Studentski protest

• Share13467
  
  
  
• inShare84
  
• Email
  

• 
  
  
• 
  
  • Terry Eagleton
    
    
  • The Guardian, Friday 17 December 2010 22.00 GMT
    
  • Jump to comments (326)
    
  
  
  

Are the humanities about to disappear from our universities? The question is absurd. It would be like asking whether alcohol is about to disappear from pubs, or egoism from Hollywood. Just as there cannot be a pub without alcohol, so there cannot be a university without the humanities. If history, philosophy and so on vanish from academic life, what they leave in their wake may be a technical training facility or corporate research institute. But it will not be a university in the classical sense of the term, and it would be deceptive to call it one.
Neither, however, can there be a university in the full sense of the word when the humanities exist in isolation from other disciplines. The quickest way of devaluing these subjects – short of disposing of them altogether – is to reduce them to an agreeable bonus. Real men study law and engineering, while ideas and values are for sissies. The humanities should constitute the core of any university worth the name. The study of history and philosophy, accompanied by some acquaintance with art and literature, should be for lawyers and engineers as well as for those who study in arts faculties. If the humanities are not under such dire threat in the United States, it is, among other things, because they are seen as being an integral part of higher education as such.
When they first emerged in their present shape around the turn of the 18th century, the so-called humane disciplines had a crucial social role. It was to foster and protect the kind of values for which a philistine social order had precious little time. The modern humanities and industrial capitalism were more or less twinned at birth. To preserve a set of values and ideas under siege, you needed among other things institutions known as universities set somewhat apart from everyday social life. This remoteness meant that humane study could be lamentably ineffectual. But it also allowed the humanities to launch a critique of conventional wisdom.
From time to time, as in the late 1960s and in these last few weeks in Britain, that critique would take to the streets, confronting how we actually live with how we might live.
What we have witnessed in our own time is the death of universities as centres of critique. Since Margaret Thatcher, the role of academia has been to service the status quo, not challenge it in the name of justice, tradition, imagination, human welfare, the free play of the mind or alternative visions of the future. We will not change this simply by increasing state funding of the humanities as opposed to slashing it to nothing. We will change it by insisting that a critical reflection on human values and principles should be central to everything that goes on in universities, not just to the study of Rembrandt or Rimbaud.
In the end, the humanities can only be defended by stressing how indispensable they are; and this means insisting on their vital role in the whole business of academic learning, rather than protesting that, like some poor relation, they don't cost much to be housed.
How can this be achieved in practice? Financially speaking, it can't be. Governments are intent on shrinking the humanities, not expanding them.
Might not too much investment in teaching Shelley mean falling behind our economic competitors? But there is no university without humane inquiry, which means that universities and advanced capitalism are fundamentally incompatible. And the political implications of that run far deeper than the question of student fees.

Tatjana Paunović 31/12/2014 |  
Država, prosveta, univerzitet


Fotografije čitalaca, Merlot Levert, Closet home
Ministar prosvete i nauke Verbić je 3. decembra sa Britanskim savetom potpisao sporazum koji omogućuje licima sa visokim obrazovanjem „koja nisu profesori engleskog jezika“ da predaju engleski u prva četiri razreda osnovne škole ukoliko poseduju neki od međunarodno priznatih sertifikata Britanskog saveta. Protiv ovog Sporazuma reagovali su studenti i građani na društvenim mrežama, ali i neke akademske institucije, kao što su Departman za anglistiku i Filozofski fakultet Univerziteta u Nišu, a i kolege sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Oni su Ministra podsetili da se ovim sporazumom dezavuiše zakonom utvrđen proces univerzitetskog obrazovanja nastavnika, i ugrožava položaj mladih ljudi sa legitimnim kvalifikacijama, za koje na tržištu rada kakvo imamo jednostavno nema radnih mesta.

Stefan Aleksić 04/01/2015 |  
Država, prosveta, British Council


Jim Sumkay, Beograd 2011.
There is no thing as a single-issue struggle because we do not live single-issue lives.^[1]
Audre Lord
Iznenadila me je reakcija Tatjane Paunović u kojoj autorka opominje na po njenom mišljenju neumesnu i zlonamernu intervenciju ministarstva kojom je, ukratko, nosiocima sertifikata British Councila od sada dozvoljeno da pod relativno ravnopravnim uslovima konkurišu za pozicije nastavnika engleskog jezika. Iznenadila me je, jer BC je institucija od međunarodnog značaja i kalibra i njenu diplomu nije lako dobiti, naprotiv. I sam sam nosilac njihove diplome, a budući da sam antropolog i da ću „posao u struci“ naći otprilike nikada, razmišljam da prvom prilikom iskoristim novostvorenu situaciju. Uostalom, zašto bi studenti anglistike bili privilegovani u odnosu na mene, iako je količina znanja koju posedujem jednaka ili gotovo jednaka (zato se polaže test) onoj studenta anglistike? Nisu li do sada studenti BU bili privilegovani, ne samo kada govorimo o nastavi engleskog jezika, već i kada su u pitanju ostali predavački kadrovi? Mogli bi se sporiti oko toga da li su garancije British Councila dovoljno dobre, ali to je tehničko pitanje i ja lično ne sumnjam da jesu – BC nije neka lokalna institucija za proizvodnju žabokrečine, već međunarodna institucija koja decenijama ispunjava standarde u proizvodnji obrazovanja. Ne bi on bio toliko prestižan i skup da nije upravo to: British Council.
Tako bi otprilike zvučala (veoma tanka i demagoška) argumentacija jednog dela javnosti, koji bi tekstu Tatjane Paunović pristupio zlonamerno. Bojim se da bi on bio i većinski. A meni se čini da je takvoj argumentaciji prostor ostavljen zbog toga što je kritika profesorke Paunović problematiku zahvatila tek marginalno: ona valjano i s pravom kritikuje potez ministarstva, ali ga ne smešta u širi (i globalni, svakako) kontekst. Sporni dokument bi, naime, prvo trebalo sagledati u kontekstu odnosa države prema radu, koji je obeležen tehnokratskim projektima čiji je cilj njegovo obezvređivanje i pojeftinjenje (a krajnji cilj je svakako osiromašenje stanovništva) – pa tek naknadno u kontekstu odnosa države prema univerzitetu. Tu kritičko preispitivanje ne bi mogao da izbegne ni odnos univerziteta prema tržištu i radu.

Tempo društvenog života je suštinski ubrzan, a njegov ritam iscepkan. Ovo važi i za procese intelektualnog formiranja. Nema uslova za studiranje, za izučavanje, za intelektualno formiranje. Juri se nešto što se zove bodovi, a ne znanje. Todor Kuljić, vodeći levo orijentisani mislilac naših godina u Srbiji, prima studente i zalutale levičare utorkom od 13 do 15 časova. Za dva sata teško da uspeva da kaže bilo šta. Sluša izlaganja studenata, alternativaca, neobaveštenih, pa time svim vrstama rizika podložnijih radikala. Koliko znam, ne dolazi do reči.
Moje rešenje je komotnije. Kada studenti počnu priču o revoluciji, odbijem razgovor dok ne pročitaju Čekajući kapitalizam Mladena Lazića. Knjiga je saznajno vredna, ali treba je iščitati. Oni je ne čitaju, dvadeset prvi vek ne stvara uslove za čitanje gusto pisanih knjiga. Vršnjaci sadašnjih levih radikala pisali su Položaj radničke klase u Engleskoj ili Razvoj kapitalizma u Rusiji. Sadašnja faza u razvoju i opadanju kapitalizma, koja se u univerzitetskoj nastavi ispoljava kao Bolonjska reforma, sprečava studente ne samo da istražuju i pišu, nego i da čitaju knjige. Globalizacija je vetar, savija, ili lomi.