istorijski fragmenti

Odnosi izmeñu Srbije i pokrajina ne mogu se svesti jedino, a ni pretežno na formalno-pravna tumačenja dva ustava. Reč je prvenstveno o srpskom narodu i njegovoj državi. Nacija koja je posle duge i krvave borbe ponovo došla do svoje države, koja se sama izborila i za grañansku demokratiju, i koja je u poslednja dva rata izgubila 2,5 miliona sunarodnika doživela je da joj jedna aparatski sastavljena partijska komisija utvrdi da posle četiri decenije u novoj Jugoslaviji jedino ona nema svoju državu. Gori istorijski poraz u miru ne da se zamisliti. 

Lika, Kordun i Banija ostali su najnerazvijenija područja u Hrvatskoj, što je silno podstaklo
emigraciju Srba u Srbiju, kao i seobe u druge krajeve Hrvatske, gde su Srbi, kao došljačka,
manjinska i društveno inferiorna grupa, veoma podložni asimilaciji. Uostalom, i inače je
srpski narod u Hrvatskoj izložen rafiniranoj i delotvornoj asimilacionoj politici. Sastavni deo
politike je zabrana svih srpskih udruženja i kulturnih ustanova u Hrvatskoj, koja su imala
bogatu tradiciju iz vremena Austro-Ugarske i meñuratne Jugoslavije, zatim nametanja
službenog jezika koji nosi ime drugog naroda (hrvatskog) oličavajući time nacionalnu
neravnopravnost. Taj je jezik ustavnom odredbom učinjen obaveznim i za Srbe u Hrvatskoj, a
nacionalistički nastrojeni hrvatski jezikoslovci sistematskom i odlično organizovanom
akcijom sve ga više udaljavaju od jezika u ostalim republikama srpskohrvatskog jezičkog
područja, što doprinosi slabljenu veza Srba u Hrvatskoj sa ostalim Srbima. Ovakav učinak
spremno se plaća kidanjem jezičkog kontinuiteta kod samih Hrvata i ukljanjanjem
meñunarodnih termina dragocenih za komunikaciju sa drugim kulturama; naročito u oblasti
nauke i tehnike.  No srpski narod u Hrvatskoj nije samo kulturno odsečen od matice, već
matica nema mogućnosti da se o njegovoj sudbini, o ekomskom i kulturnom položaju
obavesti ni približno onoliko koliko neke nacije u Jugoslaviji imaju veze sa svojim
sunarodnicima u drugim zemljama. Integritet srpskog naroda i njegove kulture u čitavoj
Jugoslaviji postavlja se kao sudbinsko pitanje njegovog opstanka i razvoja.

U opštu sliku prilika uklapa se i sudbina srpskih ustanova nastalih u ratu i neposredno posle
rata. U narodnooslobodilačkoj borbi i neposredno po njenom okončanju nacionalni život Srba
u Hrvatskoj intenzivno se razvijao u njihovim posebnim političkim, kulturnim i obrazovnim
institucijama. Tako je načelnom odlukom Izvršnog odbora ZAVNOH-a od 10. novembra
1943. najpre osnovan, a 12. januara 1944. u osloboñenom Otočcu i konstituisan Srpski klub
vijećnika ZAVNOH-a kao nacionalno i političko voñstvo srpskog naroda u Hrvatskoj. Po
okončanju rata, a na inicijativu Srpskog kluba, 30. septembra 1945. u Zagrebu je održan Prvi
kongres Srba u Hrvatskoj, na kojem je preko 30.000 učesnika obrazovalo Glavni odbor Srba u
Hrvatskoj kao "široku političku organizaciju jedinstvenog srpskog naroda u Hrvatskoj", u
sastavu Narodnog fronta. Uz neposredno angažovanje ovih političkih tela Srbi su potom
osnovali svoje kulturne ustanove i počeli raditi na obezbeñivanju nacionalne prosvete. Tako je
22. oktobra 1944. na ruševinama glinske crkve, u kojoj su izvršeni strahoviti ustaški pokolji,
osnovano Srpsko pevačko društvo "Obilić", a nepun mesec kasnije, 18. novembra, ponovo u
Glini, obrazovano Srpsko kulturno-prosvetno društvo "Prosvjeta". Uz "Prosvjetu", u čijim
okvirima se razvijala i izdavačka delatnost sa sopstvenom štamparijom, 4. januara 1948.
godine osnovani su u Zagrebu Centralna srpska biblioteka i Muzej Srba u Hrvatskoj. Uz sve
to, od 10. septembra 1943. pa dalje, NOP se srpskom narodu u Hrvatskoj obraćao posebnim
glasilom, štampanim ćirilicom, koje se zvalo "Srpska riječ". U posleratnim godinama "Srpska
riječ" je promenila naziv i tako postala "Prosvjeta". Već tokom 1944/45. školske godine NOP
je srpskoj deci u Hrvatskoj obezbedio ćirilički bukvar, a Predsedništvo ZAVNOH-a je svojom
odlukom 18. jula 1944. garantovalo ćirilici punu ravnopravnost sa latinicom i istovremeno
prvenstvo u školama sa srpskom većinom na području Hrvatske.

Sve je ovo za srpski narod u Hrvatskoj imalo veći i dublji značaj od običnog priznanja za
njegovu odluku u NOB-u. Posebnim proglasom "Srpskom narodu u Hrvatskoj" od 12. januara
1944. godine Srpski klub vijećnika ZAVNOH-a obrazložio je sopstvenu pojavu kao "znak
ravnopravnosti Srba i Hrvata" i "garanciju da će interesi srpskog naroda biti pravilno
zastupani u slobodnoj Hrvatskoj". Glavni odbor Srba u Hrvatskoj prilikom osnivanja označen
je kao "politička organizacija jedinstvenog srpskog naroda u Hrvatskoj", čiji je zadatak da
omogući "razvijanje slobode misli", i kao "dovoljna garancija da će Srbi u Hrvatskoj i dalje
uživati blagodeti ravnopravnog naroda". Sami Srbi su sve svoje krvlju stečene tekovine
osećali kao "vidna obilježja ravnopravnosti srpskog i hrvatskog naroda u Hrvatskoj".

Takvo je stanje bilo u vreme rata i neposredno posle rata, a potom, sve se izmenilo. Nije
poznato da su Srbi bilo kada ocenili da im je neka od ovih ustanova nepotrebna, da je treba
ukinuti, ili zameniti nekom drugačijom koja bi više odgovarala duhu vremena. Ipak, sve te
ustanove redom su ukidane tokom pedesetih godina odlukama nadležnih republičkih organa
Hrvatske. Poslednje u nizu ukinuto je Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta" odlukom RSUP-a
Hrvatske od 23. maja 1980. godine. U pravdanju tog svršenog čina angažovala se Republička
konferencija SSRNH. Zaključci njenog savetovanja, održanog 2. oktobra 1980. godine,
govore o radikalnom zaokretu u odnosu na ratno i posleratno vreme.

Ti zaključci u suštini ne ostavljaju mesta bilo kakvim zahtevima za osnivanje posebnih
ustanova srpskog naroda u Hrvatskoj: „briga za kompleks pitanja kulture, istorije, života i
stvaralaštva hrvatske ili srpske nacije u SRH ne može biti prepuštena nikakvim posebnim
nacionalnim društvima ili organizacijama“. Takav stav obrazložen je sledećim tumačenjem:
„Dok je opravdano da naše narodnosti samostalno razvijaju kulturne ustanove i klubove, nije
opravdano da takve institucije otvaraju pripadnici naroda i to bilo gde u Jugoslaviji, a posebno
ne Srbi u Hrvatskoj ili Hrvati u Hrvatskoj“. Na kraju je rečeno ovo: „Treba se boriti da Srbi u
Hrvatskoj ne budu prećutkivani kao narod, da ih se kao u nekim udžbenicima ne naziva
maltene došljacima. Zajednička nam je historija, kultura i jezik, a i specifičnosti treba
uvažavati“. Na savetovanju se čulo i to da treba raditi na tome da se u Hrvatskoj više uči
ćirilica.

Ovakvim stavom Republičke konferencije SSRNH, protiv kojeg nije ustalo nijedno političko
telo u Hrvatskoj, a ni van nje, definitivno i javno prestali su da postoje svi vidovi nacionalnog
života srpskog naroda u Hrvatskoj koji su stečeni tokom duge istorije i u NOB-u. Radikalno
su revidirani pogledi na meñunacionalne odnose koje je formulisao NOP, a dovedene su u
pitanje i ustavne garancije nacionalnih prava i sloboda, kao i prava grañana. Praktično
značenje izjava: „moramo brinuti“, „treba se boriti“, „više treba učiti ćirilicu“ itd. može se
procenjivati samo u njihovom suočenju sa stvarnom jezičkom politikom koja se vodi u SRH.
Ostrašćena revnost kojoj je cilj konstituisanje zasebnog hrvatskog jezika što se izgrañuje u
protivstavu prema svakoj ideji o zajedničkom jeziku Hrvata i Srba ne ostavlja dugoročno
mnogo izgleda srpskom narodu u Hrvatskoj da očuva svoj nacionalni identitet.
Izuzimajući period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko
ugroženi koliko su danas. Rešenje njihovog nacionalnog položaja nameće se kao
prvorazredno političko pitanje. Ukoliko se rešenja ne pronañu, posledice mogu biti višestruko
štetne, ne samo po odnose u Hrvatskoj već i po čitavu Jugoslaviju.

Sotir wrote:Удес транспортног 747 на полетању из Баграма, Авганистан.
Као кад баците онај папирни авион са великим крилима, он се пропне и падне.

beatakeshi wrote:"Burmanska javnost"???

većina javnog mnjenja u svetu osuđuje nerazuman čin vlada Velike Britanije i SAD"

saradnja može biti samo saradnja a ne diktat i svršen čin