Predlažem da počnemo sa prvih 20 strana, od početka knjige, do odeljka "Pamfletizam protiv tragedije".
Ima na trafikama, ali ko ne može da nađe, nek se javi na pm.
No Country for Old Man wrote:Једна полузаборављена и у међувремену онеозбиљена реч коју Константиновић много користи: стил. Да ли смо се макар стилски еманциповали, т.ј. паланка је нашла начин да преживи и без да нас облачи у униформе? Уопште, како разумете Константиновићеву употребу термина "стил"?
Да, али истовремено и оспољење тог духа: окоштали дух изражен кроз фризуре, честе фразе, ставове и предрасуде "времена", дужину сукњи, итд. Код Константиновића се некако подразумева да је стил један, или макар доминантан, и то јесте важило за ране 70-те много више него што важи данас. Данас се реч "стил" углавном употребљава да означи нечији лични стил (што је сасвим различито од онога како исти термин упошљава Константиновић) а реч "мода" се готово и не чује, ван дизајнерско-маркетиншког концепта. А некад смо сви терали моду...rujofil wrote:Inace on u onim beleskama na kraju knjige malo poblize definise svoje koriscenje pojma stil, ja sam to razumeo kao nekakav duh(kultura) koji se ustalio, tj duh koji bez ikakvih racionalnih razloga nastavlja da zivi u nama i u drustvu jer se on kao stil palanke podrazumeva i ne preispituje. Dakle ako duh definisemo kao nesto dinamicno sto se stalno mijenja i nadopunjava novim iskustvima i saznanjem, stil mu dodje kao duh koji odbija da se mijenja.
Кањечна. Но - да ли "паланка" и даље ради кроз - стил?William Murderface wrote:Mada nisam siguran da razumem pitanje tome da li palanka preživljava i kada nas ne oblači ne uniforme, tj nisam siguran da je tačno da to više ne čini. Mislim da svuda gde postoji izvestan etos, postoji i težnja da se on pretvori u jedini dopušteni i jedini moguć, dakle opasnost od unifomnosti postoji svuda.
Morali su nešto zlobe i na mene izliti. Prišili su mi nadimak. Svako vuče po jedan, od te se počasti ovde ne možeš spasti. Za mene su odredili Majkl. Ne znam kako su saznali da su me tamo tako zvali. Ne možeš zamisliti koliko pakosti unose u izgovaranje te reči! Majk za njih nije izvnuti, stranski oblik mog imena; u njihovim ustima taa reč zvuči kao gadna psovka.
Maaaaaajkl. Dok razvlače ono a, osećaš kako keze zube i uvlače ti se pod kožu. Naš Maaajkl, kaže, a meni dođe kao da me celog popljuvao. Moraš zamisliti topao, sladak glas, pun prostštva, znojave prisnosti, drske bliskosti. Naš Maaajkl! Svuda pođi, u Kopanju dođi! Nigde nema kao kod nas! (Samo zbog ovog likovanja, nikad se ne vraćaj!). Ljubav prema domovini? Hm, možda prema kafani Domovina... Petljalo nešto s nekretninama. Imalo neku štampariju... Bankrotiralo... pa se setilo rodnog kraja... Nostalgija... To nekom drugom nek priča! Zabrljalo nešto, pa najurili. Idi diko deno si naviko! Nije mu valjala stara Jugoslavija, razočaralo se u Ameriku, sad mu ni ovo današnje ne valja. Da mu nije para ne bi mu imao ko gaće oprati!
Majkl, je sada formula mog prisustva u među živima. Obiđeš svet, pitaš tolike ljude da ti reknu ko si i šta si, dobiješ bezbroj nepouzdanih odgovora, a ovde, kako dođeš, osmotre te i odrede jednom jedinom rečju. Majkl! Okače ti to kao šerpu za rep, i sad, volja ti trči, volja sedi i pravi se da šerpu ne primećuješ, Nemoćan si, nemaš rašta da se ljutiš. Reč je pogrdna zato što oni žele da takva bude. Stvar je u boji glasa, u intonaciji, a od intonacija i pirmisli nemaa odbrane!
Nadimci su, u nauci mržnje, zasebna oblast koju bi valjalo brižno ispitati.
Jednu kopanjsku sakaludu, koja živi pd neuredne milostinje, zovu De Gol. Šta misliš zbog čega? Zato što je povišeg rasta, i što, od proleća do jeseni, hoda go do pojasa. Jadne li su glave, i puste li su duše, u kojima se vrše ovakva povezivanja!
Evo nadimaka koje sa, jedne nedelje, posmatrajući prolaznike i raspitujući se kod Pligorića kako kog zovu, pobeležio: Prca, Kodža, Konj, Majmun, Bućalo, Brka, Pop, Singer, Gedža, Bujin Vrka, Džule, Guja, Gluvać, Lisica, Bukača, Jege, Kurjak, Vancaga, Munjalo, Gera, Mućak, Rkalo, Arap, Drnda, Šunja, Ridžvej, Lapa, Grk, Vampir, Trta, Koljač Piklja, Čuma, eza, Drekalo, Sanćim, Buva, Šonja, Karabudža, Ker, Ajma, Vrana... Takvom sam ti gospodom ovde okružen, i to je ono što oni jedni o drugima misle.
Pera Prdonja je sve što je od Petra Jankovića, pole šezdeset godina život u Kopanji, ostalo.
Senke im se ukrstile, više ne znaš koja kome pripada. Naročito se ne zaboravljaju trenuci kad se neko obrukao. Predak mu, u XVI veku, u Lici upao u govna, a on, i danas, taj pad ispašta nadimkom Govnać. Toliko energije, mašte i jezičke inventivnosti upotrebiti da bi se život unizio i zablatio!!
William Murderface wrote:Zanimljivo je kako svi kaici moraju prvo da se obracunaju sa FP.
|
|