Srbija i Ukrajina

Cousin Billy wrote:ah Dostojevski.

razne mi misli o ruskoj književnosti prolaze kroz glavu od 24. februara naovamo: te vizije o samotnoj, racionalnom umu nespoznatljivoj Rusiji, sa svojim istinama tako drugačijim od tuđih istina, sada mi ostavljaju olovni trag u ustima: ta narcisoidna crta, to gledanje u svoj pupak - 

ne samo gledanje, već obožavanje svog pupka, pisanje čitavih stranica, poglavlja, knjiga o tom pupku, kako taj pupak leti stepom, hej, pupku, stani, kuda letiš, ka nebu i vaseljeni ćeš odleteti i odneti čitavo telo evroazijsko! 

i hajde da sada to ispričamo kroz čudna dela ljudi kakvi mogu samo u Rusiji postojati, jedan eto pije kao što se prazni hidroakumulaciono jezero, nikad niko takvog pijanca nije video, drugi ubija mahnito, treći zato ume da gleda zračnim, plavim očima kao što niko ko nije Rus ne može da gleda, i plače čim mu se kaže nešto, bilo to "krava", "eno Aljone sa samovarom" ili "ukinuše kmetstvo", a četvrti je najveća svinja i samo u Rusiji ima takvih svinja - 

- dakle, ta zagledanost u svoj pupak, ugrađena u DNK ruskog glavnog toka kulture, i artikulisana, često, na demonski duhovit način, sada je postala patološka dominanta ruske politike, ona više ne komunicira sa ostatkom sveta, već se Rusija sada obračunava iznutra, ta leteća, opijena Rusija odlučila je da strese sa sebe sve premaze i gipsane ukrase, od Petra i Katarine pa do onog prvog, pritvornog Putina koji je sa cinični osmejkom pevao Bljuberi hil, i zato sada sve može, da se preti Crnoj Gori raketama Sarmat, da Solovjov i ona iz RT iz večeri u veče zazivaju kraj sveta. Možda je u jezgru ove retorike - ako se to podvriskivanje može zvati retorikom - leži hladni proračun o strateškoj dvo-tro-četvorosmislenosti. Ali to nije bitno, jer nisi ono što snuješ već ono što radiš.

Voleo bih da vidim eseje, kasnije, kada sve prođe, koji će analizirati trajektoriju glavnog toka ruske književnosti i misli, i pokušati da tu civilizacijsku nelagodu - tu težnju ka stalnom dokazivanju svoje ekskluzivnosti u porodici naroda - dovesti u vezu sa sadašnjim dešavanjima i njihovim ishodom, ma kakav on bio. Dostojevski bi u tim esejima imao centralno mesto.

sad će da kaže neko "ti bi da kenseluješ Dostojevskog" pa ću da izbrišem ceo ovaj post.

These assumptions have to be analyzed closely, without any taboos. One often hears that we should draw a strict line of separation between Putin’s politics and the great Russian culture, but this line of separation is much more porous than it may appear. We should resolutely reject the idea that, after years of patiently trying to resolve the Ukrainian crisis through negotiations, Russia was finally forced/compelled to attack Ukraine – one is never forced to attack and annihilate a whole country. The roots are much deeper; I am ready to call them properly metaphysical.


Anatoly Chubais, the father of Russian oligarchs (he orchestrated Russia’s rapid privatization in 1992), said in 2004: “I’ve reread all of Dostoevsky over the past three months. And I feel nothing but almost physical hatred for the man. He is certainly a genius, but his idea of Russians as special, holy people, his cult of suffering and the false choices he presents make me want to tear him to pieces.” As much as I dislike Chubais for his politics, I think he is right about Dostoevsky, who provided the “deepest” expression of the opposition between Europe and Russia: individualism versus collective spirit, materialist hedonism versus the spirit of sacrifice.

Cousin Billy wrote:ah Dostojevski.

razne mi misli o ruskoj književnosti prolaze kroz glavu od 24. februara naovamo: te vizije o samotnoj, racionalnom umu nespoznatljivoj Rusiji, sa svojim istinama tako drugačijim od tuđih istina, sada mi ostavljaju olovni trag u ustima: ta narcisoidna crta, to gledanje u svoj pupak - 

ne samo gledanje, već obožavanje svog pupka, pisanje čitavih stranica, poglavlja, knjiga o tom pupku, kako taj pupak leti stepom, hej, pupku, stani, kuda letiš, ka nebu i vaseljeni ćeš odleteti i odneti čitavo telo evroazijsko! 

i hajde da sada to ispričamo kroz čudna dela ljudi kakvi mogu samo u Rusiji postojati, jedan eto pije kao što se prazni hidroakumulaciono jezero, nikad niko takvog pijanca nije video, drugi ubija mahnito, treći zato ume da gleda zračnim, plavim očima kao što niko ko nije Rus ne može da gleda, i plače čim mu se kaže nešto, bilo to "krava", "eno Aljone sa samovarom" ili "ukinuše kmetstvo", a četvrti je najveća svinja i samo u Rusiji ima takvih svinja - 

- dakle, ta zagledanost u svoj pupak, ugrađena u DNK ruskog glavnog toka kulture, i artikulisana, često, na demonski duhovit način, sada je postala patološka dominanta ruske politike, ona više ne komunicira sa ostatkom sveta, već se Rusija sada obračunava iznutra, ta leteća, opijena Rusija odlučila je da strese sa sebe sve premaze i gipsane ukrase, od Petra i Katarine pa do onog prvog, pritvornog Putina koji je sa ciničnim osmejkom pevao Bljuberi hil, i zato sada sve može, da se preti Crnoj Gori raketama Sarmat, da Solovjov i ona iz RT iz večeri u veče zazivaju kraj sveta. Možda u jezgru ove retorike - ako se to podvriskivanje može zvati retorikom - leži hladni proračun o strateškoj dvo-tro-četvorosmislenosti. Ali to nije bitno, jer nisi ono što snuješ već ono što radiš.

Voleo bih da vidim eseje, kasnije, kada sve prođe, koji će analizirati trajektoriju glavnog toka ruske književnosti i misli, i pokušati da tu civilizacijsku nelagodu - tu težnju ka stalnom dokazivanju svoje ekskluzivnosti u porodici naroda - dovesti u vezu sa sadašnjim dešavanjima i njihovim ishodom, ma kakav on bio. Dostojevski bi u tim esejima imao centralno mesto.

sad će da kaže neko "ti bi da kenseluješ Dostojevskog" pa ću da izbrišem ceo ovaj post.

Летећи Полип wrote:

Mór Thököly wrote:

Ne postoji slovenski covek.

Ne postoji ni germanski.

Rimljani vec...maybe, just maybe.

Ni ti ne razumes!

Летећи Полип wrote:@Mor

To svakako. I upadljivo je na primer kako istocnoevropska pop kultura ovde nema gotovo nikakvu prodju.