Da mi se ne bi dešavalo, kao sinoć, čitajući postove stanovitog levog revolucionara koji bi uspostavio odnos s, a kakvim nego desnim predznakom, narodom, te u hodu ka privoleo poznaniju opšteg, a da me glava ne boli od čitanja automatskog preslikavanja hrpetine fraza? bez idejne zapitanosti, a o jasnoj misli da ni ne pokušavam razmišljati, e da ne bude svega toga, i da sebe poštedim gledanja mlade levice kao abortusa modernosti, otvaram ovaj topik, prevodeći tu zbrku u polje shvativog.
Uključujuća opća volja
Put stvaramo hodajućiKako stvari stoje, takva volja može ostati suverena samo u mjeri u kojoj njezina voljnost ostane opća, a ne partikularna. Opći interes nadvladat će samo ako volja da ga se slijedi bude jača od odvlačenja pažnje od strane partikularnih interesa; razmišljanje o tome kako je na najbolji način ojačati, kako najbolje ‘unijeti sebe u sveopće jedinstvo’, Rousseauova je briga koja ga je najviše opsjedala. Zakonodavac koji teži sudjelovati u ‘stvaranju naroda … mora, jednom riječju, oduzeti čovjekov vlastiti utjecaj kako bi mu dala nove koji su mu strani, i koje ne može koristiti bez pomoći drugih’.
Reći da je opća volja ‘jaka’ ne znači da guši razilaženja u mišljenju ili nameće uniformnost. To znači da u procesu premošćivanja razlika između partikularnih volja, voljnost od općeg interesa na koncu pronalazi način da prevlada. Uključujuća opća volja postoji utoliko što oni koji joj se u početku protive ispravljaju svoju pogrešku i shvaćaju ‘da je moje privatno mišljenje prevladalo, bio bih napravio nešto drugo umjesto onoga što sam htio’ – to jest, nešto u neskladu s mojim tekućim sudjelovanjem u općoj volji. Dokle god traje, sudjelovanje u općoj volji, bila to volja nacionalnog pokreta, političke organizacije, socijalnog ili ekonomskog udruženja, radničkog sindikata itd., uvijek uključuje odluku da se ostane pri svojem konačnom sudu, ne kao izravan arbitar ispravnog i pogrešnog nego kao proces kolektivnog promišljanja i volje za onime što je ispravno. Sudjelovanje u općoj volji uključuje prihvaćanje rizika da u svakom trenutku budete ‘u krivu s narodom radije nego u pravu bez njega’. Kao dokaz toga, upravo se utoliko što ostaje aktivno sposobna za težnje i voljnost kolektivnog prava možemo složiti s Rousseauom i Sieyèsem kada inzistiraju da, na duge staze, opća volja ne može ni pogriješiti ni iznevjeriti. ‘Vladar, samom činjenicom da postoji, uvijek je ono što bi trebao biti.’
Uključujuća opća volja