Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

    DIY Sport

    ♏

    Posts : 4531
    Join date : 2016-06-09

    DIY Sport Empty DIY Sport

    Post by ♏ Wed Jul 29, 2020 10:37 am

    Setio sam se par stvari, pa da ih ostavim negde.



    Ljubomir Živkov wrote:Kako bi izgledala izložba sportskih rekvizita seoske dece? Bi li se na nečijem tavanu, ili u dnu šupe pod slamom, gde još stoje kolečka i lanac kojima su vezivane krave, mogle pronaći pincika i pala? Ili samo jedna od ovih dveju stvari iz kompleta? Pala je bila drveni štap, neznatno kraći od policijskog pendreka, koji već uveliko nije bio drven, njome si udarao pinciku, koja je kao i pala bila ručni rad: pala se mogla napraviti od mladice, ili od grane, nisam više ciguran, ali nisi tek tako smeo da potkratiš ni staru kupovnu metlu, čija te je drška mamila da od nje testerom napraviš dve ili tri pale, savršeno oble, mada ne dovoljno zamašne; za pinciku ti treba parče grane ili tanja cepanica kojoj strpljivim deljanjem na oba kraja daješ njen simetrični i jedinstveni oblik, a to je džepni kolac sa dva špica: sikiricom koja stoji na panju u štali i kojom se još zeleni klipovi kukuruza seku na podjednake vlažne kolutove, najpre dođeš do grube konture, a onda većom brisom (svi smo bili naoružani) polako delješ jedan pa drugi kraj. Pincika je, kako koja, dugačka više od pedlja, na sredi je kao kokošije jaje tamo di je najdeblje. (Dok bi mirovala, izgledala bi mi kao ptica napravljena od šnuftikle, samo je drvena ptica bila dvoglava i gledala je na dve suprotne strane. U vazduhu je već kao prepelica, ptica koju si video jedino ako su te vodili kad se kosi, dene ili vozi žito. Izleti iz otkosa ili petice naglo i silovito: koliko je za spasonosni nagli i tajni uzlet samo prikupljeno energije i usredsređenosti, koliko je to srce, ne veće od zrna pasulja, moralo brzo udarati dok nije odjednom neopozivo prnula, kao raketa i prskalica u isti mah).

    Palom udariš pinciku po jednom kraju, kad odskoči gledaš da je potrefiš palom po sredini, i pratiš njen let isto kao kad ovi što igraju golf celim telom prate lopticu dok leti preko jezerceta čije je poreklo na tome bogataškom terenu nejasno. Boljim igračima polazilo je za rukom da pinciku podignutu prvim udarcem još jedared odozdo palom dozirano podignu, sami je sebi nabace na završni volej: „Gledajte pa isterajte kome oči, jel razbite koji pendžer!“, tim naopačkim blagoslovom počinjala je svaka igra, završavala se, gle, bez pozleda i bez ijednog razbijenog okna (uostalom, ne rasprsne se staklo od udarca uvek tako da ode u paramparčad: na koliko je prozora mesecima stajalo puknuto okno, a ono najradije napukne u vidu luka, i ta tamna duga stoji tako sve dok ne naiđe pendžeraš), i sad, da me ubiješ, ne mogu reći kakva su bila pravila: što si dalje poslao pinciku utoliko bolje, koraci su brojani, ne bih rekao da smo se uvek vraćali na početnu bazu, počeli bismo naspram moje i Miletove kuće, a završili u dolji, gde su živeli Milan Venski zvani Kidran, Kokor i Šulja.

    Osim pale korišćena je i loparica, pramajka reketa za stoni tenis, isto naravno drvena, ali ćoškasta, kao omanja daska za seckanje peršuna, luka i gorke rukole bez koje danas nema života: loparica je i slabijim igračima pomagala da podignu i pogode pinciku, ali najbolji rezultati i rekordi (koji su u usmenom predanju živeli i po nekoliko dana) postizani su udarcem pale, koja kad je udarac pravilan i snažan zazviždi kao u stihovima Ivana Mažuranića.

    +

    Sinan Gudžević wrote:Događaji koji su prethodili ovome razgovoru nisu zanimljivi, zato će biti ispričani skraćeno. Igrajući nogomet, na sintetičkoj travi u balonu kod zagrebačke Toplane dobio sam udarac laktom u rebra. Snimak je pokazao prelom desetog i naprsnuće devetog rebra s desne strane. Pri pokretu koji sam načinio nakon udarca osjetio sam bol i u obje prepone, koji se pojačao narednih dana. Sumnjao sam da je došlo do pucanja trbušnog zida ili kakve membrane, pa sam (preskačem podrobnosti) stigao na pregled radiologu, specijalisti za ultrazvuk, a njegovo je ime Frane Marleku. Ovo što slijedi zbiva se na krevetu za pretragu, u suterenu Urološke klinike u Vinogradskoj. Razgovor koji slijedi počeo je dok mi je doktor Marleku mazao donji trbuh gelom, a nastavio se kad je po namazanom krenuo onu spravu koju ja zovem pegla, a doktori je zovu sonda.

    - Vama je ime Sinan, a prezime?
    - Gudžević.
    - Vidim, ali otkud imate to prezime? Nisam nikad sreo nekoga s tim prezimenom.
    - Prezime mi je od oca, a njemu od njegova oca.
    - Znam to, ali mi je malo čudno. Sinan je ime muslimansko, a prezime mi je neobično.
    - Pa ja znam dva Sinana koji su pravoslavci. Jedan je iz Turske, drugi iz Sirije.
    - Dobro, ali kod nas je to muslimansko ime.
    - Jes vala, nije da nije. Evo vam primjerak leži na ovom krevetu.
    - A prezime, Sinane?
    - A i prezime je, doktore, kako da kažem, nekako kao i ime. Selo u kojem sam rođen nastanjivali su samo Gudževići. Nevjeste bi se počele prezivati tako čim bi se udale u to selo, a djeca rođena u selu bila su Gudževići od rođenja. No našao sam da u Americi, negdje kod Bostona, živi Brian Wolf Gudzevich.
    - A zna li se otkud se tako prezivate?
    - Zna se, doktore. Prezime mi je, kako da kažem, sportsko. Nije baš od nekog slavnog sporta, ali takmičarski sport to jeste po kojem se prezivam. Nema baš mnogo sportskih prezimena kod nas, ako u njih ne ubrojimo prezime Skoko ili Brzić ili Preletačević. Nemamo prezimena kao Bokso ili Loptalo.
    - A kakav je to sport po kojem se prezivate?
    - Sport je za današnje široke mase nepoznat, a među olimpijskim sportovima nije ga nikad bilo. A kad je onaj karling mogao postati olimpijski, mogao bi još prije i ovaj po kojem se prezivam. No, za to nade nema. Jer taj sport odumire. Zato je naziv sport možda pretjeran, bolje bi bilo reći igra. Nikad nije bilo zvaničnog ni ligaškog ni kup takmičenja u toj igri, ali se ta igra nekada dosta igrala. Igrali su je mahom čobani. Ponekad bi upriličili takmičenje sa čobanima iz drugog sela, satima se igralo. Ja nisam igrao protiv čobana iz drugih sela, igrao sam samo sa Gudževićima. Ta se igra zove gudžanje, i rekao bih da je svojta malo sa hokejom na travi, malo sa bejzbolom, a malo i sa golfom.
    - Gudžanje? Znam ja šta je gudžanje. Ja sam se mnogo gudžao u djetinjstvu, jako mnogo. Čekajte, samo malo, ovdje ima povrede tkiva...
    - Pustite sad malo povredu tkiva. Gudžali ste se, ama gdje?
    - U mom rodnom mjestu sam se često gudžao, cijelo djetinjstvo.
    - Ama sad kad to čuh, znajte da mi je milo što su mi ova dva rebra pukla i milo mi je što mi se pri pucanju rebara i preponsko tkivo povrijedilo. Da nije toga svega bilo, e ne bih u ovaj suteren stigao, te ne bih ni naišao na prvoga čovjeka u Zagrebu koji ne samo zna šta je gudžanje, no se i gudžao!
    - Jesam, jesam, gudžao sam se dosta. Čuvali smo krave, pa kad se udaljimo od kuća, a mi čobani se skupi po šestorica pa načini u zemlji u krug šest rupa koje smo zvali kućice, a u sredini kruga veliku rupu kazan, onda uzmi gudžu i motke za gudžanje, pa se gudžaj, i zaboravi na krave.
    - Doktore, u kojem ste vi to kraju čuvali te krave i pravili te kućice i kazan za gudžanje?
    - To selo je na Kosovu, zove se Perlina, sad je već predgrađe Kline, okrug pećki.
    - Eto, doktore, između naših sela ima brda i dolina, ali smo se gudžali. Svraki bi trebalo možda i dvadeset minuta leta od moga Graba do Vaše Perline. Da smo se izborili za dječija prava, možda smo mogli imati lijepu dječju ligu u gudžanju.
    - Ne bi roditelji dozvolili.
    - Ne bi, znam predobro. Roditelji čija su djeca čobani bili su neprijatelji čobanskih igara. Zato i nema takmičenja u dječijim igrama. Da se odrasli gudžaju, bilo bi i takmičenja, i treniranja, možda i registracije igrača, takmičarskih komisija, i disciplinskih.
    - I možda bi bilo igrališta za gudžanje!
    - Mi smo, doktore, imali takvo igralište. I zove se Gudžalište, zaklonjeno od roditeljskih strogih pogleda jednom krševitom izbočinom obraslom bukvom. Eno sad je pusto, gdje su bile kućice i kazan izrasla je trava, kao da se nikad tu nije igralo. Krajem moga djetinjstva kožna lopta, koju smo mi zvali fudbal, potpuno je istisnula sirotu gudžu, komad drveta obrađen tako da se može udarati zakrivljenim štapom, pri branjenju kućice ili kazana. Kad smo na Gudžalištu načinili golove i izvukli linije igrališta, gudžanje je otišlo u uspomenu. Gudževići, mlađi od mene, nisu se gudžali, oni se samo prezivaju.
    - Kod nas se po gudžanju ništa ne zove, a gudžali se jesmo dosta.
    - A kako ste pozivali drugu djecu da se gudžaju?
    - Evo kako, na albanskom: Ejani te luajm guxhazë! Dođite da igramo gudže!
    - Da, tako smo i mi govorili: hajde da se gudžamo! Ili, da se odrasli ne dosjete: idemo na Gudžalište. Doktore Marleku, naišao sam, ima tome koja godina, negdje na internetu na vijest kako je u skupštini grada Kuršumlije neko predložio da se izgradi prvo gudžalište. Ne znam šta je od toga bilo, je li predlog prihvaćen, ali znam da to ne bi moglo biti prvo gudžalište. Ono moje, na južnoj padini Golije, postoji od pamtivijeka, možda i drugdje ima toponima Gudžalište.
    - E ovako, stijenke mokraćnog mjehura su uredne, nema patološkog supstrata unutar lumena.
    - A gudžaju li se danas djeca u Perlini?
    - Sad čujte: ovdje, pri onome što mi zovemo Valsalvin manevar, ovom sondom dolazi do pomičnosti u početnom dijelu ingvinalnog kanala, možda bi tu moglo imati malo intraabdominalnog sadržaja, kažem možda, ako bi ga imalo, tu bi možda bio početak ingvinalne hernije. Dobro bi bilo da odete kirurgu na pregled, da se to razjasni. Nije ništa ozbiljno, ni hitno.
    - Hoću, doktore. A kad nije ozbiljno ni hitno, da ponovim pitanje: ima li danas u Perlini gudžaša? Kakva je budućnost naše igre?
    - Ne znam, ja nisam dugo vidio nikoga da igra gudže. Nadbubrežne lože su slobodne... Slezena uredna, gušterača uredna, jetra uredne veličine, hiperehogene strukture parenhima.
    - Razumio doktore. E da nisam igrao nogomet, i da mi nije skembalo rebra, ne bih saznao da u Zagrebu, osim mene, ima još barem jedan gudžaš. Poneko od Zagrepčana, kad bih  mu pričao o gudžanju, pogledao bi me začuđeno, a poneko je vjerovatno pomislio i da sam sve to izmislio. Kakva igra slična golfu, kakvi bakrači, ajte molim vas, a igru igraju pastiri, kajgot.
    - Za rebra jedina terapija je mirovanje, morate mirovati.
    - A da pitam ja Vas doktore: otkud Vama to prezime Marleku? Nikad nisam upoznao nikoga da se preziva Marleku.
    - E ne može se sa sigurnošću reći otkud je prezime došlo. Ostala je priča da su bila dva pretka, braća, jedan se zvao Mark a drugi Leka, pa je spajanjem njihovih imena nastalo Marleku. Možda je tako, možda nije.
    - E, da ima neka sonda, kao ta što je držite u ruci, pa da je čovjek stavi na trbuh, i onda na ovom ekranu iziđe napismeno otkud je i iz kojega plemena onaj ili ona čiji je trbuh pod tom sondom!
    - Na takvu sondu će se još malo čekati. A i ne bi valjalo da se sve zna, ljudi moraju o nečemu pričati i nagađati.

    Blagoizvolite doprineti ako se setite čega sličnog.
    ćaća

    Posts : 3379
    Join date : 2019-11-03
    Age : 41
    Location : Bordeaux, FR

    DIY Sport Empty Re: DIY Sport

    Post by ćaća Wed Jul 29, 2020 1:27 pm

    U super je ovo, pišem
    паће

    Posts : 40026
    Join date : 2012-02-12
    Location : имам пуну полицу књига, која ми је главна?

    DIY Sport Empty Re: DIY Sport

    Post by паће Wed Jul 29, 2020 1:35 pm

    Оно ми личи на клис, који се свуда звао другачије. Ено у Томашевцу (ака Томи Шевцу) одржавају такмичење, а игра се код њих зове "банатске шоре".

    Иза ћошка, код бунара, предвече бисмо играли "нека бије, нека бије". За игру је требала лопта, папир, оловка и један да бележи. Пре игре бисмо прилазили један по један вођи игре и говорили му своја тајна имена за тај пут, што би он записивао, да зна ко је ко. Кад би свима записао имена, лопту бисмо ставили у рупу испод цеви где цури вода на бунару, и сви бисмо получучнули да можемо да брзо дохватимо лопту, и да брзо побегнемо. Он би говорио "нека бије, нека бије, нека бије..." и онда би испалио насумично име са списка. Имена су била блесава, било је ту доста смеха - звали бисмо се Тарзан, Зарђали Шпорет, Бушан Балон, Чврга, Бицикл, Онај До Мене, Лопта, Чекај... део дражи је био у томе да се смисли име које ће што више осталих да збуни. Прозвани би онда морао да узме лопту и погоди неког. То је морало брзо, јер су сви били спремни да се разбеже. Погођени испада из игре, и прецртава се са списка. Ако не погоди никог, испада он.

    Догађало се да неко заборави које је име дао, па је онда испадао јер није никог погодио. Било је и да неко падне па буде лака мета, али је и ту било фолирања, као падне, па кад га овај гађа а он већ спреман да се откотрља у страну. Та улица иза ћошка није била асфалтирана, па смо дизали добру прашину - видела се спрам нове живине сијалице на бандери испред куће.


    _____
       I drove a škodilak before it was cool.
       Морони на власти чешће мењају правила него гаће.
    ♏

    Posts : 4531
    Join date : 2016-06-09

    DIY Sport Empty Re: DIY Sport

    Post by ♏ Wed Jul 29, 2020 2:03 pm

    Banatske šore nisu pincike, niđe veze, šore se igraju krpenjačom, a pincika (stvar koja se udara u toj drugoj igri) je drvena i zajebanija je za udaranje, bacanje i hvatanje. Malo sam googlao sad, nešto skroz slično postoji u Nepalu i zove se dandi biyo.

    паће

    Posts : 40026
    Join date : 2012-02-12
    Location : имам пуну полицу књига, која ми је главна?

    DIY Sport Empty Re: DIY Sport

    Post by паће Wed Jul 29, 2020 2:32 pm

    Учинило ми се, јер је билборд са рекламом био баш тако јасан да сам из цуга закључио погрешно DIY Sport 1143415371.


    _____
       I drove a škodilak before it was cool.
       Морони на власти чешће мењају правила него гаће.

    DIY Sport Empty Re: DIY Sport

    Post by Sponsored content

      Similar topics

      -

      Current date/time is Fri Apr 19, 2024 7:16 pm