RIP hermann nitsch
nema vise starog trogloditizma !
nema vise starog trogloditizma !
DAMIR PAVIĆ SEPTIC (1969–2024)
Onaj koji je nalazio sklad čak i u kaosu
PORTRET
AUTORICA: MELINDA LUKÁCS 14:15 PREKJUČER
Dana 25. siječnja preminuo je Damir Pavić Septic, underground vizualni umjetnik iz Subotice, koji je svojim unikatnim radovima plijenio pažnju koliko i jedinstvenom pojavom. Septic je bio prava punk ikona i njegov je stil našao sljedbenike. Nije pretjerano reći da je Septiku crtež bio sve, bio je dio njegove svakodnevice, bio je njegov životni stil i nitko nikada nije shvatio kako je mogao tako minuciozno razvijati svoje radove. U svojoj sobi mogao ga se gotovo stalno vidjeti, pokraj noćne lampe, pogrbljen nad radnim stolom, s nekakvim crtaćim alatom u ruci, a crtao je i dok je pričao. Crtao je dan i noć. Ili obrnuto.
- Spoiler:
U vezi s njegovim stvaralaštvom mnogi su spominjali djela HR Gigera. Nije to malo priznanje, a iako je volio i poštovao velikog majstora horora, nije bio ljubitelj ove usporedbe, rekavši da nije počeo crtati pod njegovim utjecajem. Njegovo zanimanje datira još iz djetinjstva, kada su ga fascinirale enciklopedije dinosaura, kukaca i dubokomorskih životinja. Potom su mu pažnju zaokupile ilustracije znanstveno-fantastičnih publikacija, u međuvremenu su došli punk i horor, a istodobno su na njega snažno utjecala i zbivanja u svijetu i njegovoj okolini.
Osamdesetih su njegovi crteži bili vidljivi i u fanzinima te na skupnim izložbama. I sam je stvarao razne umjetničke kolektive, među kojima je i urbana punk komuna Harmonija Haosa (Harmonija kaosa) - ako se to tako može nazvati - s istoimenim bendom, čiji je bio frontmen. Oko Septika je uvijek bilo puno i raznolikih ljudi, posjećivali su ga brojni ljudi iz naših krajeva, nije ni čudo da je osamdesetih i devedesetih godina čest “gost” bila i policija, a ni ona nije ostala dužna na “uzvraćenom gostoprimstvu”.
Tijekom svog života, Septic je bio aktivno prisutan u underground životu, ne samo svojim kreacijama, već i organiziranjem koncerata i izložbi, kreativnih radionica, opskrbljivanjem glazbenika koji su nekad dolazili s drugog kraja svijeta i sl. Uvijek mu se nešto događalo. Oni koji su ga dobro poznavali znali su i da nikad nije izbjegavao sukobe, suprotstavio mu se čak i kad je znao da izvlači kraći kraj. Ne samo da je otvoreno izrazio svoje mišljenje, već ga je i obrazložio. S njim se moglo duboko razgovarati o gotovo svemu, smatrali su ga izvrsnim sugovornikom ako bi pronašao par u nekome tko je pratio događaje budno i s jednakom pozornošću kao on.
“Nasilni događaji u svijetu, u našem okruženju i u mom vlastitom životu uvijek su imali veliki utjecaj na mene i dalje nešto pokreću u meni. To je ono što pokreće, puni, čini vas dinamičnim i čuva vas od frustrirajuće stagnacije. Međutim, to definitivno nije nešto što volim osjećati. Budući da moji crteži izrastaju iz njih, očito sam najproduktivniji kad o sreći i zadovoljstvu nema govora. Crtanjem prije svega dolazim u sukob sa samim sobom, pokušavajući tako sastaviti svoje raspršene dojmove ili odgovoriti na vanjske provokacije“, rekao je u jednom od naših razgovora.
Naizgled ga je očito najbolje definirao punk, ali je upravo iz tog razloga bio vrlo kritičan prema žanru, stilu, pokretu, te ga je duboko osuđivao kada je smatrao da jedna od linija punka više ne postoji. promicanje onoga što bi trebalo. Nije podnosio ni nacionalističke izraze ni licemjerje. U biti, preferirao je britanski anarho-punk, grupa Crass bila je dosta odlučna u njegovoj glazbenoj paleti. Volio je i mađarske underground bendove, primjerice Trottel mu je bio najdraži. Naravno, to ne znači da je slušao isključivo i opsjednuto punk, volio je i novovalnu glazbu osamdesetih, a najdraža mu je pjesma Davida Bowieja, Cat People, iz istoimenog filma. Kad smo već kod toga, Septic je također volio mačke i filmove. Često je pozivao svoje prijatelje na filmske večeri. Zanimao se i za mađarski film, pratio je mađarsko filmsko stvaralaštvo, hvalio je primjerice Kontroll, pohvalno govorio o Tijelu i duši Ildikó Enyedi i gotovo uvijek govorio koliko je Saulov sin utjecao na njega.
Septic je iznimno cijenio Képes Ifjúsag, gdje je svojedobno i objavljivao, pa čak i redovito posjećivao redakciju crtati. Rekao je da mu se Képes Ifi sviđa ne samo zato što mladim stvaraocima daje priliku za objavu i prostor za underground žanrove, već i zato što se formalno nalazi između novina i fanzina. Izvrsnim je ocijenio i vojvođanski model odgoja čitatelja mađarskih novina po kojem vrtićarci imaju svoj Mézeskalács (Medeni kolač), osnovnoškolci svoj Jó Pajtás (Dobar drug), a Képes Ifjúság (Omladina u slici) za uzrast od srednje škole. Također je cijenio činjenicu da je Képes Ifjúság postao dodatak našem listu umjesto da bude ukinut.
Iako su Septikove kreacije prepoznatljive, kroz godine su doživjele veliki razvoj. Koristeći nove mogućnosti, koristio je različite crtačke alate, eksperimentirao s bojama u svojim radovima, proširio raspon motiva, čime se djelomično udaljio od punka.
„Punk definitivno ostavlja traga na mojim radovima. No, kako se domaća punk scena sve više sužavala, fanzini nestajali jedan za drugim od 2000-ih, a sve manje bendova ostajalo dosljedno, počelo mi je biti odbojno vezati svoje stvaralaštvo samo za punk. Moja je crtačka aktivnost godinama neovisna o tome. Naravno, malo je reći da se nisam skroz distancirao, neki punk motivi su uvijek prisutni”, rekao je.
Septic je bio možda jedini samostalni underground umjetnik čija je izložba organizirana u subotičkoj Suvremenoj galeriji. Ne može svatko tamo izlagati, morate dati temeljito obrazloženje kako to netko zaslužuje.
„Damir Pavić stvara nekoliko desetljeća, ali je uvijek ostao vjeran sebi, dosljedan i uporan. Kad sam ga upoznao, također se pokazalo da ima nevjerojatno znanje. Crtanje ga zaokuplja gotovo neprekidno, dok svoje slike razvija s maksimalističkim, preciznim detaljima, koji na taj način pružaju visok estetski i vizualni doživljaj. Crta toliko detaljno da njegove kreacije gotovo nikad ne vidimo iste, uvijek u njima otkrivamo nove detalje. Njegova izložba zasluženo je dobila mjesto u subotičkoj Savremenoj galeriji“, čuli smo kako kustos Miroslav Jovančić hvali izložbu otvorenu 2016. godine.
Septic nije crtao za sebe, svoje je radove rado predstavljao na koncertima i izložbama organiziranim u malim klubovima i prodavao ih za gotovo smiješne iznose. S jedne strane, bio je svjestan kojim društvenim slojevima njegove slike privlače obožavatelje, as druge strane, od toga se živi i svaki dinar se računa. No, internet mu je otvorio nove mogućnosti. Septikova djela počela su postajati dostupna i poznata diljem svijeta. Dobivao je sve više poziva iz inozemstva, obraćali su mu se i bendovi da dizajnira omote albuma za njihova glazbena izdanja. Iako je nekoliko puta tijekom života bio pozivan da izlaže u dalekim zemljama, to mu se dogodilo samo jednom, imao je izložbu u Njemačkoj prije Covida. Septikova smrt također je veliki gubitak iz tog razloga, jer je njegov ugled počeo sve više i više rasti. Imao bi priliku steći još veću afirmaciju i afirmaciju, u umjetnički mnogo otvorenijem i prihvatljivijem svijetu nego što je to bio u njegovim mladim danima.