mit o korupciji

He told an audience at Hay-on-Wye: “If I asked you what is the most corrupt place on Earth you might tell me well it’s Afghanistan, maybe Greece, Nigeria, the South of Italy and I will tell you it’s the UK.
“It’s not the bureaucracy, it’s not the police, it’s not the politics but what is corrupt is the financial capital. 90 per cent of the owners of capital in London have their headquarters offshore.

U vrijeme dok se Drugi svjetski rat u Hrvatskoj bližio svome vrhuncu – dakle, početkom 2016. godine – jedna se zanimljiva vijest pojavila na portalima i novinskim stranicama a da je gotovo nitko nije primijetio: ugledna međunarodna organizacija Transparency International objavila je u svome redovnom godišnjem izvještaju o percepciji korupcije da smo napredovali za tri boda, dohvativši pedeseto mjesto na listi koja države niže od najmanje korumpirane Danske pa sve do najkorumpiranije Somalije. Pedeseti među 168 zemalja, to možda i ne zvuči kao spektakularan uspjeh; pa ipak, njime je Hrvatska po prvi put izišla iz zone „ozbiljnih korupcijskih problema“, kako to formulira izvještaj. Ili, nešto jednostavnije, kao što je pojasnio naslov na službenoj internetskoj stranici Transparency Internationala: „Hrvatska se više ne nalazi među korumpiranim državama svijeta!“ Čak ni svakodnevni medijski odjeci detonacija iz četrdesetih ne mogu objasniti zašto ovu vijest nismo bolje čuli: za društvo toliko zaokupljeno vlastitom prošlošću neobično smo brzo zaboravili da je prije samo pet ili šest godina baš korupcija ovdje bila prepoznata kao središnji ekonomski problem, da su se otvarale velike afere i zatvarali još veći političari, da je sveprisutna metafora hobotnice nezaustavljivo širila krakove javnim prostorom, a kolektivni se obračun s lopovima koji potkradaju proračun nametao kao sudbinsko ekonomsko pitanje, prijelomna bitka nakon koje ćemo napokon krenuti putem razvijenijih, transparentnijih i prosperitetnijih država ili pak zauvijek ostati zakopani u mulju mita i potkupljivosti. Sada, kada je stigla obavijest da je epohalna bitka konačno dobivena, nema slavlja ni euforije; nitko, zapravo, pobjedu nije niti registrirao. Bizaran rasplet može se jednim dijelom objasniti prostom činjenicom da atmosfera, generalno uzevši, baš i nije slavljenička: usprkos obećanjima s početaka velike antikorupcijske akcije, većina građanki i građana – a posebno radnica i radnika – danas zapravo živi znatno lošije nego u (pred)sanaderovskim godinama korupcijskog cvata. Većim dijelom, međutim, on se tiče novootkrivene opasnosti koja proporcijama nadilazi čak i kleptomanske egzibicije političkih elita: ta je opasnost teže uočljiva, ali zato masovnija, a na državnom proračunu – da stvar bude gora – parazitira u granicama zakona. Riječ je, jasno, o velikoj pošasti uhljeba.

Uskoro je pritisak na Islanđane došao u obliku Gordona Browna, bivšeg premijera Velike Britanije koji je pokušao nahuškati islandski parlament i vladu na promjenu odluka objašnjavajući da se ekonomija Islanda niti ne može uspoređivati s ekonomijom Velike Britanije te da porezni obveznici moraju imati obzira prema financijskoj potražnji njegove zemlje (iako se radilo o potražnji privatnih britanskih banaka koje su zapravo i stvorile financijske probleme Islandu).