RTS - vaše pravo da znate sve što dečko kaže

Dragan Živadinov i duga senka Odila Globočnika - Jovan Ćulibrk

Prizemljiti se za Dragana Živadinova znači snažno i nepogrešivo saznanje da se svijet suočava s jednom jedinom istinskom temom danas: usponom nacizma; znači da smo u nesigurnom vremenu uoči potencijalnog izbijanja novog svjetskog sukoba; geostrateški i geopolitički interesi, novi uspon šovinizama i rasizama - vijesti su strahovito slične onima s kojima su se naši preci suočavali prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata.

I povrh svega on uopšte i nije Nijemac, nego Slovenac!", jedna je od arhetipskih rečenica iz Drugog svjetskog rata, pripisana „Gestapo Mileru", zloglasnom šefu političke policije Trećeg Rajha - a „ on" iz te rečenice nije niko drugi do jedan od najvećih krvnika u istoriji ljudskog roda, Odilo Globočnik. Iako se Džozef Kranjc dobrano pomučio u prvom dijelu svoje biografije Globočnika, [1] razmatrajući mogućnost da su Globočnikovi zaista bili slavenizovani Nijemci iz Trsta, i tražeći mu majčino porijeklo od srpskog Banata do Slavonije i njene njemačke etničke skupine, Dragan Živadinov - jedan od tvoraca i nosilaca Neue Slowenische Kunsta, počevši još od 1984. - smatrao je da nema razloga zašto ne vjerovati nekom tako upućenom kao što je šef Gestapoa i ne prepoznati Odila jasno kao Slovenca.

„Odilo Globočnik je senčna podoba [tamna slika] slovenske zgodovine", kaže Živadinov u Opisu
[*] predstave  koju je napisao s Peterom Mlakarom, a koja je imala recepciju - po tradiciji još od Krsta pod Triglavom 1986, na beogradskom BITEF-u iste godine, kao i u Mariboru, i evo skoro tri decenije kasnije - nigde drugde.

Očigledno, Odilo je sam negde drugde, i za njegovo čitanje trebaju neki posebni ključevi.

Osvetljenje

Za početak, dok će „nakon nezavisnosti Slovenije 1991. godine Neue Slowenische Kunst biti posmatran kao jedna od sila koja je vodila k 'pobjedonosnom' rezultatu, pa je paradoksalno u jednom momentu [NSK] mogao biti viđen kao 'državni umjetnik' nove slovenačke nacionalne države",[2] predstava Odilo. Zatamnitev. Oratorij (Odilo. Zatamnjenje. Oratorijum) sada traži alternativu slovenačkoj državi i statusu državnog umjetnika, ali ne u „državi u vremenu" kao što je to učinio ostatak Neue Slowenische Kunsta,[3] nego tako što Živadinov „naglo i neočekivano prekida svoje decenijske radikalne ekperimente s projektima u bestežinskom stanju i enkapsuliranjem umjetničkih opusa svojih preminulih glumaca u satelite koji bi bili lansirani u svemir, i grubo se prizemljuje", kako kaže uvod u Odila za BITEF.

Šta za Živadinova znači prizemljiti se? Kako (elektronska, ali i štampana) afiša za Odila sama kaže, to znači snažno i nepogrešivo saznanje da se svijet suočava s jednom jedinom istinskom temom danas: usponom nacizma; znači da smo u nesigurnom vremenu uoči potencijalnog izbijanja novog svjetskog sukoba; geostrateški i geopolitički interesi, novi uspon šovinizama i rasizama - vijesti su strahovito slične onima s kojima su se naši preci suočavali prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata.
[*]

Čovjek koji je izumio logor smrti

Za Odila, korijen tog zla za zapadni svijet jeste neraščišćeno nasljeđe nacizma - a za Sloveniju njeno učešće u nacističkom projektu, simbolizovano zaista najradikalnijim slučajem: „Tim Slovencem koji je realizovao 'Operaciju Rajnhard' (Aktion Reinhardt) i bio odgovoran za smrt miliona. Tim Slovencem koji je izumio logor smrti."
[*]Štaviše, u detaljnoj studiji o ulozi Globočnika u razvoju i implementaciji „Konačnog rješenja", Peter Blek pokazuje kako je Hajnrihu Himleru „Globus" - kako je Reichfürer SS-a nazvao Odila da se ne bi paštio s njegovim slovenskim prezimenom, a Globočnik zauzvrat (kao?) za inat uporno stavljao kvačicu na „č" u svome prezimenu - bio potreban kao „idealan egzekutor Himlerove ideološke volje na Istoku, i ogledni primjer 'plemenitog postignuća kojeg je SS trebalo da predstavlja'."[4]

„Čovjek u kome su bili kombinovani ideološki fanatizam, neumorna energija i domišljatost da pronađe ili izmisli način i sredstva da postigne radikalne ciljeve uprkos birokratskim preprekama," Globočnik je - kako Blek pokazuje - bio ne samo onaj koji je kao komandant SS-a i policije za Generalni guvernman u okupiranoj Poljskoj, kasnije komesar za uspostavljanje SS i policijskih baza u Novim istočnim područjima, nastojao da se „Jevrejsko pitanje" u njemu povjerenim područjima radikalno riješi, gurajući time Hitlera i njemačko vođstvo prema odluci o Endlösungu",[5] nego je bio i njegov arhitekta, ustrojivši Belžec kao prvi logor smrti, operativan već u martu 1942. godine, kome su se kasnije priključila još dva čista logora smrti, Sobibor i Treblinka II, a koja su s Belžecom činila „Operaciju Rajnhard" u kojoj je do 19. oktobra 1943. godine pobijeno između milion i po i dva miliona većinom poljskih Jevreja.

O izvršenoj operaciji „Globus" je obavijestio Himlera 4. novembra 1943. godine, s naročito podrobnim ekonomskim izvještajem, tj. s popisom opljačkanih dobara od 5. januara 1944. godine, na šta mu je ovaj uzvratio: „Zahvaljujem Vam i pripisujem Vam zasluge za izvrsno i jedinstveno djelo, koje ste u okviru 'Operacije Rajnhard' izvršili za cjelokupan njemački narod."

Odilo je, po riječima samih autora, obred ubijanja Globočnikovog imena i sprečavanje vaskrsenja njegovih djela, i u tome se ne čini da ova predstava izdaje retro-princip na kome je zasnovan Neue Slowenische Kunst, a koji je i „platforma nacionalne autentičnosti" i koji „gradi na reinterpretaciji, re-kreaciji istorijskih modela [...] On se manifestuje kroz istoriju umjetnosti i istorijski je uslovljen [...] njegova je podsvjesna baza inherentna u vremenu".[6]

No, kada se za Odila u afiši kaže da projekat „hoće jednom zauvijek da se obračuna kako s Odilom Globočnikom tako i s nacizmom i fašizmom te onemogući njihov povratak i ponovni uspon",
[*]jasno je da stav retro-principa da „istorijske činjenice gube svoj posebni imanentni karakter i svoju ulogu u kontekstu [svog] vremena"[7] - u Odilu nije validan.

Štaviše, u brisanju imena Odilo se kreće najrealističnijim mogućim putem, biblijskim: dok Adam, kada imenuje životinje, „bez dara duha svetoga ne bi mogao naći imena njima svima; jer je u samoj suštini on prorok i njegova mudrost je proročka vrlina", dotle je jevrejski izraz יִמַּח שְׁמוֹ וְזִכְרוֹ - „neka je ime njegovo i sjećanje na njega izbrisano!" - najstrašnija kletva biblijskog jezika, sama suprotnost svetoduhovskog čina Adamovog imenovanja tvari i bića.

Kako se onda desilo te je Odilo, vrhunski rad proistekao iz kultne pojave kao što je Neue Slowenische Kunst, koju prati, opisuje i analizira elitno i posvećeno „bratstvo" intelektualaca - navedene reference u ovom tekstu samo su kap u receptivnom moru - ostao skoro bez ozbiljnije recepcije?

Kulture sjećanja i njihov okvir

Prvo, zato što su visoke avangarde pop-kulture slijepe za holokaust: jeste Grejl Markus u znamenitoj analizi uticaja dade i situacionizma na pank, knjizi Tragovi karmina (Lipstick Traces, 1989; Gradac, 2013), prepoznao u pjesmi Seks Pistolsa (Sex Pistols) Belsen Was a Gas, sumanuto izvedenoj u dvorani Vinterland u San Francisku 14. januara 1978. godine, apokaliptični kraj jednog benda ali i jedne čitave epohe: „Tu nije postojalo ništa drugo osim objektivne, istorijske ikonografije, zajedničke tvorevine bilo koje gomile okupljene bilo gde na Zapadu, gde je nacistički dekor, spektakl nacističke stvarnosti, još uvek služio da umanji sadašnja istrebljivanja, kao i da prikrije prošla, gde je ta ikonografija funkcionisala ne kao istorija, već kao njena najgrandioznija anomalija [...]" - ali je ostao usamljen.

Kada je, na primjer, Marisa Foks-Bevilakva (Marisa Fox-Bevilacqua) dvadeset i šest godina kasnije pokušala da razloži jednako značajan uticaj holokausta na Džoj Divižn (Joy Division), za uticaj Šoa na Seks Pistols bila je u stanju samo uzgred napisati da je grupa „isporučivala sirove, opscene pjesme kao što je Belsen Was a Gas čistoga šoka radi".[8]

Ono što Foks-Bevilakva u stvari nalazi fascinantnim jeste činjenica da je jedan tako diskutabilan pisac kao što je Ka-Cetnik - Jehiel De-Nur (Yehiel De-Nur) rođen kao Jehiel Fajner (Yehiel Feiner) - o kome se u Izraelu i u obrazovanju o holokaustu uopšte vode ozbiljne polemike - pa ga je istoričar Omer Bartov olako nazvao „autorom koji je ostao relativno nepoznat van Izraela, unatoč prevodima njegovih knjiga na brojne jezike"[9] - ostvario krucijalan uticaj u kulturi XX vijeka, kao što to vidimo u slučaju Džoj Divižn.

Ovdje, dakle, nalazimo drugi razlog zbog kojeg Odilo ima otežanu recepciju: kultura sjećanja na holokaust i obrazovanje o holokaustu u Izraelu - a onda i planetarno - slijepa je, vice versa, za visoke avangarde pop kulture. Naime, osamdesetih i devedesetih godina XX stoljeća, kada je uobličavano današnje obrazovanje o holokaustu, prevashodno na Međunarodnoj školi za obrazovanje o holokaustu u Jad Vašemu, ono je se okrenulo skoro isključivo mainstream autorima poput Stivena Spilberga u filmu, te Prima Levija ili pak Elija Vizela u književnosti, odrekavši se skoro bez ostatka Ka-Cetnika i sličnih radikalnih iskaza, tako da čak i remek-djela kakva su strip Maus Arta Špigelmana ili radovi Džudi Čikago, egzistiraju uglavnom na marginama ovog već planetarnog procesa.

Rezultati ovog samoograničenja su, naravno, jednako radikalni i jednako poražavajući: kada je, na primjer, 2005. godine Kler Berlinski za konzervativni jerusalimski časopis Azure u podugom članku pokušala da analizira njemačku grupu Ramštajn (Rammstein),[10] uspjela je da se nijednom riječju ne referiše ni na Laibach niti na Neue Slowenische Kunst, kao ni na metod „super-identifikacije", što je moguće samo nekom kome je svijet visoke avangarde i pop-kulture potpuno nepoznat.

Tako gledano, iako remek-djelo, Odilo. Zatamnitev. Oratorij nije se mogao nadati mnogo drugačijoj recepciji. No, proročka vizija koja Živadinova ne napušta još od Gledališča Sester Scipion Nasice, još se možda i radikalnije projavila u Odilu, čineći time vrijeme koje dolazi i ono što će se zbivati sa Odilom i sa svijetom oko nas samo fascinantnijim. ◄

[1] Joseph Kranjc, To Walk with the Devil, Toronto: University of Toronto Press, 2013. Vidjeti i Johannes Sachslehner, Zwei Millionen ham'ma erledigt. Odilo Globocnik. Hitlers Manager des Todes; Wien: Styria Premium, 2014.

[2] Eda Čufer, "The State and its Double", u: Alexei Monroe (ur.), State of Emergence, Leipzig & London: Poison Cabinet Press, 2011, str. 71

[3] Temeljni iskaz u ovom pogledu je Eda Čufer & Irwin, "NSK State in Time", u: Zdenka Badovinec et al (ur.), NSK From Kapital to Capital; Ljubljana-Cambridge-London: Moderna galerija-The MIT Press, 2015.; str. 501.

[4] Peter Black, "Odilo Globocnik, Nazi Eastern Policy, and the Implementation of the Final Solution", u: Wolfgang Neugebauer (ur.), Forschungen zum Nationalsozialismus und dessen Nachwirkungen in Österreich; Wien: Dokumentationsarchiv des österreichischen Widerstandes, 2012,  str. 97. Ova studija čini osnov materijala za afišu Odila.

[5] Bogdan Muzijal (Bogdan Musial) u tom pogledu ukazuje osobito na Globočnikovo pismo Himleru od 1. oktobra 1941. godine. „The Origins of ‘Operation Reinhard': The Decision-Making Process for the Mass Murder of the Jews in the Generalgouvernement", u: "Yad Vashem Studies" 28/2000, str. 113-153.

[6] "Retro Principle: The Principle of Manipulation with the Memory of the Visible. Emphasized Eclecticism - the Platform for National Authenticity", u: Zdenka Badovinac et al (ur.), NSK From Kapital to Capital; op. cit., str. 469.

[7] Louis Ginzberg, The Legends of the Jews I, Philadelphia: The Jewish Publication Society of America, 1909., str. 62. U petom tomu istog izdanja Ginzberg objašnjava kako mnogi jevrejski i patrološki izvori govore o Adamu kao proroku, zaključno sa Zoharom: "Svaki od četrdeset i osam proroka primio je po kaplju rajske vode a Adam je primio koliko svi oni skupa." Legends of the Jews V, The Jewish Publication Society of America, 1942., str. 83.  

[8] Marisa Fox-Bevilacqua, „An Unlikely Tribute: How Cult UK Band Joy Division Found Inspiration in Auschwitz", „Ha'aretz", 15.01.2015

[9] Omer Bartov, "Kitsch and Sadism in Ka-Tzetnik's Other Planet: Israeli Youth Imagine the Holocaust", u: "Jewish Social Studies", New Series, Vol. 3. No. 2 (Winter, 1997), str. 42.  

[10] Claire Berlinski, "Rammstein's Rage", u: "Azure", No. 20 Spring 2005, str. 63-96.