Ratovi 90tih na prostoru SFRJ

Danas sam u radnji imao zanimljivi razgovor sa komsijom, veteranom.

disident wrote:Inace da li negde na netu postoji pregled koje su sve jedinice jna uvestovale u osvajanju vukovara? Danas sam u radnji imao zanimljivi razgovor sa komsijom, veteranom. Od fragmenata razgovora sam uspeo da povezem i zapamtim da je ranjen dan pred pad vukovara, ili dva dana pred pad, i da je pred ranjavanje imao na nisanu helikopter koji je evakuisao neka dva vidjenija hrvata, imena sam u guzvi zaboravio. Elem radio vezom su trazili dozvolu da ga obore i nisu je dobili. Po njemu, gadjali bi ga sa dve zolje. Jako zanimljiv razgovor(ne nuzno istinit), ali ono sto jeste istina da je covek veteran rata i ranjen tamo,kao pripadnik jedne od prvih jna profesionalnih/specijanih jedinica, stacioniranih u pancevu.

Organizacijski JNA je odredila dvije operativne grupe za napade na istočno - slavonskom i baranjskom brojištu. OG " Sever " i OG " Jug "

OG " Sever "

• 453.mbr ( Sremska Mitrovica ) bez 1. i 2. mb - 12. K
  
• 211. okbr ( Niš ), bez 3. okb - Niški korpus
  
• Gardijska mtbr ( Dedinje ), bez 1. okb - Samostalna
  
• Tenkovska četa iz 51. mbr ( Pančevo ) - 24. K
  
• dijelovi 36. mbr ( Subotica ) - 12. K
  
• 16. artiljerijski puk ( Ruma ) - 12. K
  
• 18. mtbr ( Novi Sad ) - aktivna na borbama oko Borovog Naselja - 12. K
  
• 12 mbr ( Osijek ) - aktivna na borbama prema Osijeku - 17. K
  
  
  

OG " Jug "

• 1. i 2. mb/453 mbr - 12. K
  
• 3. okb 211. okbr - Niški korpus
  
• 1. okb Gardijske mtbr - Samostalna
  
• Mehanizirana četa bez voda, 1. okb/1 gmbr ( Voždovac, Beograd ) - 1. K
  
• 1. okb/544. mtbr ( Šabac ) - 12. K
  
• Artiljerijski puk ( Kragujevac ) - 1. K
  
• 3. gmbr ( Požarevac ) - orjentirana prema Vinkovcima i Vukovaru - 1. K
  
• 2. gmbr ( Valjevo ) - aktivna na blokadi i zauzimanju Iloka - 1. K
  
• 252. okbr ( Kraljevo ) - aktivna na obrani, orjentirana prema Vinkovcima - 37- K
  
• 20. partizanski divizijun - 1. A
  
• 46. partizanski divizijun - 1. A
  
  
  

Uz ove redovne sastave JNA, u obje grupe aktivne su i samostalne jedinice protuoklopne atriljerije, jedinice PVO, inžinjerije, veze, ABKO i pozadinske jedinice. Njima svima priključene su i jedinice TO te raznorazne dobrovoljačke jedinice.
Popunjenost brigada JNA je na 70 - 75 %, uz vršenje smjena svakih 45 dana.NA VRH

Gargantua wrote:E da, sigurno bi zoljom pogodili helikopter 

Zuper wrote:Vukovar je ubedljivo najvece mesto koje je zauzeto tokom ratova devedesetih u borbi osvajanjem van grada.
Kao primer navodim Vukovar i Knin.
Po popisu 1991 Vukovar je imao 45 000 stanovnika a Knin 12 000.
Druga veca mesta koja su padala izmedju zaracenih strana poput Modrice, Dervente, Bosanskog Broda i Odzaka(zauzela VRS oteravsi Hrvate), Mrkonjic grad, Sanski most, Glamoc(hrvatsko-muslimanske jedinice oterale Srbe), Jajce(bilo preuzimano vise puta od razlicitih strana) su sve mesta do 15 000 stanovnika, osim Broda koji je nesto veci, 17 000.

Ovde ne govorim koliko je tokom rata povecan broj ljudi npr. u Kninu vec o velicini infrastrukture koja je vazna tokom urbanih borbi.

Jedino na znam za Travnik, koji je oko 20 000 ljudi kao varosica ali je opstina imala 70 000 ljudi 1991, to je bio muslimansko-hrvatski sukob 1993 ali tamo su borbe kratko trajale, mislim unutar grada, izmedju Hrvata i Bosnjaka kada su ih Bosnjaci na brzaka sredili pa Hrvati bezali u Republiku Srpsku.

disident wrote:Inace da li negde na netu postoji pregled koje su sve jedinice jna uvestovale u osvajanju vukovara? Danas sam u radnji imao zanimljivi razgovor sa komsijom, veteranom. Od fragmenata razgovora sam uspeo da povezem i zapamtim da je ranjen dan pred pad vukovara, ili dva dana pred pad, i da je pred ranjavanje imao na nisanu helikopter koji je evakuisao neka dva vidjenija hrvata, imena sam u guzvi zaboravio. Elem radio vezom su trazili dozvolu da ga obore i nisu je dobili. Po njemu, gadjali bi ga sa dve zolje. Jako zanimljiv razgovor(ne nuzno istinit), ali ono sto jeste istina da je covek veteran rata i ranjen tamo,kao pripadnik jedne od prvih jna profesionalnih/specijanih jedinica, stacioniranih u pancevu.

fikret selimbašić wrote:

Zuper wrote:Vukovar je ubedljivo najvece mesto koje je zauzeto tokom ratova devedesetih u borbi osvajanjem van grada.
Kao primer navodim Vukovar i Knin.
Po popisu 1991 Vukovar je imao 45 000 stanovnika a Knin 12 000.
Druga veca mesta koja su padala izmedju zaracenih strana poput Modrice, Dervente, Bosanskog Broda i Odzaka(zauzela VRS oteravsi Hrvate), Mrkonjic grad, Sanski most, Glamoc(hrvatsko-muslimanske jedinice oterale Srbe), Jajce(bilo preuzimano vise puta od razlicitih strana) su sve mesta do 15 000 stanovnika, osim Broda koji je nesto veci, 17 000.

Ovde ne govorim koliko je tokom rata povecan broj ljudi npr. u Kninu vec o velicini infrastrukture koja je vazna tokom urbanih borbi.

Jedino na znam za Travnik, koji je oko 20 000 ljudi kao varosica ali je opstina imala 70 000 ljudi 1991, to je bio muslimansko-hrvatski sukob 1993 ali tamo su borbe kratko trajale, mislim unutar grada, izmedju Hrvata i Bosnjaka kada su ih Bosnjaci na brzaka sredili pa Hrvati bezali u Republiku Srpsku.

U Feralovoj slovarici pod slovom J bila je slika Jajca i tekst: Jajce, grad koji su jednom zauzeli Srbi, jednom Hrvati, a oba puta izgubili Bošnjaci.

Petrinja je takođe dva puta mijenjala vlasnika, '91. je imala 35 000 stanovnika.

fikret selimbašić wrote:Joj, Zupere, jebala te jutjub istorija.
Inače, samo je Nanić od pobrojanih bio na Vukovaru.

https://www.lijepanasadomovinahrvatska.com/index.php/dokumenti/sudski-dokumenti-srpski-
zlocini-u-hrvatskoj/3786-podunavlje-ka-0033-51354980

...
Gospić, 22. 07. 1992.
VOJNO TUŽITELJSTVO KARLOVAC
n/r pred. vojnog tužiteljstva
g. Novosel

P  R  I  V  O  Đ  E  NJ  E

Predmet: Ahmet Krasnići rođen 15. 01. 1948. god. u selu Žilivoda općina Vučitrn.
Protiv Ahmeta Krasnićija potpukovnika u JNA podnosi se krivična prijava.

...
Ja sam završivši odgovaranje školovanje bio profesionalni oficir u JNA te sam bio u službi u Gospiću, imao sam čin potpukovnika te sam do 23. 08. 1991.g. u JNA bio na dužnosti komadanta I partizanske brigade 35 partizanske divizije, nakon toga sam prekomadiran, pa sam od 26. 08. 1991.g. stupio na dužnost načelnika u personalnom organu Komande vojnog okruga Rijeka u Rijeci.

Dana 17. 09. 1991.g. VP JNA me uhapsila te sam bio 34 dana u zatvoru Vojn. policije u Rijeci, a onda sam 19. ili 20. 10. 1991. g. prebačen na aerodrom u Puli i 20. 10. 1991. sam avionom prebačen u Beograd u vojno istražni zatvor gdje sam ostao do 20. 11. 1991. g. kada sam pušten. Napominjem da imam rješenje o pokretanju istrage, određivanju pritvora kao i ukidanju pritvora koja su mi rješenja oduzeta i priložena u spis.

Nakon toga 29. 11. 1991. g. javio sam se na dužnost gdje sam i upućen u Šabac u 554 motoriziranu brigadu u kojoj sam ostao do 20. 12. 1991. g. a u međuvremenu sam vršio razne dužnosti. Tako sam u Baranjsko P. Selo otpremio jedan motorzirani bataljun radi zamjene tamošnjih jedinica TO, tu sam se zadržao svega dva dana. Osim toga doveo sam iz Šida u Šabac jedan okopni tenkovski oklopni bataljun koji je ranije učestovao u borbama oko Vukovara. Tu u Šidu sam zadržao svega jednu noć dok je izvršen utovar tenkova na prevozna sredstva. Toga dana 20. 12. 1991. sam iz Šabca doveo u Borovo selo ili Borovo naselje jedan motorizirani bataljun koji je smijenio na frotnti jedinice na potezu od. Divoša do Antunovca. Tu sam ostao do kraja 12. mj. 1991. g. pa sam spavao u Antunovcu u Tenji, a komadant bataljuna je bio rezervista a sjedište je imao u selu Novi Seleš.

Po naredbi 01. 01. 1992. postao sam komadant isturenog komandnog mjesta u Tenju i tu sam ostao do 24. 02. 1992. g. u tom vremenu u sastavu motoriziranog bataljuna uključen je odred TO Tenja i odred TO Indžija koji su sačinjavali rezervisti, a i dvije čete dobrovoljaca to su bile 25 dobrovoljačka četa i šumadijska dobrovoljna četa.

U trajanju od 2 dana od 24. do 26. 02. 1992. zastupao sam komadanta brigade u mjesto Bjelo Brdo koja se inače nalazi izmedju Sarvaša i Dalja jer nije bio prisutan niti komadant brigade potpukovnik Lizdek Vlado niti komadant štaba potpukov. Španović čije ime ne znam. Odprilike 27. 02. 1992. sam na vlastiti zahtjev vraćen u Šabac gdje sam ostao do polovice 6 mj. 1992. g. a u međuvremenu sam koristio i dio godišnjeg odmora od 1991. g. u trajanju od 15 dana i tada sam obišao porodicu koja mi je tada bila u Pirotu.

Od približno 15. 06. 1992. do pod kraj šestog mj. boravio sam na Kosovu i u Makedoniji da bi dana 28. 06. 1992. prešao makedonsko – albansku granicu i otišao u Albaniju. Dana. 03. 07. 1992. iz Tirane sam avionom otputovao u Austriju u Beč odatle sam namjeravo produžiti u Hrvatsku, ali me je austrijska policija zadržala odmah na aerodromu timeda me htjela vratiti natrag u Albaniju, ja to nisam želio onda je bilo govora, da idem avionom za Ljubljanu ali mi ni to nije dopušteno,držan sam tu 4 dana i 3 noći, pa sam tražio pomoć redstavnika Hrvatske, ne znam da li je u pitanju Konzulat ili Ambasada, no nakon njihove intervenicije pušten sam tamo gdje sam zadržavan i dopušteno mi je da vlakom otputujem u Zagreb. Mene je Austrijska policija zadržala i namjeravala vratiti zbog toga što je mnogo Albanaca u Austriju tražilo azil. Napomenuo bi da sam ja ovaj put obavio sa tuđim pasošom ali to Austrijska policija nije saznala kao niti Albanska ni Slovenska ni Hrvatska, no kad sam razgovarao sa predstavnikom Hrvatske njemu sam kazao da putujem s tuđim pasošem pod tuđim imenom, a odao sam mu i svoj pravi identitet.

Dana 10. 07. 1992. otputovao sam u Zagreb, 11. 07. 1992. sam se javio predsjedniku Demokratskog saveza Albanaca Hrvatske Tomu Beriči koji mi je preporučio da se idućeg ponedjeljka tj. 13. 07. 1992. javim generalu  P Špegelju u  Ministarstvo obrane. Ja sam međutim s obzirom da je bio vikend otputovao u Gospić sa namjerom da tamo za sebe i čitavu porodicu pribavim putne isprave i da se pri tome za te potrebe fotografiram. Kod toga sam također spavao, sve te isprave pribavim uz pomoć osoba sa kojima sam surađivao a to su dr. Dražen Jurković, Ante Vlainić te Dasović kojem ne znam ime koji je sada koliko ja znam na dužnosti načelnika MUP-a u Gospiću. Putem svog prijatelja Bečiri Remzi poručio sam u kasarnu da sam stigao računajući da svoje ranije suradnike pa je kod mene došla Vojna policija HV jedan od njih je bio Karić, ime ne pamtim, odveli su me u kasarnu gdje sam tom Kariću dao svoju izjavu i nakon toga mi je preporučeno da stanem kod kuće i da se nikuda ne krećem, da uopće ne izlazim iz kuće van. Ja sam ostao u stanu kod Bečir Remzija do danas ujutro u 8,00 sati kada je po mene došla VP te me dovela ovdje na sud.
...

Nakon što sam u Beogradu pušten iz pritvora da se branim sa slobode prema naređenju sam se javio u SSNO odatle sam upućen u 12 korpus Novi Sad, odatle na 3 dana sam pušten kući da obiđem porodicu što sam i učinio te sam se 29. 11. 1991. po istoj naredbi 29. 11. 1991. se javio u Šabac, na dužnost.

Iz Šabca kao sam ranije rekao upućen u Baranjsko Petrovo selo i kad sam tamo stigao planirao sam da pobjegnem preko mađarske granice pa da se vratim u Hrvatsku naročito s obzriom na situaciju da sam bio jedini starješina koji sam bio pod istragom unatoč toga sam upućen na front. Tu sam pokušao razgovarati sa komadantom karaule pa sam ga htio ubijediti da Mađari pucaju na nas pa da idemo na navodno na pregovore pa da tako pređem Mađarsku granicu ali nisam u tome uspio tim više što sam tu ostao 2 dana a inače taj čovjek bio prema meni dosta nepovjerljiv.

Kada sam 20. 12. 1991. došao u Borovo Selo tu sam noćio kod jednog civila u blizini škole sa jednim kapetanom I klase kojem je ime Novica, prezime sam zaboravio, i sa dva vojnika pa su već prve noći oko 22. 00 sata u tu kuću došla dva civila sa noževima sa ciljem kako su kazali ''da zakolju tog Šiptar" očito misleći na mene, ali ih je u toj nakani spriječio spomenuti kapetan koji je inače bio organ sigurnosti u toj jedinici. U periodu do kraja 1991. g. sam pratio bataljun na pravcu Tenja - Antunovac - Divoš. Ništa se posebno nije dogodilo 31. 12. 1991. ili 01. 01. 1992. u Tenju je došao načelnik štaba 12 korpusa (Novosadskog) po imenu Srboljub ako se dobro sjećam a po činu general zajedno sa komadatom brigade kojoj sam pripadao potpukovnikom Lizdekom te su mi saopćili da ću ja do daljnjeg vršiti dužnost komadanta isturenog komandnog mjesta sve do dolaska čitave komande brigade koja komanda će biti smještena u mjestu Bijelo Brdo. Tom prilikom isti general mi je rekao da trebam planirati napad i zauzimanje sela koje se zove Jovanovac, a koje je bilo u rukama Hrvatske vojske, pa kako u vezi tog napada u dokumentaciji brigade nije bilo ništa napisano ja sam generalu kazao neka to i napiše, na što je on odgovorio da nema potrebe, ali sam se ja tome stalno protivio i objasnio mu da u slučaju napada će sigurno biti i poginulih osoba vojnika, pa će doći roditelji takvog vojnika i mene ubiti, odnosno da mogu odgovarati. Zbog tog mog opiranja napad na selo Jovanovac niti je planiran niti izvršen.

U vezi sa tim pismenim naređenjima napominjem da u toj brigadi odnosno korpusu nije bilo ni jednog pismenog naređenja u pogledu borbenih djelovanja niti je to dostavljeno u komandu brigade osim planova minskih polja i naredbi za smjenu jedinica. Sve to sam ja zapravo predočio tom generalu, a kada sam to očinio znao sam da on neće napisati naređenje koje mi je izdao. Napomenuo bi da je ta 544 motorizirana brigada napustila  tamošnje bojište sa oficirima, ukupno 5000 ljudi, barem je tako rečeno, a da ni jedan čovjek nije poginuo, zapravo ta brigada je nakon što je nekoliko ljudi poginulo na Baniji napustila to područje i vratila se u Srbiju iako su većina oficira bili veliki pristalice Vuka Draškovića. Na Baniji je ostala svega jedna četa mladih vojnika i nešto oficira. Kad je trebalo stupiti na snagu primirje početkom ove godine tek nešto prije stupanja na snagu tog primirja došla je 12 motorizirana brigada na naše komandno mjesto istureno ustvari na komandno mjesto u Seleš sa veberom i ispalilo oko 160 projektila na selo Jovanovac i još jedno selo čiji naziv ne pamtim. Ja sam to ponašanje iskoristio pa sam u komandi bataljuna zamolio i uspio da prehtodnici bataljuna odu u komadnu 12 motorizirane birgade, radi se o motomehaniranoj brigadi da tamo prigovore zbog takove akcije jer je time otkriveno naše komadno mjesto u Selešu. Oni su to i učinili. Ja lično nisam se usudio tako postupili sali sam taj njihov postupak na opisani način iskoristio.

Batljun koji sam ja dopratio u Baranju dana 18. 01. 1992. došao je u Tenju gdje sam se ja nalazio, uočio sam da pripadnik te jedinice negoduju zbog toga što su došli na front pa sam ja pripadnike te jedinice rasporedio na razna mjesta samo ne na front radi čega je u tri navrata iz komadne 12 korpusa dolazio potptukovnik Jovica prezime ne znam, i upozoravao me zašto ljudi nisu na položaju kada bi tamo trebali biti, ja sam ga kao tješio rekavši mu da nema potrebe i da će biti sve u redu. Tako sam postupao nadajući se da će uoči smjene jedinica Hrvatska vojska preći u napad na naše položaje.

Negdje oko 20 ili 25 ili izmedju 20 i 25 01. 01. 1992. stigla je u Tenje ekipa TV Beograd koja je trebala da snimi intervju sa komadantom brigade Lizdekom, ali prije nego nastupilo snimanje tog intervjua novinar koji je je trebao intervjuirati je tražio da on unaprijed pripremi odgovore na pitanja koja će postavljati pa je taj isti novinar meni koji sam bio prisutan izdiktirao odgovore na ta pitanja koja će postavljati ja sam ih napisao te predao na stol komadantu Lizdeku i izašao iz prostorije, kada sam već mislio da je on pročitao te odgovore i vratio se u protorije i kada je došao novinar odnosno novi su već bili tamo umjesto da se pitanja postavljaju Lizdeku rečeno je da će biti postavljena meni da ja dam odgovore a to zbog toga jer je Lizdek navodno par dana renije već dao intervju za TV. Nećkao sam se i dvoumio i rekao da ja nisam načelnik štaba, da je to potptpukovnik Španović no, odgovoreno mi je da ću ja ubrzo biti načelnik i da mogu dati odgovore na postavljena pitanja i kako nisam imao nekog drugog izlaza ja sam na postavljena pitanja pročitao ranije postavljene odgovore, pa je ispalo da sam ja načelnik štaba za Istočnu Slavoniju i Baranju koja je čak kasnije na TV kada je ta snimka objavljena i pisalo. Uz put bih napomenuo da sam ja još uvijek bio pod istragom i prema tome i nisam mogao postati načelnik štaba.

Tokom I i II mj. ove godine ja sam koliko sam mogao inzistirao na tome da se poštuje primirje, ali je u tom periodu na Antunovac jedna oklopna četa i 4 oklopna transportera otvorila vatru na Osijek, što je bilo u protivnosti sa primirje, pa sam ja lično otišao do komandnog tenka i preko tzv. šljemofona naredio tim jedinicama prekid vatre, i naravno kritizirao sam komandira zašto je ta jedinica otvarala vatru.

Nakon toga kad me je sreo pukovnik Boro Jevanović koji je bio postavljen u međuvremenu za načelnika štaba 12 korpusa pa mi je na snijegu nacrtao i rekao ako oni krenu 100 m misleći na HV ti kreni 200 m, na što sam mu ja odgovorio obzirom na primirje ne mogu, kao i obzirom na to da su jedinice jedne od drugih bile udaljene svega 200m. On je na to reagirao tako što mi je rekao da mi oduzima pravo da komandujem tom tenkovskom četom odnosno sa oklopnim trasporterima, te je jedan tenkovski vod iz Tenje premjestio prema pozadini u dubinu obrane. Navodim i to da je za izdavanje naredbi za otvaranje vatre za oružje koje se smatra pješadijskim a to je do cal. 82 mm bio nadležan komadant bataljuna, dok je za oružja cal. 120 mm i više za otvaranje vatre bio nadležan za izdavanje naredbe bio komadant brigade. Ja međutim nisam niti jednu dužnost od ovih, tada vršio.

Dana 24. 02. 1992. ugašeno je istureno komandno mjesto brigade gdje sam se ja nalazio i dobilo se naređenje da se javim u komandu brigade u Bijelom Brdu, jer da je komadant brigade otišao trebao da ide na vikend a istovremeno da se načelnik štaba brigade već nalazio kod obilaska porodice, pa da ću ga ta dva dana zamijeniti komadanta brigade. Prije odlaska komadant brigade Lizdek donio je odgovarajuća naređenja i otišao. Ja sam želi da se barem kroz to vrijeme kroz ta dva dana dok zastupam komadanta brigade i načelnika štaba brigade bude mir, da se ne otvara vatra. Međutim tek što je komadant brigade otputovao vratio se načelnik štaba Španović za kojeg sam znao od ranije da je unatoč primirju u više navrata tražio da se otvara
vatra. Kada je stigao zahtjevao je od mene da mu predam dužnost pa sam mu ja odgovorio da sam za to spreman ali da zato moram pitati nadležne, on je doduše telefonirao ne znam da li stvarno ili ne, ali navodno nikoga nije dobio pa ja dužnost njemu nisam predao. Međutim iste noći, Španović je uspio nagovoriti razne komadante na frontu pa su oni pucali na Osijek unatoč toga što sam ja bio protiv toga i slijedeći dan nakon te pucnjave pošto sam zamjenjivao obojicu tražio sam potpune izvještaje o tome koliko i zašto je pucano na Osijek i iz izvještaj a saznajem da je te noći na Osijek ispucano 760 projektila cal. 120 mm i više.

26. 02. 1992. vratio se komadant Lizdek kojeg sam izvjestio o tom pucanju i tom prilikom sam mu rekao da se tu vodi privatni rat, da je Španović nagovorio na pucnjavu kako sam rekao, a i to da noću odred TO iz Tenje otvara tu vatru, a i to da ja ne bi želio u takvom privatnom ratu učestvujem i molio ga da me vrati u Šabac i to istog dana, a on je to i učinio.
...

fikret selimbašić wrote:Izguglah Sekulića i ispade da znam o kome se radi. Gledao sam ga u onom dokumentarcu o padu Krajine i nemam primjedbi na ono što je tamo govorio. Ima li negdje ta knjiga na netu?

fikret selimbašić wrote:Fala ti Zupere.


Ne znam da li se iko ozbiljno posvetiio istrživanju koliki je procenat gubitaka bio od prijateljske vatre ili nestručnog rukovanja oružjem. Smio bih svašta da uložim u opkladu da je bar 20+ procenata izginulo i obogaljeno baš na te načine.

Zuper wrote:Na Kordunu ili Baniji je ubijen otac Ognjena Amidzica kao novinar iz zasede...koliko znam on je bas iz Sapca, bilo je jos poginulih u toj zasedi ako se dobro secam. Ne znam da li se oni vode kao poginuli...