Liberal nosi Pradu (Biljana Keller život i priključenija)

xie saike wrote:ljudi se dele na one koji smatraju da su zasluzili i da moraju stalno biti na nekoj budzetsko drzavnoj sisi, i na one koji to ne smatraju. mislim u slucaju biljane srblajnovic i slicnih. njen ceo zivot u posl vreme se svodi na konkurisem kod drzave ovde, kod grada tamo, kod nekog petog drzavnog entiteta vamo, i tako redom, uz naravno bazicni drzavni posao.

bruno sulak wrote:ona bi predlozila dejana ilica

joj sokovi

Sve u svemu, tekućem režimu kao da ponestaje ideja za uznemiravanje građana (koji su, kaže ministar Đorđević, ogrezli u blagostanju), i moguće je da je to razlog zašto je predsednica vlade odlučila da formira Savet za kreativne industrije. Jedan od članova tog novoosnovanog saveta požurio je da objasni o čemu je tu reč: „Ono što uključujemo danas u kreativne industrije je svaka vrsta proizvoda ili inovacija koja je stvorena ljudskom kreativnošću. Od zanata do visoko umetničkih poduhvata, i dizajn i fotografija, televizija, radio, advertajzing.“
Čime će se baviti i kako će biti zloupotrebljen (uz vlastiti pristanak) ovaj trust kreativnih mozgova ostaje da se vidi. Za sada, ako je suditi prema prvom nastupu jednog njegovog člana, zadatak im je da služe kao krinka normalnosti i legitimnosti za premijerku. Ovako član: „Sve ono što je izgovoreno i sve što je u odnosu na to premijerka uradila ulilo mi je poverenje da idemo u pozitivnom pravcu. Drugo, to nije političko telo, reč je o jednom stručnom telu, koje za cilj ima da premijerka čuje naše mišljenje“. Šta je premijerka uspela da uradi u ovih par dana od kad je formirala Savet, ipak nismo saznali.
Član se potrudio i da povuče liniju između sebe, svojih kolega iz Saveta, te same vlade, s jedne strane, i svega što je – iz njegovog kreativnog ugla – prosto i primitivno, a vezuje se za tekući režim, s druge strane. Ta linija povučena je preko leđa sirote Dragice Nikolić. Član Saveta: „Da sam član ULUS-a, ja bih se, na primer, sada na Trgu Republike šišao na ćelavo“, jer je Nikolić predložena za počasnu članicu tog udruženja. I još dodaje da to nema nikakve veze s vlašću: „Vlast nema nekog uticaja na to, tu postoji Odbor. Vlada ne odlučuje ko će biti član ili počasni član.“
Naivnost koja izbija iz svake reči u ovoj izjavi naprosto je dirljiva. Na sličan način naivnom se pokazala, recimo, Aja Jung. Pred izbore u Beogradu ona je objasnila da je dala da joj se ime stavi na režimsku listu jer želi da uradi nešto dobro za grad. Na kraju, ispostavilo se, grad je u stvari učinio nešto za nju, dodelivši njenom Dance Council – Savetu za igru Srbije 5 miliona dinara (najviši iznos koji je neko dobio od gradskog sekretarijata za kulturu, za milion viši od onoga što je dobila filharmonija), a sve to posle prošlogodišnje odluke da isti savet za organizaciju Beogradskog festivala igre ne dobije ni dinar. Kako će Savet za kreativne industrije, a posebno ovde već citirani član, inače zadužen za subvencije, savetovati predsednicu vlade u vezi sa ovakvim odlukama i sličnim savetima, možemo da nagađamo.
Nijedna diktatura ili autoritarni režim nisu se uspostavili i održavali isključivo zahvaljujući svojim tobože mnogobrojnim osiromašenim i zatucanim pristalicama, podložnim manipulacijama i ranjivim na pretnje i ucene. Naprotiv, bez podrške elite ti režimi bi brzo propadali, ako bi se uopšte i uspostavili. Laž o opasnim i zatucanim masama kreira se upravo u redovima elite. Preko te laži ona teži da se oslobodi od odgovornosti za kolaboraciju s kriminalnim režimom.

No dok nam ovi pojedinačni primjeri govore o besmislenim odlukama gradskih vlasti, ne govore nam previše o širem kulturnopolitičkom kontekstu u kojem se one donose. A njega je vrlo jasno definirala odluka premijerke Srbije Ane Brnabić o osnivanju Saveta za kreativne industrije – objavljena, primjereno, u coliving i coworking spaceu Mokrin kuća u Vojvodini. Uz niz uglednih lica iz kulture, u Savetu sudjeluju i organizacije poput startup mreže StartIT, Exit fondacije, beogradskog creative huba Nova Iskra i sâme Mokrin kuće. Prisustvo, primjerice, potonjih dviju predstavnica jezivo prazne korporativne reifikacije kreativnosti s jedne strane te odsustvo organizacija neprofitabilne nezavisne kulture s druge najbolje govore tko će se u tom uvezenom konceptu europski diktirane kulturne politike naći u kanti za suvišne.


U tom smislu, najnovija epizoda sramotnih gradskih natječaja u Beogradu ne govori samo o sumnjivim, koruptivnim vezama i zlouporabi javnih sredstava, nego i o političkom okviru koji kulturu vidi ne kao područje od javnog interesa koje zaslužuje solidarnu skrb, nego kao komercijaliziranu djelatnost koja bi trebala servisirati IT sektor, turizam i druge privredne grane u proizvodnji profita.
Problem je, međutim, što besmislena frazeologija kreativnih industrija slabo prikriva tranzicijsko-privatizacijsko pustošenje na ovim prostorima. Nakon gotovo tri stoljeća devastacije industrije i proizvodnje, čini se logičnim zapitati se – koje će to grane servisirati ti kreativci i koji su kapaciteti kreativne industrije da sama po sebi bude zamašnjak ekonomskog napretka. Umjesto pokretača ovdašnjih ekonomija, bombastično izvlačenje kreativne industrije iz šešira prije se čini kao znak sistemski vođene propasti – i industrije i kulture. Nedavni rezultati beogradskog natječaja za kulturu to, uostalom, vrlo uvjerljivo i pokazuju.

xie saike wrote:

beogradskog creative huba Nova Iskra 

1088 wrote:

xie saike wrote:

poštovani forume, da li sam grešan što sam u osvit ovih blagdana na tren zamislio kako jednog dana filipenko i disident pročešljavaju ovaj spisak?