastično! Pet godina sam čekao na nešto ovakvo!“
„Jesi li sam?“
„Zasada. Osim onih koji su već bili ovdje. Ali još ih je više na putu. Svi oni dolaze dolje. I to hodajući. Sve svinje se povlače i idu prema sjeveru! Nisam vidio niti jedan auto u ovom smjeru. Čovječe, kako će biti izmoreni, ali ovo je predobro da bi se propustilo. Napušit će se, napucati dopom i hodat će cijelim putem. Doći ovdje na svojim nogama, a ne na guzicama.“
„Jesi li imao priliku vidjeti izbliza tamo dolje?“
„Stvarno blizu. Ali ne zadugo. Par puta sam dobio batine. Neki vojnik, sa svojom puškom. Kao da sam smeće. Ali vidio sam hrpu drugih vojnika kako plaču. To je sjajno! Kažem ti, sutra će ova zemlja biti nešto drugo. Ti to nećeš vidjeti. Biti će preporođena.“
„Jesi li vidio ljude na brodovima?“
„Možeš se kladiti da jesam!“
„A ti misliš da si netko sličan njima? Pogledaj, tvoja koža je bijela. Ti si kršćanin, vjerujem. Govoriš našim jezikom, imaš naš naglasak. Vjerojatno čak imaš i obitelj ovdje, zar ne?“
„Pa što“ Moja prava obitelj su svi ljudi koji dolaze tim brodovima. Ovdje sam s milijunima moje braće, sestara, očeva i majki. I žena ako ih poželim. Spavat ću s prvom koja mi bude dala i podarit ću joj dijete. Lijepo tamno dijete. A nakon nekog vremena stopit ću se s masom.“
„Da, nestat ćeš. Biti ćeš izgubljen u masi. Oni čak neće niti znati da postojiš.“
„Odlično! To je upravo ono što želim. Dosta mi je biti oruđe srednje klase i dosta mi je stvaranja ljudi poput mene, ako je to ono što misliš pod postojanjem.
Moji roditelji su otišli jutros. A moje sestre skupa s njima. U strahu od silovanja, odjednom. Otišli su i odjenuli su se poput ostalih. Mislim na ovu skockanu odjeću. Stvari koje nisu stavili na sebe godinama, kao što su uredne kratke suknje, bluze s dugmadi. Tako uplašene, da ih nije za prepoznati. Pa, oni se neće izvući. Nitko se neće izvući. Neka pokušaju spasiti svoju guzicu. Oni su gotovi, svi. Čovječe, trebao si to vidjeti!
Moj otac, s rukama prepunim cipela iz njegova dućana, bacao ih je u njegov lijepi kamion. A moja majka, derući se iz sveg glasa, mozgala je koje da uzme, birajući najskuplje i ostavljajući ostale. A moje sestre, skupile su se sprijeda i buljile u mene, nasmrt preplašene, kao da sam ja prvi u redu da ih silujem.
A u međuvremenu sam se smijao i zafrkavao, dok je moj stari spuštao rešetku ispred dućana i trpao ključ u svoj džep. ‘Slušaj,’ rekao sam mu, ‘to će biti od velike koristi! Tvoja vrata mogu otvoriti i bez ključa. I hoću, sutra. A znaš li što će napraviti s tvojim prokletim cipelama? Vjerojatno će pišati u njih. Ili će ih možda pojesti. Jer oni idu bosonogi!’ Zatim me je pogledao i pljunuo na mene. Pa sam i ja pljunuo na njega i dobio je jednu veliku u oko. I tako smo se pozdravili.“
„I što te dovodi ovamo? Zašto ovo selo? Zašto moja kuća?“
„Kradem, eto zašto. Isisavao sam iz društva dok je bilo živo, pa, sad kad je mrtvo, skupljam njegove kosti. To je promjena. Sviđa mi se. Jer sve je mrtvo. Osim vojske, tebe i par mojih prijatelja, nema nikoga miljama u okolici. Zato kradem, čovječe.
Ali ne brini se, nisam gladan. Već sam se napunio. A uostalom, ne trebam puno. Osim toga, sve je sada moje. A sutra ću stajati ovdje i dat ću im sve. Ja sam poput kralja, čovječe, i dat ću im svoje kraljevstvo. Danas je Uskrs, zar ne? E, pa ovo je posljednji put da je tvoj Krist uskrsnuo. A ovaj puta ti neće pomoći, kao ni drugima.“
„Bojim se da te ne pratim.“
„Tamo, na onim brodovima je milijun Kristova. A prva stvar koja će se desiti ujutro je da će svi oni uskrsnuti. Milijun njih. Tako da tvoj Krist, sasvim sam… Pa, gotov je, vidiš?“
„Vjeruješ li ti u Boga?“
„Naravno da ne!“
„A tih milijun Kristova? Da li je to tvoja ideja?“
„Ne, ali mislim da je nekako cool. Za govor duhovnika, mislim. To sam pokupio od svećenika. Jedan od onih tipova radnika s krive strane grada. Naletio sam na njega prije sat vremena, a on je bježao kao lud dolje niz brdo. Ne u dronjcima ili bilo što takvo, ali nekako čudno. Zastajkivao je i podizao ruke u zrak, kao oni tamo dolje i uzvikivao je: ‘Hvala ti Bože! Hvala ti!’ A zatim je otišao, dolje na plažu. Kažu da ih je još na putu.“
„Kojih to?“
„Još svećenika, kao što je on … Čuj, čovječe, postaješ mi naporan. Nisam ovdje došao pričati. Osim toga, ti si samo duh. Kako to da si još ovdje?“
„Želim čuti što imaš za reći.“
„Misliš, moja sranja te zanimaju?“
„Neopisivo.“
„Onda ću ti reći nešto: ti si gotov. Isušen. Nastavi razmišljati i pričati, ali nema više vremena za to. Gotovo je. Zato začepi!“
„Oh? Pretpostavljam …“
„Slušaj. Ti i ova kuća, oboje ste moji. Oboje izgledate kao da ste ovdje tisuću godina.“
„Točnije, od 1673.,“ rekao je stari gospodin, smijući se po prvi put.
„Tri stoljeća, s oca na sina. I uvijek tako sigurni u sebe, tako prokleto sigurni u sve. Čovječe, to je bolesno!“
„Istina. Ali smatram tvoju zabrinutost pomalo iznenađujućom. Možda si nakon svega još uvijek jedan od nas. Možda samo malo?“
„Začepi prije nego što povratim! Možda ti imaš lijepu kuću. Pa što? A možda nisi loš starac. Pametan i profinjen i sve kako treba. Ali jebiga, čovječe, tako siguran u svoje mjesto. Tako siguran da se uklapaš. Sa svime što te okružuje. Poput ovog tvog sela, s njegovih dvadeset generacija predaka baš kao što si ti. Dvadeset generacija bez svijesti, bez srca. Kakvo obiteljsko stablo!
I evo te sad ovdje, napokon, savršena grana. Jer ti si, ti si savršen. I zbog toga te mrzim. Zbog toga ću ih dovesti ovdje, sutra. Najprljavije u masi. Ovdje, u tvoju kuću. Ti si za njih ništa, ti i ono iza čega stojiš.
Tvoj svijet ne znači ništa. Oni ga čak neće niti pokušati razumjeti. Bit će preumorni, čovječe. Umorni i hladni. I zapalit će vatru s tvojim velikim drvenim vratima. I srat će po tvojoj terasi i brisat će ruke o tvoje police prepune knjiga. I ispljunut će tvoje vino, jest će svojim prstima iz svih tih finih kositrenih posuda koje vise unutra na tvom zidu.
Zatim će stati na svoje pete i gledati kako tvoji lagani stolci odlaze u dim. I koristit će tvoje fine plahte kao bi se uljepšali. Sve tvoje stvari izgubit će značenje. Tvoje značenje, čovječe. Ono što je lijepo više neće biti, ono što korisno ismijavat će , onim što je beskorisno se neće čak ni zamarati. Ništa više neće biti vrijedno. Osim možda komada žice na podu. I oko toga će se boriti i rasturit će cijelo prokleto mjesto na komade. … Da, bit će strašno! Zato hajde, odjebi!“
„Samo trenutak, ako smijem. Rekao si mi da nema više vremena za razmišljanje i priču, ipak čini se da ti radiš dobar dio upravo toga.“
„Ja ne razmišljam, čovječe. Samo ti govorim kako ja stojim sa stvarima o kojima sam davno razmišljao. Gotov sam s razmišljanjem. Zato odjebi, čuješ me?“
„Posljednje pitanje. Kada sve unište na djeliće, neće znati za bolje. Ali zašto ti?“
„Zašto? Zato što sam naučio sve ovo mrziti. Zato što me svijest svijeta natjerala da mrzim sve ovo, eto zašto. Sad odjebi! Počinješ mi ići na živce!“
„Ako inzistiraš. Zbilja nema smisla ostati. Nemaš baš nekog smisla. Siguran sam da imaš odličan mozak, ali mislim da je bio pomalo zbrkan. Netko je napravio dobar posao. Dobro sad, idem svojim putem. Samo da uzmem svoj šešir.“
„Za što ti je to?“ upitao je mladić.
„Za što, ubit ću te, naravno! Moj svijet neće preživjeti jutro, vrlo vjerojatno, a ja imam punu namjeru uživati u njegovim zadnjim trenucima. I uživat ću, više nego što ti možeš zamisliti! Proživjet ću drugi život. Noćas, baš ovdje. A mislim da bi trebao biti čak i bolji od prvoga. Naravno, budući da su svi poput mene otišli, namjera mi je živjeti sam.“
„A ja?“
„Ti? Zašto, ti nisi poput mene. Mi ne možemo biti različitiji. Sasvim sigurno ne želim upropastiti ovu posljednju noć, ovu esencijalnu noć, zbog nekog kao što si ti. O ne, ubit ću te.“
„Ne možeš. Ne znaš niti kako. Kladim se da nikad nisi nekog ubio.“
„Upravo tako. Uvijek sam vodio miran život. Profesor književnosti koji je volio svoj posao, to je sve. Niti jedan rat nije me zvao na služenje, a, iskreno, spektakl besmislenog mesarenja mi je mučan. Ne bih bio baš dobar vojnik, bojim se.
Ipak, da sam bio ikad s Actiusom, jednom davno, mislim da bih uživao u svom dijelu ubijanja Huna. A s onima poput Karla Martela, Godfreya od Bouillona, Baldwina Gubavog, siguran sam da bih pokazao određeni žar u zabadanju moje oštrice u arapsko meso.
Možda sam pao ispred Bizanta, boreći se uz bok Constantina Dragasèsa. Ali Bože, kolike horde Turaka bi posjekao prije nego bi posljednji izdahnuo! Osim toga, kada je čovjek uvjeren u svoju svrhu, on ne umire tako lako! Vidiš, tu sam, strujeći nazad u život u redovima Teutonaca, sjeckajući Slavene na komadiće. A tamo, ostavljajući za sobom Rhodes s Villiers de l’Isle-Adam i njegov mali bend, moj bijeli ogrtač s grbom križa, moj mač natopljen krvlju. Zatim jedrenje s Don Juanom od Austrije, kako bi izjednačili rezultat na Lepantu. Ah, kakav sjajan pokolj! …
No, ubrzo više neće biti ništa za mene. Nekoliko sitnih okršaja tu i tamo, niti jedan od njih nije previše upečatljiv ovih dana. Kao što je rat među državama, kada je moja strana poražena i ja se pridružim Ku Klux Klanu kako bih za sebe ubio par crnaca. Gadan posao, priznajem. Nije tako loše kao Kitchener, ipak, on je skršio Mahdijeve muslimanske fanatike, rasparavši im utrobe. … Ali ostalo su sve trenutni događaji, mala tužna šala. Većina toga već je skliznula iz mog uma. Možda sam dao svoje, ubijajući šačicu Orijentalaca na berlinskim vratima. Komadić Vijetkonga tu, Mau Maua tamo. Dodir alžirskog pobunjenika čizmom.
U najgorem slučaju, nekog ljevičara ili nekog drugog, dokrajčenog u policijskim kolima, ili nekog zlobnog člana Crnih Pantera. Da, sve je to postalo tako strašno ružno. Nema više fanfara, nema zastava, nema klanjanja …
Oh, dobro, morat ćeš oprostiti starom profesoru pedantna naklapanja. Ali vidiš, ja sam također morao prestati misliti i samo ti želim reći kako stojim. U pravu si, nikad nisam nikoga ubio. Još manje tipove koje sam upravo opisao, svi oni stoje ovdje ispred mene, napokon, u tvom tijelu, svi u jednom. No, sada ću proživjeti te bitke, sve odjednom, te bitke čijim se dijelom osjećam, duboko u svojoj duši i koje ću odigrati, upravo ovdje, sam samcat, s jednim jedinim pucnjem. Poput ovoga!“
Mladić se graciozno srušio klizeći niz ogradu na koju je bio naslonjen i završio u čučnju, ruku obješenih sa strana, u položaju koji se činio tako prirodnim za njega.
Crvena točka na lijevoj strani njegovih prsa malo se raširila, ali krv je brzo stala. Bila je to lijepa, uredna smrt. Dok su se njegove oči zatvorile pod nježnim palcem i prstom profesora, one nisu čak niti izgledale iznenađeno.
Bez zastava, fanfara. Samo pobjeda Zapadnog stila, potpuna kao što je i apsurdna i beskorisna. A, sasvim na miru sa sobom – više u izvanrednom miru nego što se ikad sjećao – stari gospodin Calgues okrenuo je svoja leđa truplu i otišao unutra.