by Erős Pista Tue Feb 23, 2016 3:26 pm
Samo da primetim nešto - mislim da je jedna stvar reći da je put kojim se tada opozicija zaputila bio pogrešan, između ostalog i zato što nikada nije raskrstio sa nacionalizmom, a sasvim druga prebacivati tadašnjim akterima da je trebalo da znaju bolje. Prvo može biti tačno, a da ne povlači drugo.
Ja sam vrlo kritičan prema Đinđiću, njegovim šmitovskim tripovima i koketiranju sa nacionalizmom (koje je bilo iskrenije, pa samim tim i problematičnije, nego što se to sad voli misliti), ali me izluđuju kritike - koje sam nedavno npr imao prilike da čujem od poznanika - on nas je prodao MMF-u, on nam je zaveo neoliberalizam, i konačno - on je isti kao Vučić.
E sad, mnogo toga jeste istina, a istina je i da Vučić želi da bude isti kao Đinđić, ali kao što Pjer Menar ne može da bude Servantes, i baš zato što piše sve isto kao Servantes, tako Vučić ne može da bude Đinđić, povlačeći sve iste poteze kao Đinđić, deset godina kasnije. U trenutku kad je Đinđić ulazi u taj voz, ovaj je bio uveliko zahuktao i ruši sve prepreke pred sobom. U trenutku kad se Vučić kači na njega, ovaj već posustaje, poslednji vagoni se otkačinju, a orbanoliki ludaci prete da preuzmu kontrole.
Hoću da kažem, možemo da razdvojimo te dve rasprave - 1) da li je i zašto bila problematična opoziciona politika kasnih devedesetih i ranih 2000-ih, i 2) da li su akteri u datoj situaciji znali za/mogli bolje.