Crna Gora

William Murderface wrote:Koga je pozdravio Nikolaj, ciji je ovo doslovni citat.

William Murderface wrote:Koga je pozdravio Nikolaj, ciji je ovo doslovni citat.

KinderLad wrote:

William Murderface wrote:Koga je pozdravio Nikolaj, ciji je ovo doslovni citat.

dobro, onda se mozda i zajebavao pinak?

William Murderface wrote:Ali bez zajebancije, zahvaljujuci autokefslnosti, pravoslavne crkve su u suatini prepustene na milost i nemilost realpolitici. Nova drzava zahteva novu crkvu, ne iz religijskih, nego iz realpolitickih razloga. Ukrajina je tipican primer. 

I onda u krajnjoj liniji nije ni bitno da li CPC ima ili nema vernike (a nema), nego da li nezavisna CG moze da tolerise delovanje SPC kao najvece verske zajednice na svojoj teritoriji, a zapravo, politicki gledano, orudja konkurentskog nacionalizma.

"Naravno da očekujem, jer bi me iznenadilo da se razmišlja drugačije. Bilo bi suprotno kanonskom pravu i temeljnom principu etnofiletizma. Kao što smo 1918. ostali bez države, 1920. bez crkve, 2006. su se promijenile okolnosti. Crna Gora je nezavisna"

William Murderface wrote:Mislim, etnofiletizam u pravoslavlju nije "princip", nego jeres.

Indy wrote:

William Murderface wrote:Koga je pozdravio Nikolaj, ciji je ovo doslovni citat.

Kek, as in kekistan?

disident wrote:

Indy wrote:

Kek, as in kekistan?

Jel to zabranjena rec? :o

William Murderface wrote:

disident wrote:
Jel to zabranjena rec? :o

Nije, dok je ne izgovoris

 :ratkovic:

Nema preknjižbe vlasništva bez sudskog postupka

Neka pitanja u vezi sa Predlogom Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnog položaja vjerskih zajednica u Crnoj Gori


23. decembar 2019, 08:41

Već duže vremena traje kod nas stručna i laička polemika u vezi najavljenog donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnog položaja vjerskih zajednica u Crnoj Gori. Ta polemika intenzivirana je utvrđivanjem Predloga ovog zakona i najavljenim skupštinskim zasjedanjem na kojem će se odlučivati o njegovom usvajanju. Bez namjere upuštanja u ocjenu u čijem vlasništvu se nalaze vjerski objekti i zemljišta koje koriste vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore, ograničiću se na pitanje postupka koji mora biti vođen radi upisa prava vlasništva ili preknjižbe tog prava sa sada upisanog vlasnika, na novog vlasnika.

Odredbom čl. 62 predloženog zakona predviđa se da su svi vjerski objekti i zemljišta koje koriste vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore, a koji su izgrađeni, odnosno pribavljeni iz javnih prihoda države ili su bili u državnoj svojini, ili su izgrađeni zajedničkim ulaganjima do 1. decembra 1918. godine, kao kulturna baština, državna svojina, kao i da se u pogledu postojanja dokaza o tim činjenicama primjenjuju dokazna sredstva i pravila dokazivanja u skladu sa Zakonom o upravnom postupku i supsidijarno Zakonom o parničnom postupku.

I na prvi pogled primjećuje se jedna procesno-pravna nelogičnost, koja se sastoji u tome da se od vjerskih zajednica traži prilaganje dokaza o svom pravu svojine, a da se ako toga nema radi o državnoj svojini. Ovo i u slučajevima gdje je vjerska zajednica već upisana kao vlasnik kod Uprave za nekretnine kao nadležnog katastarskog organa ili je držalac te imovine, pa čak i u vremenu od preko 100 godina. Pritom se potpuno zanemaruje da je upisu prava vlasništva prethodilo donošenje konačnog i pravosnažnog rješenja u upravnom postupku, te se stoga ono više ne može ispitivati u tom postupku, već se upisana prava mogu osporavati isključivo putem vođenja postupka pred nadležnim sudom.

Pritom, prema pravilima o teretu dokazivanja, nije obaveza upisanog lica da dokazuje svoje pravo vlasništva na nekoj nekretnini, već je obaveza onog koji tvrdi suprotno, prilaganjem dokaza svog prava vlasništva na toj nepokretnini. Ovo stoga što činjenica upisanog prava vlasništva u katastru predstavlja pretpostavku, istina oborivu (,,presumptiones iuris tantum“), da je to lice i vlasnik nepokretnosti, pa se pravo vlasništva tom licu može isključivo osporiti dokazivanjem prava vlasništva onog ko tvrdi da je vlasnik, podnošenjem reivindikacione tužbe radi priznanja prava svojine (,,actio rei vindikatio“). Isto tako, i nesmetana državina nekog lica na određenoj nekretnini stvara pretpostavku da je to lice vlasnik, pa je iz istih razloga ne samo nužno, nego i jedino dozvoljeno da se to pravo osporava tužbom radi utvrđenja prava vlasništva u korist onog koji tvrdi da je vlasnik. Bez takvog zahtjeva nema stranačke legitimacije, odnosno pravnog interesa za vođenje takve vrste spora. Pritom treba imati u vidu da i državina na tuđoj nepokretnosti vodi sticanju prava vlasništva, pod uslovom da je savjesna i da traje određeni vremenski period, i to deset godina ukoliko se radi o zakonitoj državini, a dvadeset godina ukoliko je u pitanju nezakonita državina-sticanje prava svojine putem održaja, propisano odredbom čl. 53 st. 2 i čl. 54 st. 2 sada važećeg Zakona o svojinsko-pravnim odnosima.

Postoji još jedna mogućnost vođenja sudskog spora, inače predviđena odredbom čl. 124a Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti. Tom zakonskom odredbom je propisano pravo lica koje smatra da je upisom prava svojine u katastar nepokretnosti povrijeđeno njegovo pravo svojine, da tužbom pred nadležnim sudom tražiti brisanje upisa i povraćaj u pređašnje stanje (tzv.,,brisovna tužba“). Međutim, aktivno legitimisano lice za pokretanje tog spora može biti samo onaj ko je prethodno bio upisan kao vlasnik nepokretnosti, a koja je bez ikakvog vođenog postupka i donošenja rješenja preknjižena na drugog, pa se tom vrstom tužbe traži povraćaj na prethodni upis, pri čemu se ova tužba, prema odredbi st. 3 tog člana, može podnijeti samo u roku od tri godine od dana izvršene preknjižbe.

Istina, nekadašnji Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme SFRJ, je u čl. 29 propisivao da se na zemljištu u društvenoj svojini ne može steći pravo svojine putem održaja. Međutim, izmjenama i dopunama tog zakona iz 1996. godine (,,Sl.list SFRJ“ br. 29/96, koji je stupio na snagu 3. avgusta 1996. godine), ta zakonska odredba je brisana, tako da je od tada moguće sticanje prava vlasništva i na stvarima u društvenoj, sada državnoj svojini. Ove izmjene u svojim prelaznim i završnim odredbama nijesu predvidjele njihovo retroaktivno dejstvo, pa stoga njima nije izvršena konvalidacija ranijeg državinskog stanja u pogledu uslova i toka rokova za održaj, zbog čega se rokovi za održaj mogu računati samo za ubuduće, počev od dana stupanja na ovih izmjena snagu. No, za slučaj da ta imovina nikada nije bila upisana kao državna, ove odredbe ne važe, već je država prije svega dužna da dokaže svoje pravo svojine na tim nekretninama.

Na slučajeve gdje je neko lice upisano kao vlasnik nepokretnosti ili je njen držalac, ili je u upravnom postupku utvrđeno da je pravo svojine stekao po nekom drugom pravnom osnovu, kao što je primjera radi građenje, nema mjesta primjeni odredbe čl. 62 predloženog Zakona o vjerskim zajednicama. Ovo stoga što država, niti bilo ko drugi ne može po samom zakonu (,,ex lege“) postati vlasnik na nepokretnostima na kojima već postoji upisano pravo vlasništva, ili na onim čiji je vlasnik poznat ili je njihov držalac. Ovo stoga što se odredbom čl. 58 Ustava Crne Gore jemči pravo svojine i propisuje da niko ne može biti lišen ili ograničen tog prava, osim kada to zahtijeva pravni interes, uz pravičnu naknadu. Otuda navedena odredba predloženog zakona predstavlja jedan vid pokušaja nacionalizacije bez naknade, što bi bilo nezakonito i neustavno.

Kada je u pitanju odredba čl. 63 predloženog zakona, ona može stvoriti niz nedoumica i pogrešnih tumačenja. Tom predloženom odredbom propisuje se obaveza organa uprave nadležnog za poslove imovine da u roku od jedne godine od dana stupanja na snagu tog zakona, utvrdi, dakle bez prethodnog vođenja spora protiv onog ko je već upisan kao vlasnik neke nekretnine ili je njen držalac, vjerske objekte i zemljište koji su u smislu čl. 62 tog zakona državna svojina, izvršni njihov popis i podnese zahtjev za upis prava državne svojine na tim nepokretnostima u katastar nepokretnosti. Dakle, i ovdje je uočljivo da se donošenjem predloženog zakona crkvena imovina pokušava prevesti bez prethodno vođenog sudskog postupka, čak i u slučajevima gdje već postoji upisani vlasnik ili lice za koje se pretpostavlja da je vlasnik. S tim u vezi, nije napravljena razlika između termina,,upis“, koji predstavlja izraz za prvu evidenciju prava vlasništva, i prepis, kojim se vrši preknjižba sa prethodno upisanog lica na drugo lice, čime se pokušava nezakonito zaobići vođenje sudskog postupka radi priznanja prava svojine. Jer, za razliku od nepokretnosti koje nijesu upisane u katastru i čiji je vlasnik nepoznat, koje po zakonu uistinu postaju državna svojina, to nije slučaj i u pogledu nepokretnosti koje su već upisane kao vlasništvo nekog lica, odnosno čiji je vlasnik poznat, već je nužno prethodno vođenje sudskog postupka radi priznanja prava svojine u korist onog ko pledira svoje pravo svojine na toj imovini.

Da rezimiram, u slučajevima gdje je neko lice upisano kao vlasnik nepokretnosti u katastar nepokretnosti ili je držalac te imovine, nije moguće vršiti prenos na osnovu samog zakona, kako se to pokušava učiniti predlogom, prostim vršenjem popisa te imovine i podnošenjem zahtjeva za upis na ime države, već je jedini put da država ukoliko smatra da je vlasnik imovine upisane na crkvu ili je u državini crkve, pokrene i vodi parnični postupak u kojem će dokazivati svoje pravo vlasništva na toj imovini, pribavljanjem dokaza o kupovini ili gradjenju, ili dokaza o nekom drugom pravnom osnovu sticanja, propisanim odredbama Zakona o svojinsko-pravnim odnosima.

https://www.vijesti.me/kolumne/nema-preknjizbe-vlasnistva-bez-sudskog-postupka

William Murderface wrote:Mislim, etnofiletizam u pravoslavlju nije "princip", nego jeres.

паће wrote: Тј јерес увек осим у већини случајева.

У текстовима народноослободилачке акције за ослобођење СПЦ налазимо низ изјава у којима се православност одређује према критеријуму “Косово је Србија“, па у интелектуалној перцепцији оваквих покрета већи је православац онај који заступа тезу да је Косово Србија, него онај који каже да је Косово Божија земља и да ће је Бог дати ономе који је заслужује. Ово је класичан пример јереси етнофилетизма, коју отворено заступају интернет – сајтови са псевдозилотским префиксима.

William Murderface wrote:Ali bez zajebancije, zahvaljujuci autokefslnosti, pravoslavne crkve su u suatini prepustene na milost i nemilost realpolitici. Nova drzava zahteva novu crkvu, ne iz religijskih, nego iz realpolitickih razloga. Ukrajina je tipican primer. 

I onda u krajnjoj liniji nije ni bitno da li CPC ima ili nema vernike (a nema), nego da li nezavisna CG moze da tolerise delovanje SPC kao najvece verske zajednice na svojoj teritoriji, a zapravo, politicki gledano, orudja konkurentskog nacionalizma.

William Murderface wrote:Mislim, etnofiletizam u pravoslavlju nije "princip", nego jeres.

KinderLad wrote:


 ko u ovome podrzava Mila nek se smatra vise liberalom.

https://www.academia.edu/attachments/59599022/download_file?st=MTU3NzYyMjU2MSwxNzguMjIwLjI0NC4yMzcsMTUyMDI3Ng%3D%3D&s=profile

Nationalisms and the Orthodox worlds
...

Nevertheless, the secularist foundations and the further radicalisation of the Enlightenment project, including the violent legacy of the French revolution, alarmed the traditional Orthodox hierarchies which eventually became hostile
towards the Enlightenment. As this hostility grew, the Church authorities also resisted nationalist ideas that underpinned the Enlightenment project. Hence, in the late eighteenth and early nineteenth centuries, the Orthodox church establishment was firmly opposed to the nationalist ideas and practices. For example, the Greek Orthodox Patriarch Gregory V issued an encyclical on education in 1819 that condemned the popular practice of naming children after ancient Greek mythical heroes, describing this as a pagan trait. The Church was also opposed to the key aspects of nationalist project such as the attempt to standardise the Greek vernacular.

As Kitromilides (2007) shows in the updated and revised Serbian edition of  his modern classic ‘An Orthodox Commonwealth’, there were two principal reasons why the key representatives of the Orthodox Church became antagonistic towards nationalism. Firstly, they gradually realised that the nationalism, as articulated in the aftermath of the French and American revolutions, was conceived as a profoundly secular, liberal and modernising project which had little understanding for the traditional religious thought and practices. In this context, liberal nationalism was perceived as an ideological enemy of Orthodox Christianity and as such represented a threat to the Church but also to the Orthodox Christian way of life. Secondly, despite the recognised concept of the autocephaly, the Orthodox world largely represented a unified cultural space that was underpinned by the shared universalist creed of Orthodox Christianity. Both the Byzantine and Ottoman empires preserved this shared cultural space which existed not only in the domain of the high culture of the Constantinople but even more so in the everyday life of Orthodox Christian population. The ‘Orthodox commonwealth’, as Kitromilides calls it, was constituted not only by the same faith but also by the shared social experience of individuals in their everyday activities. In other words, Orthodoxy was not just a religious doctrine; it was also a distinct way of life that united ordinary people across the Balkans and Eastern Europe. This everyday experience was built around religious calendar and was accompanied by specific rituals. This was a world with a very different concept of time and space to the one we inhabit today. In this premodern universe, local attachments and the shared religious world‐view easily trumped ethnic identifications.
...

Nevertheless, once the nationalist ideas gained traction among the political and cultural elites and the Ottoman imperial structure started to crumble, the Church hierarchies reluctantly changed their position and eventually accepted the establishment of sovereign nation‐states. Moreover, as new states of Greece, Bulgaria, Serbia, Romania and others came into being, the political leaders were determined to create national churches that would be completely independent from the Constantinople. In this environment, the old Byzantine idea of autocephaly, which originally had nothing to do with nationhood, was radically transformed and utilised by the political rulers for the nationalist purposes to divide the Orthodoxy into several different national churches. Hence, as Kitromilides shows, this process was not led by the Churches but by the state leaders who aimed to control the religious establishment through the creation of national churches. Thus, the national independence brought about a paradoxical situation where the ‘liberated’ Orthodox patriarchs and other top clergy often ended up having less real power over their flock than their predecessors had under the millet system of the Ottoman rule. Although the formation of national states has contributed to political and social modernisation, the establishment of autocephalous churches severely constrained their influence. Furthermore, the religious universalism of Orthodox tradition has suddenly been replaced with the ethnophyletism – the conflation of one’s religious denomination with one’s nationhood. In this new context, the traditional religious idea of martyrdom (hiermartyr) has been transformed into a concept of ethno‐national martyrdom (ethnomartyr). Consequently, in the nationalist re‐interpretation of the past, the death of Patriarch Gregory V was framed along these lines. Even though he was completely opposed to nationalism and tried to stop the Greek uprising in 1821, he has become the leading ethnomartyr in the Greek national narratives. Gregory V was unsuccessful at stopping the uprising and was eventually hanged by the Ottoman authorities.

Therefore, this nationalisation of the Orthodox churches is a fairly modern phenomenon spearheaded by the political elites keen not only to fully control the Church but also to use the Orthodox cultural tradition to justify the establishment of independent national states. Once the state apparatuses gained control over the autocephalous churches, these previously universalist religious organisations became fiercely nationalist, and the Orthodox Churches are now generally regarded as the epitomes of ethno‐nationalist institutions.
...

This book together with the ‘An Orthodox Commonwealth’ makes a strong case that the early nineteenth century nationalisation of Orthodoxy was a modernist, Enlightenment inspired, state project often implemented through the direct and conscious policies of imitating the West‐European experience. The leaders of the new Balkan states successfully instrumentalised the traditional canon law to nationalise the idea of autocephaly in order to break the links with the Great Church in Constantinople but also to put the local Church organisations under the control of the new states. Thus, using the Enlightenment blueprint for the relationship between the Church and the State, Adamantios Korais formulated a completely different model of state and church organisation which was later largely implemented in the legal system of the Kingdom of Greece. The other Balkan states developed a similar legal codes and practices to subordinate the Church to the state. Kitromilides (2019: 34–5) argues that in many respects, these practices involved imitation of ‘the Protestant model of European Modernity’ where ‘the Church became a component of the public sector, [and] its structure was integrated into the state administration and the clergy became public functionaries’. Hence, the nationalisation of Orthodoxy had very little to do with the traditional practices and much more with the modernising projects of state and nation‐building.
...

Although Russia was a latecomer to the Enlightenment ideas, the Russian Orthodox Church was one of the most westernised institutions of the empire. With the clerical education thought in Latin until 1808, the Church was among the first institutions to be exposed to the new ideas coming from the West. In this context, the Russian word for enlightenment (prosveshchenie) which has multiple meanings (the restoration of sight, illumination, education and spiritual perfection) was deployed to navigate the secular and religious connotations of the new ideas from the West. This conceptual ambiguity proved crucial in reconceptualising of the Enlightenment in Russia as an endeavour of moral self‐improvement which combined the secular and religious notions of righteousness. The chapters in the book also chart the creative interactions between clerical intellectuals such as Voulgaris and Russian Archbishop Platon Levshin both of whom draw on the Enlightenment principles and natural law to advocate a degree of religious toleration. This volume shows clearly that the intellectual currents in the Orthodox world were very much in tune with the developments taking place in the West.
...

Although the Serbian and Greek politicians signed numerous political and military agreements between 1861 and 1918, there was little will to implement them. For example, the Serbian government decided to remain neutral in the
Greco‐Turkish war of 1897, while the Greek government refused to back Serbia’s clandestine request for the military support from Bulgarian attack in 1915. Although two countries cooperated well during the Balkan wars of 1912–1913 and the local population of Corfu was very hospitable to the surviving Serbian soldiers residing in the French occupied Corfu from 1916 to 1918, the Greek–Serbian political and military alliance remained much more nominal than real. This was even more pronounced in the cultural sphere: while before the age of nationalism, ‘the Orthodox commonwealth’ was a shared cultural space where clerics, monks, government officials, traders, merchants and others were integrated in the wider interactional networks across the region, the emergence of independent nation‐states largely mitigated against such wider cultural links. Once the principle of nationhood trumped that of religion
and lineage, there was little room for the genuine cultural interaction across the state borders. Unlike their imperial counterparts which unintentionally created space for the transcultural activities, the new nationalising states driven by different geopolitical logics and by different ideological ambitions mostly closed off these avenues for greater cultural interaction. Although a number of chapters in this book are at pains to present the rich repertoire of Greek–Serbian cooperation in the age of nation‐building, what is more striking is the fact that despite vocal support for such activities from the both sides, this co‐operation was in fact quite modest considering the enormous potential and the geographical and cultural closeness of the two countries.
...

Hence, in the late eighteenth and early nineteenth centuries, the Orthodox church establishment was firmly opposed to the nationalist ideas and practices.