Home
by Guest 09.10.17 20:33Bogdan Krizman, Pavelić i ustaše
http://www.znaci.net/00003/526.pdf
...
Čini se da je odluka o atentatu na kralja Aleksandra za vrijeme njegova boravka u Francuskoj pala u kolovozu 1934. godine u Rimu, gdje su se u tu svrhu sastali A. Pavelić i Vanča Mihajlov, koji je u međuvremenu bio prisiljen da pobjegne iz Bugarske i da se (privremeno) skloni u Tursku. Poučeni zagrebačkim iskustvom (Oreb), odlučili su da za tu priliku odaberu najpouzdanije, i Mihajlov je spremno odredio svog odabranika: Velička Georgijeva Kerina koji je već za sobom imao nekoliko političkih ubistava. Bilo je dogovoreno da ustaški atentatori budu odabrani iz kadra koji se trenutačno nalazio u Mađarskoj (a ne u Italiji!), nakon formalnog raspuštanja logora na Janka—pusti, a da organizaciju atentata pripremi Pavelić. Pavelić je vrlo osjetljivu i delikatnu ulogu pratioca atentatora na lice mjesta povjerio svom (tada) vrlo bliskom suradniku Eugenu Kvaterniku koji je imao i taj preduvjet što je dobro govorio francuski. Ustaška je štampa, zatim, počela psihološku pripremu za atentat; sastavljane su i objavljivane rezolucije o neophodnoj potrebi »radikalnog zahvata«; u užurbanom pripremanju odnosno planiranju onoga što bi imalo uslijediti nakon atentata kao da se zaboravilo na pravilo konspiracije (inače tako drago Paveliću) i vijest o pripremanju atentata na kralja procurila je i iz više izvora dospjela do jugoslavenskih vlasti. Da ironija bude veća, Pavelićevu namjeru da konačno ukloni kralja otkrio je jugoslavenskim vlastima, uz ostale, stari »ovejani« frankovac i bliski suradnik Ivice Franka: Vladimir Sachs Petrovič koji je pod šifrom »prijatelj« obavijestio o tome dra Ivana Subbotića, stalnoga jugoslavenskog delegata kod Društva naroda u Ženevi.
Radi provođenja smišljenog plana Pavelić je formalno povjerio Miji Bziku, kao osobi posebnog povjerenja, da otputuje preko Beča u Mađarsku i posjeti tamošnje ustaše, a pravi Bzikov zadatak krije Odredba G. U. S.-a br. G. 51/34 od 22. IX 1934. Ona glasi ovako: »Pobočnik Upravnog Zapovjedništva g. Marko Miliša [tj. Bzik], član je posebnog povjerenstva U. N. O., pa po nalogu toga povjerenstva imade putovati u razna Područja, da obavi povjerene mu zadaće. Glavni Ustaški Stan ovim određuje, da sve ustaške vlasti u svome djelokrugu imadu g. Miliši u svakom pogledu na ruku ići. G. Miliša imade ovlaštenje naloge povjerenstva pojedinim ustaškim vlastima i pojedincima usmeno saopćavati, te se ti po njemu usmeno predani nalozi imadu bezuvjetno izvršiti, bili oni ma koje naravi: osobne ili stvarne. Ovo ovlaštenje traje 14. dana od dana izdatbe ove Odredbe.«
Bzik je, zatim, otputovao; u Beču je potražio Perčevića i obojica su zajedno otišla u Budimpeštu, gdje je Perčević imao pribaviti mađarske pasoše, a Bzik ići dalje do Nagy Kanizse, gdje su u to vrijeme bili u Horthy Miklos-utca 23 okupljeni pripadnici raspuštenog logora »Jankovac«. Tamo je Bzik obavijestio Miju Kralja, Ivana Rajića i Zvonka Pospišila da imaju poći s njim, pokazavši im poglavnikovu zapovijed da mu se bez raspravljanja moraju pokoravati. Izabranici su, pojedinačno jedan za drugim, odlazili u Budimpeštu radi pasoša, a zatim ih je Bzik poveo put Švicarske (Zürich). Istodobno je iz Italije došao E. Kvaternik s »Vladom-šoferom« i trojka iz Mađarske stigla je na ciriški kolodvor 28. IX u podne. U Zürichu ih je dočekao Kvaternik, kao Pavelićev izaslanik, pod imenom Egon Kramer. S njim u društvu bio je i »Vlada-šofer«. Kvaternik, kao neprikosnoveni šef grupe, poveo je svoje »štićenike« u Lausanneu da im kupi nova (reprezentativnija) odijela da ne bi svojom vanjštinom pobudili sumnju policije, a usput i, osim zamjene odijela, da zamijene i pasoše jer je trojka iz Mađarske putovala s mađarskim pasošima. Tamo su svi dobili od Kvaternika krivotvorene čehoslovačke pasoše, u ispravnoj pretpostavci da atentatorska grupa kao »Čehoslovaci« neće pobuditi veću pažnju francuske granične policije koja ionako uoči dolaska jugoslavenskog suverena nije pokazivala pretjeranu pažnju i budnost, produžili su u dvije grupe do Thonona i tu se ponovo sastali pa preko Fontainbleaua krenuli u francusku prijestolnicu, i to tako da su put od Fontainbleaua do Pariza prevalili autobusom da bi izbjegli strožu policijsku pasku na pariškim kolodvorima gdje pristižu vlakovi iz inozemstva. U Parizu je Kvaternik podijelio atentatore na dvije grupe: »marsejsku«, kao glavnu, u kojoj je — dakako — bio »Vlada-šofer« (s Rajićem), »parišku« kao rezervnu s Kraljem i Pospišilom. Ali je, 6. X, došlo do izmjene: Rajić je prešao u »parišku«, a Kralj u »marsejsku«. »Pariška« grupa dobila je zadatak da točno prouči dijelove Pariza i Versaillesa (mjesta kojima će kralj prolaziti prilikom svog boravka u francuskoj metropoli). »Marsejska« je grupa, 8. X, otputovala u Avignon i u Aix-en-Provence, a na kraju su obišli sam Marseille, mjesto gdje će se kralj, po programu, iskrcati. Prije nego što su »Vlada-šofer« i Mijo Kralj otputovali u Aix, Kvaternik im je — koji je uostalom svu četvoricu izvrsno vodio - zamijenio stare novim čehoslovačkim pasošima: »Vlada-šofer« postao je Peter Kelemen (dotad je bio Rudolf Suk); Mijo Kralj je postao Silvestr Maly (prije: Jan Hašek). Rasporedivši tako grupe i pripremivši »ustaški doček« kralju, Kvaternik je napustio Francusku. Prije toga pobrinuo se za to da bračni par Godina (Ante i Stana — »lijepa plavojka«), stigavši u Pariz pa zatim dalje u Avignon i Aix, neometano dostave revolvere i bombe i »pariškoj« i »marsejskoj« grupi atentatora i da pravovremeno prijeđu francusku granicu. Pri tom je posebno dobro bio naoružan »Vlada-šofer«: nosio je dva revolvera od kojih je onaj kojim je pucao na kralja Aleksandra bio automatski; nosio je bombu takve eksplozivne snage da bi njom »Vlada-šofer« poubijao sve živo oko sebe; imao je i 112 metaka - čitav mali arsenal!
Aleksandar je krenuo na put iz Beograda do Boke Kotorske u društvu kraljice, kneza Pavla i kneginje Olge i 6. X je iz Zelenike isplovio razarač »Dubrovnik« s kraljem Aleksandrom a kraljica se vratila u Beograd da vlakom otputuje u Francusku i tamo se pridruži mužu. Putem, kraljevski putnik na »Dubrovniku« nije imao »dobro more« i teško je podnosio valove.
Približavajući se francuskom kopnu i marsejskoj luci, 9. X poslije podne, kralju su saopćili Milićevićevu najnoviju informaciju — koju je Miličević bio primio u Parizu od nekoga svog agenta u Italiji — da će atentatori (njih pet ili šest) pokušati atentat u Marseilleu, a da je druga grupa otišla u Pariz da tamo pokuša atentat, ako ne bi uspjeli oni na obali. Zbog toga su zabrinuti dvorjani predlagali Aleksandru da se ne iskrcava nego da ostane na brodu dok se ne poduzmu sve mjere opreza, ili, da uplove u ratnu luku Toulon a ne Marseille, no Aleksandar — izmoren putovanjem i rezigniran — odgovorio je da je sad prekasno za sve to. Program se mora izvršiti! Isto tako je već prije, pri oblačenju admiralske uniforme, otklonio molbu svog sobara Zečevića (»Zeke«) da navuče zaštitnu potkošulju od čelika, što bi mu tom prilikom zasigurno spasilo život. Napustio je razarač i motornim se čamcem, u pratnji francuskog ministra mornarice F. Pietrija (rođenog Korzikanca), zaputio prema obali gdje su ga na Quai des Beiges očekivali okupljeni dostojanstvenici. Pozdravio se s francuskim ministrom vanjskih poslova Barthouom i drugima, a zatim je zajedno s Barthouom ušao u poluotvoreni službeni Delage koji su pratila dva oficira Republikanske garde na konjima. U autu je kralju i Barthouu nasuprot sjedio general Georges, član Vrhovnog ratnog savjeta. Auto je tek krenuo i prevalio oko 100 metara u pravcu prefekture, kroz špalir okupljenih znatiželjnika, kad je progovorio »ustaški samokres«. »Vladašofer« izdvojio se iz publike noseći u buketu cvijeća skriven svoj revolver i uz poklike »Vive le roi!« (Živio kralj!) pritrčao automobilu, skočio na papučicu i sasuo metke u kralja. Šofer Foissac uhvatio je Velička za kaput a pukovnik Piollet ga je sabljom — udarajući ga po glavi - oborio na tlo. Aleksandra su u panici koja je nastala uslijed pucnjave (ne samo iz Kerinova revolvera!) prevezli u prefekturu, no on je već bio duboko u agoniji i tamo je izdahnuo. No, Aleksandar nije bio jedina žrtva: uz ranjene iz publike smrtno je bio ranjen Barthou koji je iskrvario, a teško je bio ranjen i general Georges. Pavelić — i ne samo on! — imao je pravo da od zadovoljstva trlja ruke. Čvrsto je računao s raspadom Jugoslavije i mislio da sada više ništa ne može spriječiti njegov povratak na čelu »ustaške vojne sile« iz Italije u »oslobođenu Hrvatsku«. Ali to mu se tada nije ostvarilo.
Prije samog atentata (9. X) pozvao je hitno Budaka da napusti Njemačku i dođe k njemu u Italiju »na sigurno«. No, to isto nije htio učiniti s Gustavom Perčecom u Mađarskoj, teško kompromitiranim »aferom J. Pogorelec«.
»Iz Berlina me poglavnik pozvao u Bolognu — izjavio je Budak pred našim istražnim organima — i sada je nakon nekoliko dana uslijedio marsejski atentat. Nisam znao zašto sam pozvan, no nakon tog atentata mi je bilo rečeno da bi nas Njemačka sve pohapsila i izručila. U Bologni sam ostao samo desetak dana, a zatim sam otišao sa pok. ženom [Ivkom] opet u Torino poglavnikovoj porodici. Poglavnik je uhapšen 17. X 1934. osam dana nakon atentata na kralja Aleksandra.«
Perčeca su preplašeni Mađari u najstrožoj 'konspiraciji preko Udina, ipak, uputili u Italiju (24. X 1934), i to u preostaloj grupi od svega deset ustaša; među kojima su — osim Perčeca - bili Servatzy, Perčecova »supruga« i ađutant. Talijani su ih smjestili u provinciju Cosenza, prvo u Longobucco, zatim Cerchiara Calabra, Monalto Uffugo i na kraju u Luccu i na otok Giglio. U veljači 1935, već u Longobuccu, Servatzy je dao ubiti Perčeca zajedno sa »suprugom« i adjutantom. Tako se Pavelić riješio svoga najopasnijeg takmaca.
...
Da bi nekako popravili sve svoje (očigledne) propuste pri osiguranju i profesionalnu blamažu da im kraljevski gost bude ubijen već pri samom iskrcavanju na francusko kopno, francuski policijski organi bacili su se zdušno na posao da utvrde tko je atentator i gdje su njegovi eventualni pomagači.
Atentator je bio u policijskoj zgradi u Marseilleu, gdje je oko 20 sati i umro, ne dolazeći uopće više k svijesti. Imao je čehoslovački pasoš na ime Petr Kelemen i policija je pri pomnijem ispitivanju utvrdila — kako priča Alexandre Guibbal, šef Devete brigade motorizirane policije — da je pasoš krivotvoren, no da mu je fotografija na pasošu u redu. Pri pretrazi tijela pronašli su na jednoj ruci tetoviranu mrtvačku glavu i dvije kosti unakrst s natpisom u ćirilici: »Sloboda ili smrt!« (znak VMRO). Drugi revolver našli su u džepu njegova kaputa, kao i bombu neubičajenog modela u Francuskoj. Ali, pomna pretraga odijela omogućila je istrazi da se zaputi jednim od prvih tragova u potrazi za vjerojatnim pomagačima.
Smeđe prugasto odijelo atentatora bilo je po izgledu novo i bilo je kupljeno u jednoj od trgovina La Belle Jardiniere. Zahvaljujući informacijama što su ih dobili u marsejskim prödavaonicama te tvrtke, policiji je pošlo za rukom — zahvaljujući broju proizvodnje u prsluku — da utvrdi kako je odijelo kupljeno u nekoj od podružnica tvrtke na trgu Clichy u Parizu. Pariška policija, telefonski alarmirana, vrlo je brzo ustanovila (Jean Belin, šef službe u direkciji ministarstva unutrašnjih poslova) da je odijelo kupljeno samo šest dana prije, i to zajedno s drugima. Kupci su bili četvorica stranaca a peti je bio vođa; taj se izražavao korektno francuski i platio račun za sva odijela, koja su zatim isporučili u hotel u ulici Mazagran. Uz to je vlasnica hotela (Hotel Moderne) u Aix-en-Provence izjavila policiji da na fotografiji ubojice, objavljenoj u štampi, prepoznaje jednog od njenih hotelskih gostiju koji su nestali ujutro 9. X, na dan kad je atentat bio izvršen. Tako su istražitelji mogli utvrditi da se nepoznati javio u hotelu u nedjelju, 7. listopada oko 20 sati, a sobu je za nj nešto prije rezervirao neki čovjek koji se prilično dobro izražavao francuski. Taj drugi neznanac upisao se u knjigu gostiju pod imenom Egon Kramer, trgovac u Pragu, i on je — osim svoje sobe - unajmio sobu s dva kreveta; s njim je bio pratilac koji se upisao u knjigu pod imenom Silvestr Malny a sobni se drug Malnyja pojavio nešto kasnije: to je bio taj Kelemen. I tako su saznali i tu pojedinost da su sva trojica bila van hotela čitav dan, a uvečer su Malny i Kelemen večerali sami u restauraciji hotela, dok se Kramer — jedini koji je od njih govorio francuski - nije uopće više pojavljivao u hotelu. U utorak — na dan atentata - nakon više aperitiva — Kelemen i Malny objedovali su i napustili hotel u 12,15 sati, plativši troškove boravka sve trojice i dvokrevetnu sobu unaprijed za noć od utorka 9. X na srijedu 10. X. U utorak navečer Malny se vratio u hotel sam (u 18,30 potvrdili su Guibbalu svjedoci; u 16.30 tvrdit će optuženi Mijo Kralj alias Malny u toku procesa). Smjestio se u hotelskoj blagovaonici i objasnio šefu sale da želi sačekati svoga druga koji je u to vrijeme već izdisao u prostorijama marsejske policije. Ne dočekavši ga, Malny je oko 19 sati napustio hotel.
Tako više nije bilo nikakve sumnje da je atentator boravio u hotelu u Aixu i da je riječ o zavjeri, što su je organizirali stranci koji su došli iz Pariza. To je bilo polazište za sve kasnije poteze i brojna hapšenja u Francuskoj i drugdje.
Belin je, zatim, iz Pariza poslao cirkularnu brzojavku o ostalima iz grupe i ubrzo bio obaviješten da su dvojicu sumnjivih pronašli u nekom hotelu u Thononu (na francusko-švicarskoj granici). Imali su falsificirane čehoslovačke pasoše na ime Beneš i Novak, a u istrazi su priznali da se zovu Zvonimir Pospišil i Ivan Rajić; da su u Parizu — očekujući nova naređenja — saznali za atentat na kralja i da su u panici pokušali da dodu u Švicarsku, na sigurno. Guibbalova traganja za Kelemenovim drugom i pravcem njegova bijega iz hotela u Aixu dovela su ga do tajanstvenog bračnog para koji je u to isto vrijeme stanovao u jednom uglednom hotelu (»Petar« i »Lijepa plavoj ka«) i Guibbal je ubrzo utvrdio ovo: U subotu, 6. X, tri dana prije atentata, u Avignonu je bila neka žena plave kose, prilično elegantno odjevena, od 25 do 28 godina, ugodne vanjštine i pojavila se oko 20 sati u hotelu Regina. Na vrlo jadnom francuskom jeziku zatražila je sobu s dva kreveta, s tim da će joj se pridružiti njen suprug. Ispisala je prijavnicu na ime Marija Vondraček, sa stanom u Trstu a na putu iz Pariza. Njen prtljag sastojao se od dva poveća kovčega iz žute kože. Napustivši hotel, ubrzo zatim - za vrijeme njene odsutnosti — propitao se za nju neki stranac koji se osoblju hotela na recepciji predstavio kao — Kramer. Marija se oko 21 sat vratila u pratnji nekog muškarca, kojega je predstavila kao svog supruga, i oboje su bili osobito zadovoljni, kad su saznali da se za njih interesirao neki Kramer. I još uvijek u Avignonu, samo u drugom hotelu, Guibbal je pronašao trag boravka Kramera, Kelemena i Malnyja. Sutradan, u nedjelju 7. X, popodne »plavojka« i njen suprug otputovali su u Aix autom, a Kramer je u 19 sati također bio u Aixu i unajmio taksi. Daje šoferu adresu hotela (L'hötel du Cours Miräbeau i Moderne, u blizini kolodvora) i u toku vožnje zaustavlja taksi da bi primio »plavojku« koja ga je, čini se, čekala na trotoaru - ovaj put - sa četiri kovčega. Pošto je iskrcao putnicu sa samo dva kovčega pred prvim hotelom, zaputio se u drugi gdje je uzeo - kao što već znamo - dvije sobe, jednu za sebe a drugu (s dva kreveta) za Kelemena i Malnyja. Sutradan (8. X) svi su rano napustili hotel i vratili se tek uvečer na večeru. Toga su dana obišli Marseille da atentatorska dvojka (Kelemen i Malny) upozna situaciju i da »plavojka« - kupi sebi skupocjenu svilenu haljinu u jednoj od najelegantnijih trgovina Marseillea! Istog ponedjeljka Kramer je u taksiju napustio Marseille i na kolodvor u Avignonu stigao u 23.15 pa je Guibbal pretpostavio - potpuno opravdano - da je »Krämer« saznao za uspjeh pothvata 9. X izvan granica Francuske. Na sam dan atentata »plavojka« i njen suprug - kojega su zvali Petar! - napuštaju hotel i unajmljuju auto da ih odveze u Avignon do kolodvora, odakle su i oni otputovali, napustivši tako Francusku. I Malny je - ne dočekavši svoga sobnog druga — unajmio u Aixu taksi i odvezao se na kolodvor u Avignonu i odatle - bez ikakve prtljage - otputovao u smjeru Pariza.
Pri legitimiranju u Fontainbleauu - pošto se policajcu učinio sumnjiv - Malny se dao u bijeg i sakrio u gustoj šumi, gdje se skrivao puna četiri dana, penjući se pred potjerama na stabla. Glad i umor prisilili su ga, ipak, da konačno izađe iz skrovišta i da potraži hranu u nekoj restauraciji. Tu je ubrzo bio uhićen i na preslušavanju priznao da je njegovo pravo ime Mijo Kralj. Upozorio je policiju da je prije svoga odlaska iz Aixa ostavio u madracu jednog od kreveta sobe u hotelu Moderne, koju je dijelio s Kelemenom, revolver, dvije bombe i naboje. U njihovoj bivšoj sobi alarmirana policija zatekla je na tom krevetu mladi bračni par koji nije mogao ni u snu pomisliti da spava — na bombama!
Pospišil, Rajić i Kralj bili su zatim prebačeni u zatvor Cbave u Marseilleu i tu ih je Guibbal viđao češće radi pojedinosti njihova identiteta. A istražni sudac (Ducup de Saint-Paul) nije više mogao ni spavati: morao je poslovati brzo; sa svih su mu strana javljali za ustaše u svakom kutu Francuske; mnogi ljudi vidjeli su »plavojku« tu i tamo; izdavao je mnoštvo naloga za hapšenje, privođenje, saslušanje i tako dalje a novinari svih boja upravo su ga opsjedali. Dakako, jugoslavenski su policijski organi bili posebno zainteresirani da sudjeluju i pomažu u istrazi, nastojeći da je usmjere u pravcu koji bi režimu u Beogradu najviše odgovarao.
...
http://www.znaci.net/00003/526.pdf
...
Čini se da je odluka o atentatu na kralja Aleksandra za vrijeme njegova boravka u Francuskoj pala u kolovozu 1934. godine u Rimu, gdje su se u tu svrhu sastali A. Pavelić i Vanča Mihajlov, koji je u međuvremenu bio prisiljen da pobjegne iz Bugarske i da se (privremeno) skloni u Tursku. Poučeni zagrebačkim iskustvom (Oreb), odlučili su da za tu priliku odaberu najpouzdanije, i Mihajlov je spremno odredio svog odabranika: Velička Georgijeva Kerina koji je već za sobom imao nekoliko političkih ubistava. Bilo je dogovoreno da ustaški atentatori budu odabrani iz kadra koji se trenutačno nalazio u Mađarskoj (a ne u Italiji!), nakon formalnog raspuštanja logora na Janka—pusti, a da organizaciju atentata pripremi Pavelić. Pavelić je vrlo osjetljivu i delikatnu ulogu pratioca atentatora na lice mjesta povjerio svom (tada) vrlo bliskom suradniku Eugenu Kvaterniku koji je imao i taj preduvjet što je dobro govorio francuski. Ustaška je štampa, zatim, počela psihološku pripremu za atentat; sastavljane su i objavljivane rezolucije o neophodnoj potrebi »radikalnog zahvata«; u užurbanom pripremanju odnosno planiranju onoga što bi imalo uslijediti nakon atentata kao da se zaboravilo na pravilo konspiracije (inače tako drago Paveliću) i vijest o pripremanju atentata na kralja procurila je i iz više izvora dospjela do jugoslavenskih vlasti. Da ironija bude veća, Pavelićevu namjeru da konačno ukloni kralja otkrio je jugoslavenskim vlastima, uz ostale, stari »ovejani« frankovac i bliski suradnik Ivice Franka: Vladimir Sachs Petrovič koji je pod šifrom »prijatelj« obavijestio o tome dra Ivana Subbotića, stalnoga jugoslavenskog delegata kod Društva naroda u Ženevi.
Radi provođenja smišljenog plana Pavelić je formalno povjerio Miji Bziku, kao osobi posebnog povjerenja, da otputuje preko Beča u Mađarsku i posjeti tamošnje ustaše, a pravi Bzikov zadatak krije Odredba G. U. S.-a br. G. 51/34 od 22. IX 1934. Ona glasi ovako: »Pobočnik Upravnog Zapovjedništva g. Marko Miliša [tj. Bzik], član je posebnog povjerenstva U. N. O., pa po nalogu toga povjerenstva imade putovati u razna Područja, da obavi povjerene mu zadaće. Glavni Ustaški Stan ovim određuje, da sve ustaške vlasti u svome djelokrugu imadu g. Miliši u svakom pogledu na ruku ići. G. Miliša imade ovlaštenje naloge povjerenstva pojedinim ustaškim vlastima i pojedincima usmeno saopćavati, te se ti po njemu usmeno predani nalozi imadu bezuvjetno izvršiti, bili oni ma koje naravi: osobne ili stvarne. Ovo ovlaštenje traje 14. dana od dana izdatbe ove Odredbe.«
Bzik je, zatim, otputovao; u Beču je potražio Perčevića i obojica su zajedno otišla u Budimpeštu, gdje je Perčević imao pribaviti mađarske pasoše, a Bzik ići dalje do Nagy Kanizse, gdje su u to vrijeme bili u Horthy Miklos-utca 23 okupljeni pripadnici raspuštenog logora »Jankovac«. Tamo je Bzik obavijestio Miju Kralja, Ivana Rajića i Zvonka Pospišila da imaju poći s njim, pokazavši im poglavnikovu zapovijed da mu se bez raspravljanja moraju pokoravati. Izabranici su, pojedinačno jedan za drugim, odlazili u Budimpeštu radi pasoša, a zatim ih je Bzik poveo put Švicarske (Zürich). Istodobno je iz Italije došao E. Kvaternik s »Vladom-šoferom« i trojka iz Mađarske stigla je na ciriški kolodvor 28. IX u podne. U Zürichu ih je dočekao Kvaternik, kao Pavelićev izaslanik, pod imenom Egon Kramer. S njim u društvu bio je i »Vlada-šofer«. Kvaternik, kao neprikosnoveni šef grupe, poveo je svoje »štićenike« u Lausanneu da im kupi nova (reprezentativnija) odijela da ne bi svojom vanjštinom pobudili sumnju policije, a usput i, osim zamjene odijela, da zamijene i pasoše jer je trojka iz Mađarske putovala s mađarskim pasošima. Tamo su svi dobili od Kvaternika krivotvorene čehoslovačke pasoše, u ispravnoj pretpostavci da atentatorska grupa kao »Čehoslovaci« neće pobuditi veću pažnju francuske granične policije koja ionako uoči dolaska jugoslavenskog suverena nije pokazivala pretjeranu pažnju i budnost, produžili su u dvije grupe do Thonona i tu se ponovo sastali pa preko Fontainbleaua krenuli u francusku prijestolnicu, i to tako da su put od Fontainbleaua do Pariza prevalili autobusom da bi izbjegli strožu policijsku pasku na pariškim kolodvorima gdje pristižu vlakovi iz inozemstva. U Parizu je Kvaternik podijelio atentatore na dvije grupe: »marsejsku«, kao glavnu, u kojoj je — dakako — bio »Vlada-šofer« (s Rajićem), »parišku« kao rezervnu s Kraljem i Pospišilom. Ali je, 6. X, došlo do izmjene: Rajić je prešao u »parišku«, a Kralj u »marsejsku«. »Pariška« grupa dobila je zadatak da točno prouči dijelove Pariza i Versaillesa (mjesta kojima će kralj prolaziti prilikom svog boravka u francuskoj metropoli). »Marsejska« je grupa, 8. X, otputovala u Avignon i u Aix-en-Provence, a na kraju su obišli sam Marseille, mjesto gdje će se kralj, po programu, iskrcati. Prije nego što su »Vlada-šofer« i Mijo Kralj otputovali u Aix, Kvaternik im je — koji je uostalom svu četvoricu izvrsno vodio - zamijenio stare novim čehoslovačkim pasošima: »Vlada-šofer« postao je Peter Kelemen (dotad je bio Rudolf Suk); Mijo Kralj je postao Silvestr Maly (prije: Jan Hašek). Rasporedivši tako grupe i pripremivši »ustaški doček« kralju, Kvaternik je napustio Francusku. Prije toga pobrinuo se za to da bračni par Godina (Ante i Stana — »lijepa plavojka«), stigavši u Pariz pa zatim dalje u Avignon i Aix, neometano dostave revolvere i bombe i »pariškoj« i »marsejskoj« grupi atentatora i da pravovremeno prijeđu francusku granicu. Pri tom je posebno dobro bio naoružan »Vlada-šofer«: nosio je dva revolvera od kojih je onaj kojim je pucao na kralja Aleksandra bio automatski; nosio je bombu takve eksplozivne snage da bi njom »Vlada-šofer« poubijao sve živo oko sebe; imao je i 112 metaka - čitav mali arsenal!
Aleksandar je krenuo na put iz Beograda do Boke Kotorske u društvu kraljice, kneza Pavla i kneginje Olge i 6. X je iz Zelenike isplovio razarač »Dubrovnik« s kraljem Aleksandrom a kraljica se vratila u Beograd da vlakom otputuje u Francusku i tamo se pridruži mužu. Putem, kraljevski putnik na »Dubrovniku« nije imao »dobro more« i teško je podnosio valove.
Približavajući se francuskom kopnu i marsejskoj luci, 9. X poslije podne, kralju su saopćili Milićevićevu najnoviju informaciju — koju je Miličević bio primio u Parizu od nekoga svog agenta u Italiji — da će atentatori (njih pet ili šest) pokušati atentat u Marseilleu, a da je druga grupa otišla u Pariz da tamo pokuša atentat, ako ne bi uspjeli oni na obali. Zbog toga su zabrinuti dvorjani predlagali Aleksandru da se ne iskrcava nego da ostane na brodu dok se ne poduzmu sve mjere opreza, ili, da uplove u ratnu luku Toulon a ne Marseille, no Aleksandar — izmoren putovanjem i rezigniran — odgovorio je da je sad prekasno za sve to. Program se mora izvršiti! Isto tako je već prije, pri oblačenju admiralske uniforme, otklonio molbu svog sobara Zečevića (»Zeke«) da navuče zaštitnu potkošulju od čelika, što bi mu tom prilikom zasigurno spasilo život. Napustio je razarač i motornim se čamcem, u pratnji francuskog ministra mornarice F. Pietrija (rođenog Korzikanca), zaputio prema obali gdje su ga na Quai des Beiges očekivali okupljeni dostojanstvenici. Pozdravio se s francuskim ministrom vanjskih poslova Barthouom i drugima, a zatim je zajedno s Barthouom ušao u poluotvoreni službeni Delage koji su pratila dva oficira Republikanske garde na konjima. U autu je kralju i Barthouu nasuprot sjedio general Georges, član Vrhovnog ratnog savjeta. Auto je tek krenuo i prevalio oko 100 metara u pravcu prefekture, kroz špalir okupljenih znatiželjnika, kad je progovorio »ustaški samokres«. »Vladašofer« izdvojio se iz publike noseći u buketu cvijeća skriven svoj revolver i uz poklike »Vive le roi!« (Živio kralj!) pritrčao automobilu, skočio na papučicu i sasuo metke u kralja. Šofer Foissac uhvatio je Velička za kaput a pukovnik Piollet ga je sabljom — udarajući ga po glavi - oborio na tlo. Aleksandra su u panici koja je nastala uslijed pucnjave (ne samo iz Kerinova revolvera!) prevezli u prefekturu, no on je već bio duboko u agoniji i tamo je izdahnuo. No, Aleksandar nije bio jedina žrtva: uz ranjene iz publike smrtno je bio ranjen Barthou koji je iskrvario, a teško je bio ranjen i general Georges. Pavelić — i ne samo on! — imao je pravo da od zadovoljstva trlja ruke. Čvrsto je računao s raspadom Jugoslavije i mislio da sada više ništa ne može spriječiti njegov povratak na čelu »ustaške vojne sile« iz Italije u »oslobođenu Hrvatsku«. Ali to mu se tada nije ostvarilo.
Prije samog atentata (9. X) pozvao je hitno Budaka da napusti Njemačku i dođe k njemu u Italiju »na sigurno«. No, to isto nije htio učiniti s Gustavom Perčecom u Mađarskoj, teško kompromitiranim »aferom J. Pogorelec«.
»Iz Berlina me poglavnik pozvao u Bolognu — izjavio je Budak pred našim istražnim organima — i sada je nakon nekoliko dana uslijedio marsejski atentat. Nisam znao zašto sam pozvan, no nakon tog atentata mi je bilo rečeno da bi nas Njemačka sve pohapsila i izručila. U Bologni sam ostao samo desetak dana, a zatim sam otišao sa pok. ženom [Ivkom] opet u Torino poglavnikovoj porodici. Poglavnik je uhapšen 17. X 1934. osam dana nakon atentata na kralja Aleksandra.«
Perčeca su preplašeni Mađari u najstrožoj 'konspiraciji preko Udina, ipak, uputili u Italiju (24. X 1934), i to u preostaloj grupi od svega deset ustaša; među kojima su — osim Perčeca - bili Servatzy, Perčecova »supruga« i ađutant. Talijani su ih smjestili u provinciju Cosenza, prvo u Longobucco, zatim Cerchiara Calabra, Monalto Uffugo i na kraju u Luccu i na otok Giglio. U veljači 1935, već u Longobuccu, Servatzy je dao ubiti Perčeca zajedno sa »suprugom« i adjutantom. Tako se Pavelić riješio svoga najopasnijeg takmaca.
...
Da bi nekako popravili sve svoje (očigledne) propuste pri osiguranju i profesionalnu blamažu da im kraljevski gost bude ubijen već pri samom iskrcavanju na francusko kopno, francuski policijski organi bacili su se zdušno na posao da utvrde tko je atentator i gdje su njegovi eventualni pomagači.
Atentator je bio u policijskoj zgradi u Marseilleu, gdje je oko 20 sati i umro, ne dolazeći uopće više k svijesti. Imao je čehoslovački pasoš na ime Petr Kelemen i policija je pri pomnijem ispitivanju utvrdila — kako priča Alexandre Guibbal, šef Devete brigade motorizirane policije — da je pasoš krivotvoren, no da mu je fotografija na pasošu u redu. Pri pretrazi tijela pronašli su na jednoj ruci tetoviranu mrtvačku glavu i dvije kosti unakrst s natpisom u ćirilici: »Sloboda ili smrt!« (znak VMRO). Drugi revolver našli su u džepu njegova kaputa, kao i bombu neubičajenog modela u Francuskoj. Ali, pomna pretraga odijela omogućila je istrazi da se zaputi jednim od prvih tragova u potrazi za vjerojatnim pomagačima.
Smeđe prugasto odijelo atentatora bilo je po izgledu novo i bilo je kupljeno u jednoj od trgovina La Belle Jardiniere. Zahvaljujući informacijama što su ih dobili u marsejskim prödavaonicama te tvrtke, policiji je pošlo za rukom — zahvaljujući broju proizvodnje u prsluku — da utvrdi kako je odijelo kupljeno u nekoj od podružnica tvrtke na trgu Clichy u Parizu. Pariška policija, telefonski alarmirana, vrlo je brzo ustanovila (Jean Belin, šef službe u direkciji ministarstva unutrašnjih poslova) da je odijelo kupljeno samo šest dana prije, i to zajedno s drugima. Kupci su bili četvorica stranaca a peti je bio vođa; taj se izražavao korektno francuski i platio račun za sva odijela, koja su zatim isporučili u hotel u ulici Mazagran. Uz to je vlasnica hotela (Hotel Moderne) u Aix-en-Provence izjavila policiji da na fotografiji ubojice, objavljenoj u štampi, prepoznaje jednog od njenih hotelskih gostiju koji su nestali ujutro 9. X, na dan kad je atentat bio izvršen. Tako su istražitelji mogli utvrditi da se nepoznati javio u hotelu u nedjelju, 7. listopada oko 20 sati, a sobu je za nj nešto prije rezervirao neki čovjek koji se prilično dobro izražavao francuski. Taj drugi neznanac upisao se u knjigu gostiju pod imenom Egon Kramer, trgovac u Pragu, i on je — osim svoje sobe - unajmio sobu s dva kreveta; s njim je bio pratilac koji se upisao u knjigu pod imenom Silvestr Malny a sobni se drug Malnyja pojavio nešto kasnije: to je bio taj Kelemen. I tako su saznali i tu pojedinost da su sva trojica bila van hotela čitav dan, a uvečer su Malny i Kelemen večerali sami u restauraciji hotela, dok se Kramer — jedini koji je od njih govorio francuski - nije uopće više pojavljivao u hotelu. U utorak — na dan atentata - nakon više aperitiva — Kelemen i Malny objedovali su i napustili hotel u 12,15 sati, plativši troškove boravka sve trojice i dvokrevetnu sobu unaprijed za noć od utorka 9. X na srijedu 10. X. U utorak navečer Malny se vratio u hotel sam (u 18,30 potvrdili su Guibbalu svjedoci; u 16.30 tvrdit će optuženi Mijo Kralj alias Malny u toku procesa). Smjestio se u hotelskoj blagovaonici i objasnio šefu sale da želi sačekati svoga druga koji je u to vrijeme već izdisao u prostorijama marsejske policije. Ne dočekavši ga, Malny je oko 19 sati napustio hotel.
Tako više nije bilo nikakve sumnje da je atentator boravio u hotelu u Aixu i da je riječ o zavjeri, što su je organizirali stranci koji su došli iz Pariza. To je bilo polazište za sve kasnije poteze i brojna hapšenja u Francuskoj i drugdje.
Belin je, zatim, iz Pariza poslao cirkularnu brzojavku o ostalima iz grupe i ubrzo bio obaviješten da su dvojicu sumnjivih pronašli u nekom hotelu u Thononu (na francusko-švicarskoj granici). Imali su falsificirane čehoslovačke pasoše na ime Beneš i Novak, a u istrazi su priznali da se zovu Zvonimir Pospišil i Ivan Rajić; da su u Parizu — očekujući nova naređenja — saznali za atentat na kralja i da su u panici pokušali da dodu u Švicarsku, na sigurno. Guibbalova traganja za Kelemenovim drugom i pravcem njegova bijega iz hotela u Aixu dovela su ga do tajanstvenog bračnog para koji je u to isto vrijeme stanovao u jednom uglednom hotelu (»Petar« i »Lijepa plavoj ka«) i Guibbal je ubrzo utvrdio ovo: U subotu, 6. X, tri dana prije atentata, u Avignonu je bila neka žena plave kose, prilično elegantno odjevena, od 25 do 28 godina, ugodne vanjštine i pojavila se oko 20 sati u hotelu Regina. Na vrlo jadnom francuskom jeziku zatražila je sobu s dva kreveta, s tim da će joj se pridružiti njen suprug. Ispisala je prijavnicu na ime Marija Vondraček, sa stanom u Trstu a na putu iz Pariza. Njen prtljag sastojao se od dva poveća kovčega iz žute kože. Napustivši hotel, ubrzo zatim - za vrijeme njene odsutnosti — propitao se za nju neki stranac koji se osoblju hotela na recepciji predstavio kao — Kramer. Marija se oko 21 sat vratila u pratnji nekog muškarca, kojega je predstavila kao svog supruga, i oboje su bili osobito zadovoljni, kad su saznali da se za njih interesirao neki Kramer. I još uvijek u Avignonu, samo u drugom hotelu, Guibbal je pronašao trag boravka Kramera, Kelemena i Malnyja. Sutradan, u nedjelju 7. X, popodne »plavojka« i njen suprug otputovali su u Aix autom, a Kramer je u 19 sati također bio u Aixu i unajmio taksi. Daje šoferu adresu hotela (L'hötel du Cours Miräbeau i Moderne, u blizini kolodvora) i u toku vožnje zaustavlja taksi da bi primio »plavojku« koja ga je, čini se, čekala na trotoaru - ovaj put - sa četiri kovčega. Pošto je iskrcao putnicu sa samo dva kovčega pred prvim hotelom, zaputio se u drugi gdje je uzeo - kao što već znamo - dvije sobe, jednu za sebe a drugu (s dva kreveta) za Kelemena i Malnyja. Sutradan (8. X) svi su rano napustili hotel i vratili se tek uvečer na večeru. Toga su dana obišli Marseille da atentatorska dvojka (Kelemen i Malny) upozna situaciju i da »plavojka« - kupi sebi skupocjenu svilenu haljinu u jednoj od najelegantnijih trgovina Marseillea! Istog ponedjeljka Kramer je u taksiju napustio Marseille i na kolodvor u Avignonu stigao u 23.15 pa je Guibbal pretpostavio - potpuno opravdano - da je »Krämer« saznao za uspjeh pothvata 9. X izvan granica Francuske. Na sam dan atentata »plavojka« i njen suprug - kojega su zvali Petar! - napuštaju hotel i unajmljuju auto da ih odveze u Avignon do kolodvora, odakle su i oni otputovali, napustivši tako Francusku. I Malny je - ne dočekavši svoga sobnog druga — unajmio u Aixu taksi i odvezao se na kolodvor u Avignonu i odatle - bez ikakve prtljage - otputovao u smjeru Pariza.
Pri legitimiranju u Fontainbleauu - pošto se policajcu učinio sumnjiv - Malny se dao u bijeg i sakrio u gustoj šumi, gdje se skrivao puna četiri dana, penjući se pred potjerama na stabla. Glad i umor prisilili su ga, ipak, da konačno izađe iz skrovišta i da potraži hranu u nekoj restauraciji. Tu je ubrzo bio uhićen i na preslušavanju priznao da je njegovo pravo ime Mijo Kralj. Upozorio je policiju da je prije svoga odlaska iz Aixa ostavio u madracu jednog od kreveta sobe u hotelu Moderne, koju je dijelio s Kelemenom, revolver, dvije bombe i naboje. U njihovoj bivšoj sobi alarmirana policija zatekla je na tom krevetu mladi bračni par koji nije mogao ni u snu pomisliti da spava — na bombama!
Pospišil, Rajić i Kralj bili su zatim prebačeni u zatvor Cbave u Marseilleu i tu ih je Guibbal viđao češće radi pojedinosti njihova identiteta. A istražni sudac (Ducup de Saint-Paul) nije više mogao ni spavati: morao je poslovati brzo; sa svih su mu strana javljali za ustaše u svakom kutu Francuske; mnogi ljudi vidjeli su »plavojku« tu i tamo; izdavao je mnoštvo naloga za hapšenje, privođenje, saslušanje i tako dalje a novinari svih boja upravo su ga opsjedali. Dakako, jugoslavenski su policijski organi bili posebno zainteresirani da sudjeluju i pomažu u istrazi, nastojeći da je usmjere u pravcu koji bi režimu u Beogradu najviše odgovarao.
...
boomer crook
