четвртак, 23. октобар 2014.
Zašto nema otpora?
Simptomatična je jedna scena iz "Leta iznad kukavičjeg gnezda" za ovo naše vreme. U krugu sede svi štićenici specijalne ustanove za duševno obolele osobe. Džek Nikolson koji je tu poslat iz zatvora na proveru mentalnog stanja, saznaje da se istek njegove zatvorske kazne neće podudariti sa danom kada će biti slobodan da napusti duševnu bolnicu. Dakle uprkos tome što će njegova inicialna zatvorska kazna isteći, osoblje bolnice koje mu baš nije naklonjeno, zadržava pravo da ga u ustanovi zadrži koliko misli da je potrebno. Međutim, jedno drugo saznanje u tim momentima njemu je izmamilo osećaj neverice ozbiljnijih razmera. Uvidevši da ponovo postaje zatvorenikom ali ovoga puta bez presude, on se najednom nalazi pred saznanjem da su izuzev njega i još dvojice ili trojice pacijenata, svi ostali u toj ustanovi dobrovoljno, bez prisile. Više nego li nad svojim slučajem, on ostaje zatečen pred fenomenom pristanka na uslove na koje bi samo duševno bolestan čovek pristao. Aha, ali onda čini mi se, shvata da to jeste institucija za duševno obolele osobe.Pri postavljanju naivnog pitanja oko toga zašto nema otpora u Srbiji kada je na sceni evidentna uspostava autoritarnog poretka, čini mi se da se često gubi iz vida to da ono što danas jeste, nije umnogome različito od onoga što se sanjalo pred kraj dvadesetog veka. Tri uslova koja je "Otpor" kao glavna antimiloševićevska politička organizacija postavljao, ticala su se toga da Milošević više ne bude predsednik, zatim slobodnih izbora koje će priznati ceo svet i uspostave "normalnog društva". Od ta tri zahteva, jedino prvi nije sklon različitim tumačenjima. Slobodni izbori mogu se razumeti na nekoliko načina, ali recimo da nam je i tu (makar za ovu priliku) jasno o čemu se radi. Treći zahtev koji je trebalo da bude nekakva posledica ispunjenja prethodna dva, ipak ostaje da visi u prostoru opšteg ili je tako barem izgledalo 2000. godine, kada je svrgnut Milošević. Ono što se u "Otporovim" spotovima ili predizbornim sloganima i programima opozicionih stranaka podvodilo pod "normalno društvo", bilo je isto ono uređenje koje su baštinili podržavaoci i finansijeri celokupne opozicije krajem devedesetih. Normalno društvo dakle, jeste ono koje neguje nacionalni identitet. Ono politički homogenizuje, dok ekonomski raslojava. Ono je nominalno demokratsko, praktično usko interesno. Kao takvo, oligarhijsko, ono uništava političko u politici koju svodi na simbiozu bahatosti i umerene aristokratske uglađenosti. Po potrebi, poredak pod kojim obitava "normalno društvo" represivan je, ali samo u momentima kada je "normalno društvo" u opasnosti od nasrtaja neartikulisanih i stoga uvek opasnih masa. Ako ga napadne neka paralelna oligarhijska unutarnacionalna ili internacionalna struktura, ono uvek iznađe načina da deluje inkluzivno, barem kada je u pitanju horizontalna odnosno klasna saradnja. Kolač je deljiv na više delova onda kada kolač raste. U "normalnom društvu" on raste onda kada se od naroda uzima više, kada im se smanjuju penzije i plate, kada ih se represivnim merama primorava da ispunjavaju obaveze prema eliti iznad svojih mogućnosti, a da žive ispod objektivne granice siromaštva.Nije mi zato baš najjasnije, šta znače svi ti pozivi "građanske Srbije" na otpor i protiv koga bi taj otpor trebalo biti usmeren. Građanska Srbija pobedila je 2000. godine i ovo što imamo danas upravo je otelotvorenje građanskoga sna. Iz Evropske Unije stižu samo reči hvale za reforme koje će ojaditi ljude, što i ne čudi jer iz perspektive EU to jeste "normalno društvo". Na delovanje neofašističkih organizacija, njihove molebane po ulicama prestonice, tamo neko marširanje četnika na Novi Pazar ili skandiranja na stadionu niko ne reaguje jer fašista bogu hvala ima u svim "normalnim društvima". To je zapravo cena koju plaćaju demokratije. Zapravo, postojanje fašizma je dokaz da demokratija postoji! Sve je to dakako normalno...Eno ga, premijer ima zakazano predavanje na LSE (Londonskoj školi za ekonomiju). U najavi ne piše ništa o tome šta će biti tema, ali pretpostavljam da neće biti "Kako ubiti 100 muslimana za svakog Srbina". To je neka davna prošlost, a "normalna društva" gledaju samo ka budućnosti.Polako, došli smo i do toga zašto nema otpora. Prvo, zato što je današnje društvo ono isto koje su sanjali Miloševićevi opozicionari. Jedini problem koji oni imaju, jeste taj što su im opet zvečku uzeli Milošević i Šešelj, odnosno njihove reinkarnirane replike. Sada bi demokrate i "građani" da se bune, ali nemaju više fond za bunu. Baš kao što je Zapad do 1997 podržavao Miloševića pa ga naprasno "pustio niz vodu" i doveo opoziciju na vlast, tako i danas vlast ima punu podršku za sve što čini, ali im se kraj još uvek ne nazire. Nema dakle otpora, jer je otpor uzidan u današnji poredak. Zato ga se i ne finansira odvojeno, već sve ide o jednom trošku. Istovremeno, protiv onog dela društva koji bi mogao da pruži pravi otpor ovoj simbiozi duhova prošlosti i sadašnjosti deluju zajedno sistem i gore pomenuti fašisti. Baš kao što je to kroz istoriju bio slučaj. Uz sve to, ova danas, otporaško - miloševićevsko - šešeljevska crno - crna koalicija ima pristanak naroda za sve što radi. Ona je uspela da stanje stvari predstavi kao nužnost, a proizvode tih "nužnih mera" čak i kao prirodne. Otuda bi i nas danas trebalo da zabrine, čak i više od naše pozicije unutar poretka u koji smo nasilno uterani, to što u njemu mnogi obitavaju svojom voljom. Da li su ljudi koji pristaju danas na poredak duševno oboleli? Ili su samo očajni, sputani, osiromašeni, istrošeni i unesrećeni? I u jednom i u drugom slučaju, treba im pomoć.Објавио Filip Balunovic у 09.19 6 коментара:
http://filipbalunovic.blogspot.rs/search?updated-min=2014-01-01T00:00:00-08:00&updated-max=2015-01-01T00:00:00-08:00&max-results=19