Frilenser uzo prase

da prokomentarišem ovaj dogovor s vladom koje je URI potpisao u ime svih nas frilensera

dogovor je za čitavih 7 posto bolji od onoga što je UFPS potpisao na prevaru, bez konusltacije sa članovima i bez glasanja jer je za toliko povećan normirani deo (ono što ne plaćamo) u odnosu na ono što je UFPS potpisao kada smo ih svi (uključujući i naše rukovodstvo) opravdano napali za izdaju i za to što nisu nikog pitali kad su potpisali.
na isti način je naše rukovodstvo potpisalo ovaj dogovor i za njega smo mi, članovi, saznali iz medija, što mi je posebno odvratno jer nismo ni znali da smo uopšte na pregovorima.
NAIME – za juče je bio zakazan performans, gde je miran rekao da je dovoljno oko 150 ljudi i da ne objavljujemo na fejsu jer nema potrebe jer je protest bio zakazan za subotu.
onda smo preko medija saznali da su u stvari juče bili pregovori i dan D za nas gde je naše rukovodstvo odlučilo našu sudbinu i potpisalo za 7% bolji dogovor of UFPSa bez ikakve konsultacije ili pripreme članstva jer je država zahtevala da se ne održi protest u subotu. i dobili su neki navodno neko penziono da im se upiše (ko, šta, kako – još ne znamo)
valjda je mladim liderima iz rukovodstva bilo bitno da oni potpišu a ne UFPS zbog njihovih karijera jer ne vidim drugi razlog da je tih 7% vrednije od rizika da nas u subotu bude malo na protestu, na šta su se vadili.
i ovaj dogovor vredi do 2022. kad opet počinje po starom ili donose novi zakon ili da se svi ubacimo u preduzetnike (najv) ali o tome se još ništa ne zna i tad će tek da krenu problemi (kome već nisu)
znači mi smo trenutno jedini radnici ili bilo koji ljudi koji plaćaju i porez i doprinose a da nemaju status ni prava (sem toga penzionog za neke, mada o tome još ne znamo tačno)
to je to o tome šta smo dobili, a izgubili smo sad i masovnost i poverenje i želju za cimanjem i dosta argumenata, jer ako je vlast na ono mogla da kaže da plaćamo 7 evra mesečno, što nije tačno, sad ovo upitno penziono ima da predstave kao da smo dobili i prava neka.
meni je lično najgore što je udruženje sve vreme funkcionisalo kao privatna stranka mirana pogačara i što je 20 satelita oko njega znalo sve (i za ovaj dil pre 4 meseca) dok je nama ostalima rečeno da se ne prihvata retroaktivno i ništa dok ne dobijemo status i prava i pominjani su minimalni ustupci u vidu od naplate samo poreza od oktobra 2020. ljudi su svesno lagani, obmanjivani, manipulisani i držani u mraku i za sve su saznali iz medija.
i te laži su išle dotle da ga je jedan kolega (s kojim se on zna lično dosta i išao je i na gostovanja i paradirao ga kad mu je odgovaralo) pozvao sat vremena pre nego što će potpisati da bi ga miran uveravao kako nema šanse, da eventualno prošlu godinu platimo ili 2 ništa više od toga i to samo porez.
komunikacija se u jednom trenutku preselila isključivo na diskord gde je 500 ljudi od 2000 članova, od čega oko 100 pristustvuje sastancima. ni tim ljudima nije govoreno realno stanje stvari niti bilo kakva istina već su se strateški gasirali, obmanjivali i manipulisali s obzirom na to za šta trebaju. posle kad bi trebala tela za protest, pao bi po koji lajv na grupi odakle je sve počelo i pozivi na protest.
miranov odgovor (izgovor?) na ovaj dil je maltene u fazonu PA ŠTO STE VI MENI VEROVALI – JA SAM MORAO TO DA GOVORIM
plus klasični spinovi i manipulacije gde on krivi nas što nas je bilo 150 juče, kad je tako i planirano i on rekao da bude toliko i protest je planiran za subotu i nije bilo nikakve reči o pregovorima. plus klasično izigravanje žrtve umesto preuzimanja odgovornosti.
to je inače prvi put da sam ja lično čula mirana da priznaje da nas je nedovoljno na nekom protestu i da treba da radimo na omasovljenju jer to tad kad je neko se usudio to da kaže miran bi to shvatio kao ličnu kritiku na njegove organizatorske sposobnosti i uveravao nas u suprotno.
na nečije pitanje da li možemo da smenimo precednika udruženja i da nastavimo borbu smo od pravnice dobili odgovor da koliko ona zna po statutu udruženja ne može da se menja precednik. pretpostavljam da je statut pisao samoimenovani precednik jer je baš ono zgodan za njega.
još nam je rečeno kome se ne sviđa da napravi svoje udruženje. pošto ovo izgleda nije naše udruženje nego privatno udruženje mirana pogačara – bar kad se donose odluke.
ali, dobro, poštovanje za pravnicu što je nas na diskordu makar udostojila pojavljivanja i ostala do 3 ujutru da odgovara na pitanja besnih i razočaranih ljudi, što se ne može reći za precednika udruženja, koji se na diskordu pojavio na kratko i koga još čekamo da nam se obrati javno i obrazloži svoju odluku.
sve u svemu, ovo je bio jako loš i netransparentan oblik organizovanja koji više podseća na hijerarhijsku stranku gde sve odlučuje jedan čovek nego na udruženje što se meni nije sviđalo i eksplicitno sam tražila i glasanje i da se ljudima saopšti kako stvari stoje šta šta podrazumeva da donesu informisanu odluku na glasanju, ali uzalud. i iz ovog ko već ne zna da nauči da nema šta neko da nam deluje dobro vredno požrtvovano ili simpatično – transparentnost mora da bude prirodna postavka stvari i direktna demokratija i odlučivanje većine u svakom organizovanju i svakoj borbi. svak ko jeste dobar i normalan i misli dobro će tako već i sam postaviti stvari, neće morati da se tera na to.

Paul Mason argues that commodification was imposed on us by companies that want to find new sources of profits. But this is wrong. The truth is that we are willingly, even eagerly, participating in commodification because, through long socialization in capitalism, people have become capitalistic calculating machines. We have each become a small center of capitalist production, assigning implicit prices to our time, our emotions, and our family relations.

Other authors also note the increasing commodification that is “descending,” as Nancy Fraser puts it, “all the way down” into our personal sphere. They, too, for diferent reasons than Mason, see commodification as leading to a crisis of capitalism, or even its end: “the result [of commodification] can only be intensified crisis” (Fraser 2012, 10). Fraser does see the good sides of commodification of labor, and indeed criticizes Karl Polanyi for ignoring “the billions of slaves, serfs, peasants, racialized peoples and inhabitants of slums and shanty-towns for whom a wage [marketization of previously unpaid activities] promised liberation from slavery, feudal subjection, racial subordination, social exclusion, and imperial domination, as well as from sexism and patriarchy” (Fraser 2012, 9). Nevertheless, she believes that the current commodification of the personal sphere is an unnatural development that presages the crisis of capitalism. This view, in my opinion, is wrong. Rather, the exact opposite is true. Commodification “all the way down” is a commodification process in which individuals participate freely, and, moreover, it is something that they often find liberating and meaningful . Some may see this as shallow (Does the ability to drive your own car for profit or to deliver pizza at any hour that suits you give meaning to your life?), but it dovetails perfectly with the system of values that sustains hypercommercialized capitalism and that individuals have internalized. This system, as I mentioned before, places the acquisition of money on a pedestal. The ability to trade one’s own personal space and time for profit is thus seen both as a form of empowerment and as a step toward the ultimate objective of acquiring wealth.

It therefore represents the triumph of capitalism. Commodification of the private sphere is the apogee of hypercommercialized capitalism. It does not presage a crisis of capitalism. A crisis would result only if the commodification of the private sphere were seen as intruding into areas that individuals wanted to protect from commercialization, and as putting pressure on them to engage in activities in which they did not want to participate  . But most people perceive it as the opposite: a step toward enrichment and freedom.

We can make the following conclusions. First, on a purely factual side, there is no serious argument disputing that as societies grow richer, the sphere of commodification expands. Second, while greater commodification has made our lives better in many cases and responds to a definite choice by people, it has also often weakened personal ties and sometimes made us more callous, because our knowledge that any pesky little problem can be solved by throwing money at it has made us less concerned about our neighbors and family. Therefore, as we live in an increasingly commodified environment where interactions are transitory and discrete, the space where we can exercise “nice” cooperative behavior shrinks. When we get to the point where we have all become just agents in one-off deals, there will no longer be any place for freely given niceness. That end point would be both a utopia of wealth and a dystopia of personal relations.

Frilenserima stižu stara poreska rešenja, traže hitan sastanak sa ministarstvom https://t.co/RHx1k3cV8j

— TV N1 Beograd (@N1infoBG) December 21, 2022