Kolumnistička i ostala lupetanja

kuku wrote:čekanje i jačanje   

Djamolidine Abdoujaparov wrote:ma to, ne čekamo više da ojačaju Rusija i Kina (desilo se), sad samo anabaptisti da poubijaju po Detroitu i Los Anđelesu svu duboku državu i autošoviniste i svanuće i Srbinu.

Djamolidine Abdoujaparov wrote:isuse... Tokvil iz našeg sokaka

Kulturni rat u SAD

Miloš Ković

„Jeste li hrišćanin?”-  upita me  kelnerica, pre nekoliko sedmica, u jednom restoranu u Šarlotu, u američkoj Severnoj Karolini. Zatečen pitanjem, koje bi u Evropi bilo isuviše lično, dok bi ga neko možda protumačio i kao udar na privatnost, okrenuh se i pažljivije je pogledah. Simpatična sredovečna gospođa, četvrtaste, tipično američke građe, bezazlenog lika. Zašto me je to pitala? Odakle joj takvo pitanje?

Čula je da se za našim stolom razgovara na srpskom jeziku. Iz naše potonje konverzacije bilo je jasno da o pravoslavlju i Srbima nije znala gotovo ništa. Ipak je, dok je čekala da naručimo ručak, nizom novih pitanja, nastojala da tačno razabere u šta to veruju pravoslavni hrišćani. To nije bila puka radoznalost.

Ruku punih čaša i tanjira, nije ni mogla ni htela da nas preobraćuje u svoju veru. Nije imala ni trunku od one tipične nasrtljivosti američkih propovednika.

Nalazili smo se, istina, u „biblijskom pojasu” južnih američkih država, u kojima Sveto pismo, crkva i vera nisu tek obične reči. Šarlot se i danas, odmilja, naziva „gradom crkava”. Pa ipak, pitanje je bilo neočekivano, možda ponajviše zbog mesta i trenutka u kom je postavljeno.

Od početka mi se činilo, i taj utisak se vremenom u meni samo pojačava, da ovim pitanjem nije toliko htela da sazna ko smo mi, koliko da nama kaže ko je ona. Bilo je to kao da je nosila majicu ili bedž sa natpisom: „Ja sam hrišćanka”. Govorila mi je kasnije, radosno i otvoreno, o svojoj anabaptističkoj veri i o svom pastoru. Ali zašto je htela da se na ovaj način predstavi pred strancima?

Osnovni utisak koji nosim sa tog dugog putovanja kroz petnaest država SAD jeste – gotovo opipljiva napetost. Osetite je čim otvorite novine ili uključite televizor. SAD nisu od juče podeljene na protestantsku, belu, konzervativnu unutrašnjost i na multikulturne, multirasne, liberalne gradove. Linije podele nikada nisu bile jednostavne i jednosmerne. Ponekad krivudaju kroz ista sela i gradove, pa čak i kroz iste porodice. U SAD je, međutim, danas u toku doskora nezamisliv kulturni rat. Gospođa iz restorana u Šarlotu htela je, uprkos ko zna kome, da objavi čijem svetu pripada. I da objavi da je spremna da stane u njegov stroj.

No Country wrote:Амерички народ поштено изабрао... Ко је бре ова будала?

William Murderface wrote:Nije valjda da ne znas. Onolike Cirilice kacismo...

Od početka mi se činilo, i taj utisak se vremenom u meni samo pojačava, da ovim pitanjem nije toliko htela da sazna ko smo mi, koliko da nama kaže ko je ona. Bilo je to kao da je nosila majicu ili bedž sa natpisom: „Ja sam hrišćanka”. Govorila mi je kasnije, radosno i otvoreno,

No Country wrote:

William Murderface wrote:Nije valjda da ne znas. Onolike Cirilice kacismo...

Извини, ја то не могу... ни Тешу, оног Филиповог учитеља, итд. Немам стомак за то, и мало се чудим вама што га имате.

Poremećaj

Zašto Nino Raspudić ima tako velike probleme s malim djevojčicama? Početkom ove godine, kada je izbio skandal oko popisa obavezne školske lektire, gorljivo je zagovarao uklanjanje ‘Dnevnika’ Anne Frank kako bi se otvorilo mjesto za novog u nizu provjerenih, ozbiljnih, odraslih muških autora. Krajem prošlog mjeseca, kada je 16-godišnja Greta Thunberg postala glavna zvijezda svjetskih medija, javio se u Večernjem listu tekstom ‘Gretenizam – zadnji stadij kapitalizma’. Tamo je švedsku tinejdžerku proglasio lutkom na koncu ‘sumnjivih političkih i ekonomskih interesa’ koji pod krinkom borbe protiv klimatskih promjena promiču opasnu ljevičarsku ideologiju, šire dezinformacije, izvrću činjenice, po kratkom postupku eliminiraju iz javne rasprave one s kojima se ne slažu i – sve u svemu – u svojoj želji da ostvare ‘vlast i kontrolu nad društvom’ pokazuju ‘sve očitije totalitarne pretenzije’. Istinoljubivog autora pritom je naročito uznemirilo Gretino psihičko stanje. ‘Bolesno dijete’, ‘autistična švedska djevojčica’, ‘srednjoškolka kojoj je dijagnosticiran Aspergerov sindrom, autizam i opsesivno-kompulzivni poremećaj’ pa svojim ‘fiksacijama’ sada ‘maltretira cijeli svijet’ baš kao što je do jučer maltretirala vlastitu porodicu: dok prstom preneraženo upire u klinku s dijagnozom, Nino nas pomalo podsjeća na one balavce koji opsjednuto zure u svakoga tko je imalo drugačiji, dok ih roditelji vuku za ruku i posramljeno mrmljaju, pitajući se gdje su točno pogriješili u odgoju.
Kroz dva tjedna otkako je objavljen, Raspudićev pokušaj provokacije rastavili su na sreću do posljednje izmišljotine brojni novinari. Petar Vidov je
potanko i dokumentirano pokazao da se temelji na krivim podacima, neprovjerenim izvorima i netočnim navodima. Inoslav Bešker u Jutarnjem listu razotkrio je da čak ni ona loša naslovna fora s ‘gretenizmom’ zapravo nije Ninova: pokupio ju je, potajice, od jednog talijanskog piskarala. Raspudićeva, naravno, nije ni osnovna linija argumentacije na tragu paranoidne teorije zavjere: jedva sat ili dva nakon što je Gretin govor pred Ujedinjenim nacijama postao viralna senzacija, ultrakonzervativni komentator Michael Knowles lupetao je na Foxu o ‘mentalno bolesnom švedskom djetetu koje iskorištava međunarodna ljevica’. Jedina je razlika u tome što se desničarski američka televizija potom javno ispričala i obećala da Knowlesa više nikada neće zvati u goste, dok hrvatskim desničarskim novinama nešto poput isprike ne pada na pamet.
Objavili su, umjesto nje, par izjava zgroženih psihijatara o tome zašto ljude s Aspergerovim sindromom nije u redu javno stigmatizirati, ali to je ionako tip reakcije na koju Raspudić unaprijed računa. Stara je to taktika nove desnice, koja živi od toga da se predstavlja kao žrtva terora političke korektnosti. Jer se jedina, navodno, usudi reći ono što svi dobro vidimo, ali o tome šutimo: da 16-godišnje dijete, naprosto, ima dijagnosticiran neuro-poremećaj. Problem je samo što u Gretinom slučaju takva taktika ne funkcionira. A zašto ne funkcionira, precizno je na američkom portalu Vox objasnio Steve Silberman, poznati pop-znanstveni novinar, autor nagrađivane knjige ‘Neuroplemena: nasljeđe autizma i kako razmišljati pametnije o ljudima koji razmišljaju drukčije’ (2015.), ukratko čovjek koji – za razliku od našeg kolumnista – ipak ponešto zna o temi o kojoj progovara. Ovo je njegova poanta: ‘Prije samo nekoliko godina, Thunbergin angažman mediji bi vjerojatno prikazali kao inspirativnu priču o djevojčici koja ‘nadilazi’ vlastita ograničenja i postaje vođa svjetskog pokreta. Ali Thunberg danas sama nudi drukčije, radikalnije objašnjenje: ona tvrdi da nije postala aktivistkinja usprkos autizmu, nego zbog njega.’ I doista: kada Greta govori o vlastitoj dijagnozi, ona je naziva svojom ‘supermoći’. Hvali se stanjem koje joj omogućuje da ostane potpuno fokusirana na jedan problem, ne obraćajući pažnju na kritike i pohvale, izgovore i prepreke, socijalne uzuse i teret političke hijerarhije. Nekome se ta vrsta opsesivne posvećenosti i radikalne dosljednosti može činiti potencijalno opasnom, ali Greta – u tome je kvaka – pritom ne tvrdi da posjeduje rješenje. Samo poziva da poslušamo što govore znanstvenici i da zatim djelujemo u skladu s onim što smo čuli: samo nam ne dopušta luksuz izlike. U svijetu koji, prema svim relevantnim znanstvenim istraživanjima, ubrzano organizira vlastitu katastrofu, jedna opsjednuta, nemilosrdna, ‘nenormalna’ djevojčica danas je najjasniji glas prosvijećenog razuma.
Možda baš zato, uostalom, Nino Rapudić ima tako velikih problema s djevojčicama: one ga uporno podsjećaju
. Dok ‘bolesno dijete’ priziva znanstvene autoritete, Nino Normale nonšalantno laže o podacima, izmišlja naučna istraživanja i krade tuđe loše fore, potpuno ravnodušan spram toga što će ga u jeftinom muljanju brzo uhvatiti pola novinarske scene: važno je samo da svojim stavovima stvori dovoljno buke, privuče pažnju i dobije reakciju. To je, napokon, njegov stari običaj. Da nismo ovako politički korektni, rekli bismo da je u pitanju ozbiljan poremećaj.

otto katz wrote:Ja sam Otto Katz i gledao sam Kovića i Ćirjakovića i koga sve ne.

fikret selimbašić wrote:

otto katz wrote:Ja sam Otto Katz i gledao sam Kovića i Ćirjakovića i koga sve ne.

Filipov kutak, Milan Milenković, Kosmopolitika... Teško da bi za bilo koga od njih i čuo da se nisam pridružio Burundiju.