Da li ste tokom svih godina Vaše karijere osjetili zlobu i zavist kolega?
-Naravno da je bilo, slagala bih kada bi rekla da nije. Prije svega iz razloga što ja nisam mogla da se ograničim na samo jedan fah. Ja imam snimljena dva CD-a vojvođanskih pjesama sa tamburašima, ima CD sevdalinki, sa vranjskim pjesmama, pa čak imam tri snimljena CD-a sa crnogorskim narodnim pjesmama, sa ruskim pjesmama…E, s obzirom da neke kolege nisu imali osnova da me ogovaraju po nekim drugim osnovama, onda je iz njih progovorila ljubomora, pa su pričali, kao zašto ste dali, ne Merimi Njegomir, već Merimi Kurtiš, pa se odmah zna na što se asocira, da snimi te pjesme, vojvođanske ili srpske… Međutim, mnogi ne znaju da sam ja imala jednu veliku sreću samim mojim rođenjem. Moja mama je Bosanka rođena u Janjarima kod Bjeljine, a otac je Turčin iz Ohrida, a ja sam rođena u Srbiji odnosno u nekadašnjoj Jugoslaviji. A, tada se u toj Jugoslaviji moralo znati pjevati sve, od Dalmacije preko Bosne, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Makedonije, Crne Gore… Ja sam 2009. godine dobila crnogorski pasoš iz zahvalnosti za kulturu koju svojim pjesmama njegujem prema toj zemlji. Prije mene su dobili Dragan Džajić, Milena Dravić i Dragan Nikolić, dakle prosto su me stavili na pijedestal, kao pjevačicu koja na najbolji način naslijeđuje jednu Kseniju Cicvarić. Naprosto, ja sam poslije toga trebala da se izvinjavam što imam taj glas i taj kvalitet. Kada sam osam godina bila zaposlena kao muzički urednik RTV Srbije, mnoge kolege su se pitale, a ko to stoji iza mene, jer nisu mogli ništa da kažu za stručnost i za znanje. A, iza mene stoji moj rad, poštovanje ljudi, jedan nesebičan rad sa mladima. A, onda sam sama otišla jer je bila prevelika obaveza, a za to vrijeme sam radila sa dosta mladih pjevača. Nikada ni jednom tom mladom pjevaču nisam uzela novac za rad sa njim, jer taj svoj talenat želim da podjelim sa njima.
RIP.