by Guest Wed Nov 25, 2020 5:23 pm
Stigao mi Nemrut.
Šta reći - ovo je ona prava turska klopa, ona iz restorančića pored autobuskih stanica i na velikim džadama - povelikih lokala smeštenih između prodavnice motokultivatora i rentakar agencije, koji se periodično, po smenama, pune šljakerima i porodicama koje hoće da pojedu nešto domaće na brzinu (turske porodice UVEK žele da pojedu nešto domaće, ne priznaju koncept "zavaravanja gladi"). Tu se ne prodaje alkohol, već ajran, koka kola i sokovi. Kuvana hrana se bira iz vitrine ili sa slike, a lahmadžun se pravi po narudžbini - razliva se po velikoj ploči i peče za tili čas. U ćošku svetluca doner mašina. Salata je uvek sveža i sitno sečena. Sve je jeftino. Ne postoji način da se u takvom restoranu dobije loša hrana, to se ne dešava.
Ovo je taj nivo kvaliteta. Lahmadžun tanak kao papir, sa dobrim mesnatim nadevom (šteta što nije jagnjetina ali to bi zahtevalo ozbiljnu logistiku i donelo bi premalu dobit...), čoban salatasi dobra koliko može da bude u novembru (sasvim dobra u stvari), doner lagano začinjen u izvrrnom testu, a đuveč je ono pravo jako tursko dugo pečeno zeytinyali jelo iz rerne, puterasto mekan patlidžan i isto takvo meso u blagim začinima i sa poprilično ulja. Izvrsno spremljeno i moglo bi se u mehani jesti uz raki. Merdžimek čorba će sačekati sutrašnju probu, zagrejaćemo je i degustirati naknadno.
Jako mi se dopada izostanak bilo kakvih kompromisa sa začinima. Ovo je poštena i krepka anadolska kuhinja, vrlo blago začinjena, u kojoj kvalitetni osnovni sastojci pričaju svoju priču. Hrana koju mogu da jedu i stari ljudi i mala deca.
Uz sve ovo stigli su i odlični hlepčići za koje ne znam šta će mi.