volja naroda

Kako stvari stoje, takva volja može ostati suverena samo u mjeri u kojoj njezina voljnost ostane opća, a ne partikularna. Opći interes nadvladat će samo ako volja da ga se slijedi bude jača od odvlačenja pažnje od strane partikularnih interesa; razmišljanje o tome kako je na najbolji način ojačati, kako najbolje ‘unijeti sebe u sveopće jedinstvo’, Rousseauova je briga koja ga je najviše opsjedala. Zakonodavac koji teži sudjelovati u ‘stvaranju naroda … mora, jednom riječju, oduzeti čovjekov vlastiti utjecaj kako bi mu dala nove koji su mu strani, i koje ne može koristiti bez pomoći drugih’.


Reći da je opća volja ‘jaka’ ne znači da guši razilaženja u mišljenju ili nameće uniformnost. To znači da u procesu premošćivanja razlika između partikularnih volja, voljnost od općeg interesa na koncu pronalazi način da prevlada. Uključujuća opća volja postoji utoliko što oni koji joj se u početku protive ispravljaju svoju pogrešku i shvaćaju ‘da je moje privatno mišljenje prevladalo, bio bih napravio nešto drugo umjesto onoga što sam htio’ – to jest, nešto u neskladu s mojim tekućim sudjelovanjem u općoj volji. Dokle god traje, sudjelovanje u općoj volji, bila to volja nacionalnog pokreta, političke organizacije, socijalnog ili ekonomskog udruženja, radničkog sindikata itd., uvijek uključuje odluku da se ostane pri svojem konačnom sudu, ne kao izravan arbitar ispravnog i pogrešnog nego kao proces kolektivnog promišljanja i volje za onime što je ispravno. Sudjelovanje u općoj volji uključuje prihvaćanje rizika da u svakom trenutku budete ‘u krivu s narodom radije nego u pravu bez njega’. Kao dokaz toga, upravo se utoliko što ostaje aktivno sposobna za težnje i voljnost kolektivnog prava možemo složiti s Rousseauom i Sieyèsem kada inzistiraju da, na duge staze, opća volja ne može ni pogriješiti ni iznevjeriti. ‘Vladar, samom činjenicom da postoji, uvijek je ono što bi trebao biti.’

3. Volja naroda stoga je pitanje materijalne vlasti i aktivnog ovlaštenja, prije nego pitanje zastupanja, autoriteta ili zakonitosti. Ono što dovodi do podjele u društvu njegova je reakcija na narodno samo-ovlaštenje. Jefferson ide toliko daleko da prednost daje pobuni čak i kada se može doimati zavedenom ili obmanutom. ‘Ne može čitav narod, i to uvijek, biti dobro upućen’, priznaje Jefferson pozivajući se na Shaysovu pobunu, no narod ima pravo, ako ne i dužnost ‘sačuvati duh otpora’ usprkos svim poteškoćama. Ovo je u jednakoj mjeri marksistički koliko i jakobinski uvid. Svaka društvena ‘promjena može se dogoditi samo kao ishod – slobodne – akcije proletarijata’, tvrdi Lukács, i ‘samo stvarna klasna svijest proletarijata posjeduje sposobnost preobrazbe stvari’. Takva praktično orijentirana filozofija nije izumrla nakon političkih neuspjeha 1920-ih godina. Sartre se pozabavio istom temom u ranim 1950-im godinama (prije Badioua u 1970-ima): što se tiče politike, ‘klasu nikada nije moguće odvojiti od konkretne volje koja je pokreće niti od ciljeva kojima teži. Proletarijat se ustanovljuje svojim akcijama iz dana u dan. Postoji samo kroz akciju. On jest akcija. Ako prestane djelovati, on se raspada’.
Od svih stvari koje povezuju Rousseaua i Marxa, malen ih je dio toliko ozbiljan kao kritika dogovornog parlamentarnog zastupanja. Budući da ‘volju nije moguće zastupati’, onda ‘vrhovnu vlast, budući da nije ništa doli izvršavanje opće volje, nikada nije moguće ukloniti može zastupati samo samu sebe; vlast je naravno moguće ustupiti, ali volju ne’. Narod može (i mora) ovlastiti ‘zastupnike’ da provode njegovu volju, no ne može ovlastiti njihovu voljnost kao takvu. Marx slijedi Rousseaua, nasuprot Hobbesu, kada kritizira modernu buržoasku politiku kao u osnovi predstavničku – odnosno, kao izvlaštenje narodne vlasti od strane države. ‘Država ne pretpostavlja narod čiji je produkt odnosno delegat koji mu služi, baš suprotno, upravo je država ta koja one koje predstavlja uspostavlja kao politički subjekt, kroz neprestano izvlaštenje njihove sposobnosti za političko djelovanje u prvom licu’ (André Tosel). Otuda dolazi ograničenje Laclauove nedavne rekonceptualizacije populizma. Budući da Laclau ‘ustrojstvo naroda’ ne shvaća pomoću moći, jedinstva i volje nego pomoću heterogenosti, razlike i jezika, on svako narodno ‘ustrojstvo niza ravnopravnosti’ shvaća prvenstveno u obliku zastupanja. Za Laclaua, u raspravi protiv Rousseaua, ‘glavna je poteškoća s klasičnim teorijama političkog zastupanja to što je većina njih volju naroda shvaćala kao nešto što je bilo ustrojeno prije zastupanja, prije nego kroz zastupanje’. Buržoaska ‘država hvata u mrežu, kontrolira, regulira, nadzire i podučava civilno društvo od njegovih najobuhvatnijih pojavnosti života sve do njegovih najnevažnijih kretanja’. Narodno oslobođenje zahtijevat će obustavu takve države i njezinu smjenu, kroz ‘borbu klase proizvođača protiv klase vlasnika sredstava za proizvodnju’, političkog modela sposobnog za nadgledanje ‘ekonomskog oslobođenja rada’. Po uzoru na Marxovu kritiku Komune, Lenjinova ‘Država i revolucija’ dovodi ovaj argument do njegova logičnog zaključka.

9. Volja naroda, međutim, nije apsolutna. Proces ‘mišljenja koje samo stvara vlastitu egzistenciju’ nije moguće shvatiti u doslovnom fichteovskom ili hegelovskom smislu. Učiniti volju apsolutnom također znači ‘devoluntarizirati’ je. Samoodređenje djeluje unutar ograničenja svoje situacije, i oslobađanje koje je slobodna volja relativan je i relacijski proces. Kretati se u ovom kontekstu od misli do postojanja jednostavno znači odrediti, korak po korak, posljedice narodne volje. Sudjelovanje u procesu koji osnažuje kolektivnu sposobnost praktični je i politički prije nego ontološki proces. On propisuje ono što narod može odabrati učiniti, ne ono što narod jest.
10. Krajnja posljedica koja slijedi iz ovog inzistiranja na prvenstvu političke volje jest sljedeće: dobrovoljno ropstvo, iz ove perspektive, štetnije je od vanjske dominacije. Ako je volja ‘odlučujući faktor u prvom redu’, onda najdalekosežniji oblici opresije uključuju dosluh potlačenih. Ovu je poantu predvidio Etienne La Boétie, a potom su je na različite načine radikalizirali Du Bois, Fanon i Aristide (a također i Foucault, Deleuze i Žižek): na kraju je narod taj koji osnažuje svoje tlačitelje, koji mu mogu nauditi ‘samo do mjere do koje su voljni nositi se s njim’.
Ne bi bilo teško napisati povijest dvadesetog stoljeća, naravno, na takav način da se opiše očita uzaludnost političke volje. Neuspjeh njemačkog komunizma u 1920-ima, neuspjeh ‘sovjetskog čovjeka’ u 1930-ima, neuspjeh antikolonijalnog pokreta oslobođenja u 1950-ima i 1960-ima, neuspjeh maoizma, neuspjeh 1968., neuspjeh proturatnih i antiglobalizacijskih protesta – svi ovi tobožnji neuspjesi mogu se doimati kao da prikazuju jednu te istu temeljnu poantu: difuznu, sistemsku i stoga nepremostivu prirodu suvremenog kapitalizma, i oblika države i disciplinarne moći koja ga prati.
Takva iskrivljena povijest, po mome mišljenju, svela bi se na tek malo više od racionalizacije poraza pretrpljenih u zadnjoj četvrtini 20. stoljeća. U kasnim 1940-im godinama Beauvoir je već oplakala našu tendenciju da ‘mislimo kako nismo vladari naše vlastite sudbine; mi se više ne nadamo da možemo pomoći stvoriti povijest, mi joj se pokorno podvrgavamo’. Do kasnih 1970-ih takav je prigovor, prevrednovan u veličanje, postao stvar rastućeg konsenzusa. Ovaj konsenzus sada prevladava, i u politici i u filozofiji, već više od trideset katastrofalnih godina. Vrijeme je da to ostavimo iza sebe.

Tokom okrutne tranzicije u ovih dvadesetak godina na Balkanu, radnici su prestali da svoj interes posmatraju kao klasni i počeli su da doživljavaju sebe kao narod. Uostalom, ti isti liberali su ih godinama ubeđivali da klase u stvari i ne postoje. Za njih postoje samo pojedinac i njegova sloboda da izabere da bude eksploatisan ili da nestane. No, kako ljudi, pojedinačno svako od nas, postoje samo kao društvena bića, radnička klasa je svoju međusobnu solidarnost počela da razvija upravo kroz pripadnost narodu. To svakako ima i etno-nacionalističke elemente, ali nije svodivo na njih.

Šuvar i varivo wrote:

Samo da kažem, da kao buržuj ovaj pravac razmišljanja (fernouxov i ove iz Gerusije) doživljavam kao potencijalno najopasniji.

Radagast wrote:

Šuvar i varivo wrote:

Samo da kažem, da kao buržuj ovaj pravac razmišljanja (fernouxov i ove iz Gerusije) doživljavam kao potencijalno najopasniji.

Opasan nije, zato sto je marginalan. Ali je sa socioloske strane uzbudljivo takoreci uzivo posmatrati (hvala bogu na maloj skali) proces pretvaranja revolucionarne levice u fasizam.

ostap bender wrote:ako je suvar burzuj onda gerusija moze kolektivno da se popisa na sabrana dela klasika marksizma p. krasovca.

William Murderface wrote:Posebno nije opasan po nacionalnu buržuoaziju koja njima lako i efektno manipuliše, što se da primetiti i po tome da je Ljilja Smajli objavila ovaj tekst.

William Murderface wrote:Posebno nije opasan po nacionalnu buržuoaziju koja njima lako i efektno manipuliše, što se da primetiti i po tome da je Ljilja Smajli objavila ovaj tekst.

Da bi nekakve ideologije ipak bile moguće, ne bi li se izašlo iz začaranog kruga identitetske zajednice, pobrinula se nacija kao nulta institucija. Ona služi kao ‘neutralna osnova’ kako bi sporazumijevanje među ‘urođenicima’ uopće bilo moguće.(1) U nacionalnoj nultoj instituciji ideologija postoji, ali utemeljena ne na refleksiji ili čak interesu, nego ‘ni na čemu’. Individua je prisiljena da se prepusti i nekritički podvrgne nekoj ideologiji. Sve ideologije, a nacionalna nulta institucija ne daje prednost niti jednoj, prisiljene su do svojih adresata doprijeti preko nacionalne nulte institucije. Dakle zaobilazno. Uspjeh nekog ideološkog diskursa sada znači da je on nadodredio nacionalnu nultu instituciju. To je jedini način da u nas neka ideologija uspije. Ideologija koja je nadodredila nacionalnu nultu instituciju postaje tako hegemonom ideologijom.(2) I tu je tajna suživota neoliberalizma i ‘nacionalizma’, a ustvari identitetskog nasilja, personaliziranih sada u premijeru Tihomiru Oreškoviću i potpredsjedniku Vlade Tomislavu Karamarku. Na djelu je antipolitički ili postdemokratski kratki spoj, kuršlus u kojemu neoliberalizam, kao i u nas hegemona ideologija, možda jest sposoban interpelirati(3) nacionalističke članove vlastite vlade. To znači da se oni na nju odazivaju. Ali oni nisu sposobni za zavođenje masa, u situaciji kada treba rješavati i ‘stvarne probleme’. Zato Vlada i Sabor u kojima su nacionalisti većina ne mogu na jasan način biti ni pro ni kontra neoliberalnima. Neizgovoreni zbiljski sadržaj inače pogrešnog iskaza ‘ideologija i(li) stvarni problemi’, njegov ‘pozitivni sadržaj’, po svoj prilici kao izraz kolektivnog nesvjesnog izmučenih građana, treba glasiti: ‘Nećemo sada raspravljati o tome tko jest, a tko nije pravi Hrvat, nego kako da ekonomski ne propadnemo.’ A to si nacionalisti, kao čuvari simboličke i stvarne granice, ne mogu priuštiti. Točnije, mogu samo kada su nacionalne manjine u pitanju. Pa se svako nasilje nad manjinama lako otklanja kao aktualni problem, koji će se u najboljem slučaju riješiti kada se izvučemo iz ekonomskog propadanja. Cinik bi dodao: baš zbog kojega su ‘rane još svježe’. Jer oni se primarno bave identitetima, a ne ideologijama. A problematika identiteta javlja se tek u nadgradnji, tek na drugom katu naše nastambe, kao sekundarno i izvedeno pitanje. Da se zidanje kuće od krova ne bi dovelo u pitanje, gospodstvo se vrši kao teror identitetskih iskaza i identitetskih zajednica, koji baš u situaciji kada je izvjesno da će ‘ekonomske reforme’ većini donijeti samo pogoršanje njihovog društvenog položaja treba pojačati. Taj teror u medijima se dakle krivo naziva ‘ideološkim ratom’ – ustvari je riječ o pokušaju da pod njim rezigniramo i pomirimo se sa stanjem, po onoj logici da ako sjekire dovoljno dugo padaju, to postane normalno. Ali eskalacija identitetskog nasilja otkriva nesigurnost i paniku vladajućih pri pomisli da bi uvjeta za iskazivanje identiteta uskoro moglo nedostajati. Da bi na iskaze tipa ‘ja sam Hrvat’, ‘ja sam branitelj’ itd. i sl. kao dostatne za legitimaciju vladajućih zajednica stanovništvo moglo u jednom trenutku uskratiti autorizaciju. U zamišljenoj, a mogućoj ekskomunikaciji nositelja takvih iskaza oni se sada okreću zadnjem sredstvu koje im stoji na raspolaganju. A to će biti da se autoriziraju sami i pokušaju ukinuti zadnje ostatke demokratskih procedura iz političkog procesa, kao što to ovih dana često i čine.
Što će u takvoj situaciji ostati od individualne slobode, koju liberalna i socijalistička civilna sfera brani uglavnom u terminima prava na izbor i drugost, a za što je potrebna ‘sloboda govora’, koje pak nema bez ‘slobode savjesti’? Dokle god se na to gleda iz perspektive pravne ideologije, sasvim je svejedno kako ‘misli’ ljudima padaju na pamet. Bitno je samo da subjekte mišljenja nitko ne ometa. No zato je potrebno i da subjekt koji govori bude sposoban u komunikaciji, a ne samo u mislima i riječima, prelaziti granice svoje ideologije. No ta je sloboda ‘data’ samo ‘proglašavanjem’ ljudskih prava i sloboda, bez da se puno ispituje koliko su one društvena činjenica. Tako je i u aktualnom slučaju osporavanja antifašizma kao temeljne ustavne vrijednosti od strane novopostavljenog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Većina prosvjednika protiv ministra ne govori o tome da je historijski proces koji je omogućio takvo jedno ‘ozakonjenje’ bio otvaranje horizonta na kojemu se pojavila slutnja i nada u slobodno ljudsko biće, koje će odbaciti okove prethistorije i u komunizmu proizvoditi povijest čovječanstva kao ‘svoju’ vlastitu. Taj se horizont racionalnosti pravnim, pa i aktivističkim posredovanjem sada udaljio u tolikoj mjeri da je u boljem slučaju izgubljen iz vida, a u gorem se njegov povratak otklanja kao prijetnja. Zbog toga nam više nije jasno ‘odakle’ nam se govornici obraćaju, na kojoj, pa i ideološkoj osnovi treba razumjeti njihov govor. I još gore: pitamo se je li to i njima samima jasno, je li moguće da ‘griješe’, pa u otporu terorističkoj vlasti čine više no što bi stvarno htjeli?