ZNATE LI KAKO JE BITI СРБИН U HRVATSKOJ?

ficfiric wrote:

fikret selimbašić wrote:Bezvezniji od Bojana je bio samo onaj igrano-crtani. Počinjao je svaki put snimkom gipasnih ovaca koje se u sklopu satnog mehanizma vrte u krug, nešto slično onoj kukavici u zidnom satu. Onda se smjenjuju neki psihodelični crteži i snimak nekog djeteta koje jede bananu. Gripozno sam se osjećao uvijek kad bih taj crtani gledao, sreća pa mu se ni imena ne sjećam.

Hm, zvuci mi kao da sam tako nesto potisnuo iz secanja

fikret selimbašić wrote:Bojana su neko vrijeme počeli da puštalu u poluvremenu utakmica, srećom pa nije dugo potrajalo i vratili su se Gustavu i La Linei koje su prava stvar za taj termin.

I Stripi je isao u poluvremenima

dr. Labrador Špegelj wrote:

Ja mislim da je ovo original, samo da je sredjen.

dr. Labrador Špegelj wrote:Ja ne mislim da je postojala neka zla namera, već da se prosto radi o frojdovskoj omašci.

ćaća wrote:

ćaća wrote:

Ferenc Puskás wrote:

ćaća wrote:

Šta, Srbo?

Marius Lăcătuș wrote:

ćaća wrote:

odlican suhozid, svaka cast

PRIČA JEDNOG SRBINA IZ HRVATSKE
U Knin dolazim kao potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske zadužen za ljudska prava. Kao član Vlade, Srbin iz Hrvatske, svjestan opterećenja ratnog nasljeđa u društvu koje osjećaju Srbi u Hrvatskoj, ali ne samo oni, nego i svi građani Republike Hrvatske, moram razmišljati racionalno i odgovorno te pokušati doprinijeti boljem društvu i građenju kulture mira.
Nije mi bilo lako donijeti ovu odluku kako zbog privatne obiteljske tragedije, tako zbog svih onih Srba koji su u Oluji nekog izgubili, onih koji su u izbjeglištvu kao i onih koji su se vratili iako im je proces povratka opstruiran. Sudbinu tih ljudi dobro znam jer skoro cijeli profesionalni i politički staž, proteklih 18 godina, pomažem u rješavanju njihovih problema.
Ovih dana dok sam razmišljao što učiniti prisjetio sam se svojeg doživljaja Oluje. Samu Oluju sam dočekao u rodnom Šibeniku, brinući tih dana za oca koji je bio mobiliziran kao hrvatski vojnik, za svoje prijatelje koji su bili u Hrvatskoj vojsci, kao i za rodbinu koja je bila na drugoj strani.
Zahvaljivao sam tih dana Bogu što se otac vratio živ i zdrav i što su svi koje sam poznavao bili dobro.
Nakon što je otac demobiliziran odlazili smo na selo Bribirske Mostine gdje sam svjedočio pljački napuštenih srpskih kuća. Obilazili smo babu, očevu majku koja je ostala nakon Oluje tamo živjeti. Nije htjela napuštati svoju kuću, nije htjela poći ni k nama u Šibenik.
Početkom rujna otišao sam u Rijeku zbog fakultetskih obaveza. Sedmog rujna kasno popodne nazvala me sestra. Išla je s ćaćom obići babu.
Našli su je mrtvu, bila je ubijena vatrenim oružjem iz neposredne blizine. Ubojica je pronađen slučajno zbog vlastitog bahaćenja, smatrajući da nitko neće istraživati ubojstvo „četnikuše“, kako je sam rekao. Osuđen je na 7,5 godina, da bi izašao za 3,5 godine, nakon što je dobio predsjednikovo pomilovanje.
S teretom ove obiteljske tragedije, pa i kroz bol mojeg pokojnog oca, odluku da idem na obilježavanje Oluje u Knin mi je bilo još teže donijeti. Meni, koji sam dobio Domovnicu tek nakon Oluje premda sam rođen i cijeli život živio u Šibeniku.
U Knin idem otvorena srca, iskreno, s nadom da ova Vlada može napraviti taj tako važan korak, korak prema budućnosti, boljem društvu, društvu razumijevanja, poštovanja i tolerancije i da možemo izaći iz rovova u kojima smo ukopani. Nakon 25 godina potrebno je prestati s mržnjom, prestati s ratom.
A rat za mnoge u društvu, nažalost, nije gotov, i to najbolje znaju djeca srpske nacionalnosti koja u svojim školama moraju trpjeti stigmu zbog nečeg s čime ni njihovi roditelji nemaju veze, i koja moraju osjećati krivnju samo zato što su Srbi. Baš kao što je to osjećala moja generacija tijekom i nakon rata.
Idem, jer želim olakšati njihovu budućnost. Idem jer mislim da je sazrio trenutak da politika razumijevanja i poštovanja drugog pobijedi politiku mržnje.
Oluja nije samo vojno-redarstvena akcija, ona je i golema kolektivna trauma. Za Hrvate je ona simbol početka dugo žuđenog mira i prestanka okupacije, za Srbe je ona trauma početka novog egzodusa, stradanja, straha, neizvjesnosti i nemogućnosti povratka u svoje domove.
Svjestan sam da moj dolazak u Knin neće kod većine promijeniti dva različita pogleda na Oluju, ali sam voljan prihvatiti svaku gestu koje ide ka tome da zajedničkom tolerancijom i uvažavanjem sami sebe potvrdimo kao demokratsko društvo koje može ostvariti suživot i prosperitet, bez obzira na svaku razliku, pa tako i onu u tumačenju zajedničke povijesti. Od mog odlaska u Knin, puno je važnije graditi atmosferu pomirenja i dijaloga u kojem kao društvo moramo priznati i prihvatiti sve žrtve bez obzira na nacionalnost.
01. avgust 2020.
Boris Milošević

No Country wrote:

A kad se već piše o Oluji mogu i iz druge ruke da vam opišem kako je to izgledalo. Moj deda koji je tada imao 78 godina odlučio je da ostane u svojoj rodnoj kući. U njegovom selu nije bilo nikakve vojske. Upali su mu u kuću i ubacili bombu. On je pobegao kroz prozor.

— karapandza (@karapandza) July 31, 2020

ćaća wrote:Naravno, već se osetio pozvan dr Peđa Marković, podpredsednik SPS, I kid you not...