Van kategorija, društvo kao takvo

Vilmos Tehenészfiú wrote:Jedina bibliotekarska škola u SFRJ je bila u Beogradu i ugašena je 1990. #uhvatiosamteulaži.

Bleeding Blitva wrote:@konjski e svi bi vi financijsku pismenost u škole di bi vas učili kreativnom knjigovodstvu, ko vas ne zna skupo bi vas platio

The maximalist public-health response to the novel coronavirus was predicated on a human-rights utopian logic but also incorporated elements of the varied backlash to it. Once more, the categories of victim and perpetrator offered a simplified moral accountancy. Only now, the victims were no longer Mideast dissidents, but anyone vulnerable to the disease, while the Arab autocrat was supplanted by the superspreader—any neighbor or fellow shopper who failed to follow the rules. The mantle of the human-rights activist or humanitarian worker, meanwhile, was taken up by epidemiologists, public-health officials, and health workers, who were empowered to speak on behalf of all medically vulnerable populations.

The logic of mass quarantine likewise deployed a human-rights vocabulary of victimhood, vulnerability, marginalization, and protection. Confining the entire population to protect the most vulnerable was presented not only as the best option but the only moral option. Anyone opposed to this was likened to a supporter of or apologist for genocide—a “denier.” The maximalist logic of protection, the flipside of maximal vulnerability, meant children should be kept in virtual schooling or wearing KN95 masks even when engaging in outdoor sports. The utopian fantasy underlying these demands was a denial of death. All Covid deaths were considered failures of political will or the result of moral turpitude, rather than consequences of a highly transmissible airborne virus.

There was a key difference, however: While the earlier human-rights-ism had consistently demanded freedom from unjust imprisonment, the new lockdown utopia required indefinite detention as a condition of moral life. If human rights were premised on a borderless world of indefinite mobility and the erosion of national sovereignty, Covid containment policies led to an unprecedented global sealing of borders, the resurgence of state authority, and expansion of police and military power. Suddenly, the aspiration of xenophobic isolationists from Donald Trump to Viktor Orbán—securing the border—could be embraced by an avatar of enlightened liberalism like Jacinda Ardern.

It follows from all this that the same contradiction between the aspirational solidarity of universal human rights and its normative imposition by governments, often at gunpoint, resurfaced in the new public-health humanitarianism. Public-health measures were presented as public goods necessary to save lives; adhering to them was tantamount to simply being a decent, caring person adhering to a minimal universal morality. At the same time, these measures were obligations imposed by the state and backed up with the threat of force

So what songs do sad teens want to hear during a bummer summer?

“The most obvious feature of a sad song is the tempo,” explains music psychologist Michael Bonshor. “It tends to be fairly slow, often between about 60 to 70 beats per minute—like a relaxed heartbeat.”
Not long ago, this tempo was a rarity on the Billboard chart—and when you did hear a slow song it was usually a romantic love ballad for slow dancing. But the average tempo of a hit song has been getting slower since the dawn of the new millennium, but slow dancing has almost disappeared.

So we have an odd situation. The slow tune is no longer dreamy music for couples, but sad, lonely music for the isolated and depressed. It doesn’t help that handheld devices, earbuds, and other pervasive technologies have turned music into something consumed alone, not communally as it was in past.

Another telltale sign of sad songs is the minor key. This rise in minor key songs has been dramatic. Around 85% of songs were in a major key back in the 1960s, but in more recent years this has fallen in half.

Debilna cancel kultura koja pojačava današnju psihologiju stada neće me natjerati da se sada plašim od propasti mog ugleda. Boli me patka za javni ugled u kom je javna sfera potpuno degradirana." Vi se, možda, nećete odmah sjetiti tko je autor herojskog antibarbarusa, svojevrsnog povijesnog "ne" kulturi otkazivanja na ovim prostorima, iako nije izrečen tako davno. Prošlo je naime jedva pola godine otkako se Antonije Pušić a.k.a. Rambo Amadeus logirao na Facebook da ondje, na ruševinama jedne degradirane javne sfere, uzvikne no pasaran pred višestruko nadmoćnijim odredima kulturnih otkazivača. Povod – sada se već prisjećate, zar ne – bio je taj što ga je crnogorska producentica Lejla Kašić optužila za seksualno uznemiravanje tokom snimanja humanitarne TV-emisije. A razlog zbog kojeg se niste odmah sjetili one dvije rečenice je taj što je Rambo u svom Facebook statusu nakuckao još i neke – recimo to tako – upečatljivije izjave.

Na primjer: "Dotičnu gospođicu sam (...) sasvim neplanirano pipnuo ili pljesnuo po dupetu ili pak štipnuo, pojma nemam sad." Odnosno: "Dakle pljesnuo sam je, pipnuo ili štipnuo (stvar forenzičke interpretacije) u trajanju od jedne sekunde." Pa to onda skoro da i nije bilo seksualno uznemiravanje? Točno tako: "To nema veze sa seksom, barem ne s moje strane." Cura, ispada, histerizira bez razloga? Da: ona je "krenula u histerični napad, toliko jak da sam joj rekao da je 'ludača' i da treba da se liječi." Luda i histerična, znači? Znači: "To zaista iskreno mislim i sad." Samo luda i histerična, da nije nešto gore? Kada već pitate: bilo je kod nje i "bestidnog koketiranja" i "prenemaganja" i "lažnog moraliziranja" i "lične promocije"... Uh, pa zar nije onda optužbu trebalo ignorirati? A, ne: "Mogao bih da negiram, ali mrzi me da foliram. Nisam takav lik." Svaka čast – Lejla Kašić je ustvari, moglo bi se reći, sretna što je naletjela na ovakvog frajera? Itekako: "Muškarac na njenom mjestu bi prošao gore." I svejedno – mada etički ispravan, moralno neokaljan i nimalo histeričan – Rambo Amadeus spremno prihvaća posljedice? Sve, pa i najteže: "Ako sam uradio nešto protuzakonito, platit ću globu, ili idem u zatvor, ako ne budem imao dovoljno para."

   U strašnoj balkanskoj kulturi otkazivanja, gdje svakodnevno padaju glave a kenslane više nitko ne broji, ipak postoji način da budeš siguran. Recept nije kompliciran: nađi histeričnu ludaču, pljesni je po dupetu

Tako je, eto, govorio Antonije Pušić prije pola godine. Šest mjeseci kasnije, baš nekako ovih dana, ispostavit će se da jeste uradio nešto protuzakonito: nakon što je na sudu priznao krivnju za seksualno uznemiravanje Lejle Kašić, odrezana mu je kazna od 750 eura – plus 30 eura sudskih troškova – a on je prikupio pare, izmakao robiji i zatim, kako stvari stoje, odlučio sve odšutjeti. Šta da se radi: s jedne strane psihologija stada, s druge strane psihologija suda. Pokleknuli bi i hrabriji. Bolje da čovjek sve zaboravi i da naprosto krene dalje. Pa je na sam dan objave presude, tako, Rambo Amadeus krenuo prema Mostaru gdje će iste večeri – javljaju regionalni mediji – održati uspješan koncert "pred mnogobrojnom publikom" u sklopu manifestacije Old Town Street Fest.

Samo malo, samo malo – zbunjeni smo sada i vi i ja i potpuno degradirana javna sfera – Rambo još uvijek nastupa? Pa da: nakon Mostara sprema se za Beograd, onda u Ljubljanu, a u međuvremenu je – u periodu od izbijanja onog skandala – svirao još u Portorožu, Rijeci, Herceg Novom... Od Vardara pa do Triglava, bez problema i bez incidenata, svugdje pred neizbježnom mnogobrojnom publikom. A strah od otkazivanja? A "propast javnog ugleda"? A "psihologija stada"? A "debilna cancel kultura"? Eh, da: čini se da na ovim prostorima cancel kultura ipak nije toliko debilna, koliko je labilna. Pa se prema potrebi ispravlja i savija. Igra rokenrol cela Postjugoslavija.

Što ne znači da se uzduž i poprijeko postjugoslavenskog estradnog prostora koncerti ne otkazuju. Naprotiv: evo kraćeg rezimea tekuće kalendarske godine. Na otoku Babarinac kraj Kaštela otkazani su nastupi Jelene Karleuše, Harisa Džinovića i drugih zvijezda iz BiH i Srbije jer su tako tražile braniteljske udruge i lokalni ogranak Domovinskog pokreta koji smatra da "ovaj glazbeni izričaj ne pripada našem podneblju te da moramo čuvati mediteransku i europsku kulturu kojoj pripadamo". Naše podneblje, mediteranska i europska kultura: zvuči odnekud poznato? Ah, da: koji mjesec ranije u dlaku istim riječima – "ovaj glazbeni izričaj ne pripada našem podneblju" i zato moramo "čuvati identitet građanske, europske i mediteranske Pule" – otkazao je koncert Duška Kuliša, Ane Bekute, Dragana Kojića Kebe i Zorana Mićanovića pulski gradonačelnik Filip Zoričić.

Visoko postavljenu glazbenu ljestvicu ubrzo je preskočio i njegov banjalučki kolega Draško Stanivuković zabranivši nastupe regionalnim rep i trep zvijezdama Designerici, Pljugici i Breskvici: "Pljugerice, designerice, voćkice i breskvice i kako već sebe nazivaju ovi 'umetnici' više neće moći da nastupaju u našoj Banjaluci. Moramo da sačuvamo sistem vrednosti i poruke koje se šalju kroz svaki vid javnog događaja." Onda je Designerici i Pljugici iz istih razloga otkazan gig u Prijedoru, pa je Breskvici otkazana svirka u Vranju. U Srbiji je, za to vrijeme, oko 60 hiljada ljudi potpisalo onlajn peticiju protiv beogradskih koncerata Dine Merlina zbog njegovih navodnih antisrpskih izjava, koje pjevač negira. Diskoteke u Sanskom Mostu i drugim BiH gradovima kenslale su turbofolkera Đanija zbog nacionalističkog ispada njegovog sina. U Sarajevu i Mostaru obustavljena je prodaja karata za koncerte Miroslava Ilića. U europskoj i mediteranskoj Puli zabranu su dobili još i slavonski tamburaši Mejaši, navodno s obrazloženjem da sviraju "birtijašku glazbu"...

I tako dalje, i tako šire: s kraja na kraj Postjugoslavije, od Vardara pa do Triglava, od Vranja pa do Prijedora, širi se kultura otkazivanja. Samo što to nije ona "debilna cancel kultura" koju na umu imaju Rambo Amadeus i toliki slični njemu, uvjereni – tko zna zašto – da je zapadnjački virus političke korektnosti poharao i naše krajeve pa se nastupi sada otkazuju zbog prenemaganja besposlenih aktivista, zapomaganja feministkinja i hajke internetskih leftarda. Bacite opet pogled na popis otkazanih: ovdašnja cancel culture ipak je nešto drukčija. Otkazuje se tu iz raznih razloga, u ime "europske kulture" i u ime "sistema vrednosti", zbog navodnih izjava i zbog narodnih tonova, zbog krivog porijekla i zbog "našeg podneblja"... Negdje na križanju turbo-nacionalizma i urbanog rasizma – na pola puta između niskih predpolitičkih strasti i visokih kulturnih vrijednosti – to kao da više i nije famozna kultura otkazivanja. Prije kultura dokazivanja – vlastite kulture, sredstvima cenzure. Pa je onda valjda i logično to što su joj žrtve prezreni žanrovi, svi ti tamburaši i cajkaši, turbofolkerice i designerice, hip-hoperi i treperi. Čak i kada dokači nekog pravovjernog rokera, poput ekipe iz Leta 3 – koji odnedavno teže pronalazi gaže južno od Šibenika – onda to nije zbog scenske provokativnosti ili političke nekorektnosti, nego zato što je pjevač preko Twittera podjebavao navijače Hajduka.

Ukratko: teško vrijeme za matore, teško vrijeme za autore. Teško vrijeme za Ramba Amadeusa. Čovjek koji se u popularnu kulturu ovih prostora upisao, među ostalim, kao tvorac posprdnog naziva "turbofolk", sada promatra kako psihologija stada obara turbofolkerske vedete, a njega stado ni da pogleda. Padaju redom Đani, Karleuša i Bekuta, ali njega nitko ne dira. I dok se Designerica, Pljugica i Breskvica preko noći pretvaraju u žrtve sistema – "sistema vrednosti", da budemo precizni – on je dobrodošao gdje god da se pojavi. Ne smeta ni slučaj seksualnog uznemiravanja, ne smeta ni naknadno javno vrijeđanje žrtve, ne smeta sudska presuda. Krstari tako Antonije Pušić postjugoslavenskim binama, od Rijeke do Mostara i od Ljubljane do Beograda, čekajući da ga netko napokon kancelira: uzalud, na sve strane mnogobrojna publika. Pa je tu negdje i pouka. U strašnoj balkanskoj kulturi otkazivanja, gdje svakodnevno padaju glave a kenslane više nitko ne broji, ipak postoji način da budeš siguran. Recept nije kompliciran: nađi histeričnu ludaču, pljesni je po dupetu.

FENA

prije 9 sati 32 minute

U sinoćnjoj saobraćajnoj nesreći na regionalnom putu Čelič - Šibošnica u naselju Ratkovići smrtno je stradao biciklista M.G. rođen 1961. godine.

Saobraćajna nesreća dogodila se oko 20 sati nakon što su službenici Policijske stanice Čelić dobili obavijest da pored puta leži beživotno muško tijelo.

Izlaskom na mjesto događaja ljekar Službe hitne medicinske pomoći Doma zdravlja Čelić je konstatovao smrt.

U saobraćajnoj nesreći je učestvovao i nepoznati vozač koji se udaljio s mjesta nesreće i za njim službenici policije intenzivno tragaju.

Uviđaj u Ratkovićima trajao je više od četiri sata, a daljnje mjere i radnje poduzimat će po nalogu Kantonalnog tužilaštva TK.

Mahir Petrović, 26-godišnji pjevač iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja, koji se takmičio u prošloj sezoni showa Zvezde Granda, uhapšen je pod optužbom da je automobilom usmrtio pješaka i pobjegao s mjesta nesreće.

Naime, spomenuta nesreća u kojoj je poginuo J.B. dogodila se 30. jula na magistralnom putu Bugojno - Gornji Vakuf-Uskoplje oko 3 sata iza ponoći.

"Operativnim radom na terenu policijski službenici PU Bugojno su došli do saznanja da je osumnjičeni za izvršenje predmetog krivičnog djela M.P., rođen 1997. godine, iz Gornji Vakuf-Uskoplja, koji je u trenutku saobraćajne nesreće upravljao putničkim motornim vozilom marke Audi, dok je za krivično djelo pomoć počinitelju poslije učinjenog krivičnog djela osumnjičen I.P., rođen 1972. godine, iz Gornji Vakuf-Uskoplja", navodi se u saopštenju MUP-a SBK.

Kako saznajemo od stanovika ovog mjesta, Mahir je nakon nesreće nastavio sa svojim dogovorenim nastupima, a fotografijom s jednog od njih, pohvalio se i na društvenim mrežama.

Pjevač Mahir Petrović je 31. jula 2023. godine u Gornjem Vakufu/Uskoplju Audijem pokosio pješaka Jozu Batinića koji je podlegao povredama, a Petrović je pobjegao sa lica mjesta.Skoro mjesec dana se sakrivao i sa ocem Irfanom Petrovićem je pokušao popraviti oštećenja na Audiju, a onda ih je policija otkrila i lišila slobode.
On se oglasio na Facebooku, te pojasnio šta se desilo kobne noći. Kako ističe na početku, zajedno sa prijateljem, krenuli su prema jednom mjestu u blizini Gornjeg Vakufa da odvezu kolegu.

Kako sam kasnije vidio, pokojni Jozo Batinić se kretao po sred puta, ali ljudi jel' to od Boga ili ne znam, ali stvarno nisam ništa vidio.

Pre desetak godina, neka braća sa Altine obila menjacnicu, došli novom zutom bubom, volan sa desne strane

— Coctum polum (@kuvanamotka) September 23, 2023