One Eyed Bob wrote:Da da, Gen X je uzela od bumera mlitavu štafetu rane starosti. Ovo mi je iskočilo pre par dana, prvi genikserski starački status.
Danas mi proslijeđeno:
Sjećate li se tokom školskih dana, kada učitelj kaže učeniku:" Idi odnesi ovu spužvu i kredu u drugu učionicu" , a on ulazi sav ponosan,kao da je izaslanik Ujedinjenih nacija? Sjećate li se dana, kada se u školu išlo pješke i vraćalo pješke, svejedno grijalo sunce ili padao snijeg, cijelih devet mjeseci koliko traje školska godina? Ispitivanja od prve do zadnje lekcije? Nije bilo privatnih časova, nego smo jedni drugima pomagali. Učiteljskih kazni "napiši to deset puta za zadaću!" ? Sjećate li se rješavanja zadataka na tabli pred svim učenicima? Vremena kada su učitelji imali i prut? Tada učenici nisu imali emocionalnih krahova. Niti su se pravdali porodičnim problemima. Razgovarali smo i nismo imali mobitele. Nismo se žalili na gusti raspored časova. Niti na težinu školske torbe i kućnih obaveza. Sve smo stizali. Pisali smo sami zadaće. I bili smo uspješni bez dodatnih časova i obećanja kako će nam babo kupiti bicikl ili sanke, ako prođemo peticom. Ustajali smo starijim u autobusu i ljubili mrvu hljeba ako padne na pod, zahvaljujući na blagodati hrane. Nismo se bojali sami vraćati iz škole. Spavali bi kad se ugasi svjetlo poslije crtanog u 7 i 15, a ako bi i pričali, ne bi palili svjetlo. Smijali smo se mnogo i sa radošću upirali pogled ka nebu, brojeći zvijezde dok ne zadrijemamo. Odgajani smo da volimo sve ljude , bez obzira na vjeru i naciju, a komšija je bio svetinja. Roditelji su bili gromade, učitelj drugi roditelj, a policajac, šumar, vozač, radnik bili su poštovani. A sa prijateljima smo dijelili i dobro i zlo. Dijelili komad hljeba. Nije bilo sramota da komšinica dođe i kaže:" De mi malo kahve ili šećera , idu mi gosti, nestalo mi", jer su komšijini gosti bili i naši gosti. Sjećate li se.....
Preuzeto.
Sad se presabiram i kontam da ovo nailazi sezonski, u proljeće i ljeto rijetko ovoga ima. Primijetim da se ovo pojavljuje i u rl, kao tema na sjedeljkama. Ljeti se priča o poslu, baštovanstvu, ribolovu, đe'š na more, radovima u i oko kuće, djeci, unucima, pripremi zimnice... Zadnjih mjesec i kusur neko obavezno, i to u prvih sat časnog skupa i druženija, baci detalj-dva sa ovog spiska i udari temelje ostatku sijela i priče. I pogodi svaki put, niko se ne buni, naprotiv. Možda za to ima zasluge kratak dana i duga noć, jesenske depresive (koja na mene inače djeluje razgaljujuće) potaknu ljude da se malo vrate u prošlost i da u njoj nađu razloge zašto je danas sve sjebano a tad je sve bilo super, baš kao što smo i mi i pored svega i lične sjebanosti i dallje super i najbolja eneracija koja je ikad hodala planetom.
Glede bezbijednosti, motajući u glavi kadrove proživljenog, čini mi se da batine danas xx puta ređe padaju nego u vrijeme kad se za red i mir brinula čuvena i zajebana brkata milicija, ali ne samo od od milicije nego i od civila, u kafiću, skoli, seoskom derbiju, ulici, ispred kina, pod vašarskom šatrom... Manijaka za volanom ima više za onoliko koliko je veći broj auta i koliko je veća njihova (manijačka je otprilike na istom nivou kao nekad) bijesnost.