David Bowie

zvezda je zivot wrote:sto kaze dzejmson, bitlsi i dilan i van morison su visoki modernizam, bouvi je najznacajniji postmodernista u muzici. ja njih nikako ne mogu da drzim zajedno. to ko da bouvija spajas s bulezom koji je isto umro pre neki dan, rip.

dobar je bouvi al sad smo za srpsku hteli da napravimo zurku s njim i nesto ne ide.

od poznatih su ga najvise zalili el-p iz run the jewels i flea, flea cak istetoviro bouvijevo ime istog dana, rispekt.

ostap bender wrote:

zvezda je zivot wrote:sto kaze dzejmson, bitlsi i dilan i van morison su visoki modernizam, bouvi je najznacajniji postmodernista u muzici. ja njih nikako ne mogu da drzim zajedno. to ko da bouvija spajas s bulezom koji je isto umro pre neki dan, rip.

dobar je bouvi al sad smo za srpsku hteli da napravimo zurku s njim i nesto ne ide.

od poznatih su ga najvise zalili el-p iz run the jewels i flea, flea cak istetoviro bouvijevo ime istog dana, rispekt.

bouvi je gotovo zasigurno i medju prvim postmodernistima. koincidira mu pocetak karijere sa uvodjenjem tog termina u jugoslovensku teoriju umetnosti od strane dragosa kalajica

juce sam slusao scott walkera pa bouvijevu obradu njegovog nite flight i zapravo postoji tu vise od neke povrsne slicnosti izmedju njihovih nacina pevanja. samo naravno mislim da je walker zapravo tu inovativniji a bouvi uspesniji 'apropriacionista'.

My first introduction to David Bowie was watching "Ashes to Ashes" on MTV. I was confused and captivated. 
But it wasn't until my first real stay in Los Angeles, around 1997, that someone told me to take a moment to listen to something other than Ziggy Stardust, Aladdin Sane and Hunky Dory. So I went for a dizzying car ride through the Hollywood Hills and listened to "Diamond Dogs."
All of my nostalgia, instantly turned to awe. I was hearing him sing about fiction as a mask to show his naked soul. This changed my life forever. 
Every song of his was a way for me to communicate to others. It was a sedative. An arousal. A love letter I could never have written. 
It has become and remains a soundtrack to a movie he painted with his voice and guitar.  
He sang, "Hope, it's a cheap thing."
I don't need hope to know that he has found his way to the place that equals his untouchable, chameleon-genius beauty. The black star in space, that only HE belongs. 
This crushing moment of fear and loss can only be treated the way his music has affected everyone who was fortunate enough to hear and love it.  
Let's NEVER let go of what he gave us. 
Marilyn Manson 

Read more: http://www.rollingstone.com/music/news/marilyn-manson-david-bowie-changed-my-life-forever-20160111#ixzz3xDPfIVHS
Follow us: @rollingstone on Twitter | RollingStone on Facebook

jemaine clement wrote:
In 1999 Bret McKenzie and I were sitting with our guitars in our dingy flat in Wellington trying to learn David Bowie songs. They were catchy, which usually translates to being easy to play. Not David Bowie. He’d taken Paul McCartney’s style of making an epic medley song and made it more subtle, parts seamlessly changing without you even realising it. You’d just feel the change like a change in your own mood.
He’d taken rock’n’roll and added parts of black soul music which somehow he’d made white without making it uncool. We couldn’t play these songs. They were too tricky to learn, too many parts – all those tricky chords, all those tempo changes, the changes in vocal range, sometimes a deep masculine growl, sometimes a high falsetto of some third alien gender.
We sat around defeated by our hero’s chord book but admiring him more. He’d made pop songs into mini operas but without showing off about it.
We continued to play our guitars, imitating him anyway. That was the solution. We would make up our own Bowie song and play it in our stupid hobby band that had a gig every second Thursday in Wellington. Despite being technically unable to carry off the originals, we would create our own David Bowie song.

Indy wrote:Meni je zanimljivo da mrs Indy, za razliku od mene, neopterećena četvorodecenijskom opsesijom sa svime u vezi s Bowie-om, najviše voli njegovu pesmu "The Motel" iz njegove veoma potcenjene faze u 90-tim. I, realno, pesma je fenomenalna, jedino što nas je on dotle bio i naučio da to od njega podrazumevamo. Kletva genija.

zvezda je zivot wrote:

ostap bender wrote:

bouvi je gotovo zasigurno i medju prvim postmodernistima. koincidira mu pocetak karijere sa uvodjenjem tog termina u jugoslovensku teoriju umetnosti od strane dragosa kalajica

juce sam slusao scott walkera pa bouvijevu obradu njegovog nite flight i zapravo postoji tu vise od neke povrsne slicnosti izmedju njihovih nacina pevanja. samo naravno mislim da je walker zapravo tu inovativniji a bouvi uspesniji 'apropriacionista'.

pa kad je izaso blackstar singl prva stvar o kojoj se govorilo - dobro, druga stvar, prva je bila satanizam - bila je to da bouvi radi skota vokera. a skot voker ima jasnu glasnu liniju svog uticaja od masima savica do xiu xiu.

inace ako je neko postmodernista to je bouvi. misim on i sam sebe jako elokventno tako vidi. na stranu sto je pojam postmodernizma presirok, pogotvo dzejmsonov, neiznijansiran i neoperativan u smislu da se ne da prevazici.


Kondo sve lepo reko.

(ima ova sid viszova slika kada krece na bovijev koncert neke 73-74 u londonu) koji je hiljade ljudi naterao da stane pred ogledalo i pocne da peva, a kasnije je otpevao kljucnu recenicu "you can be hero, just for one day" koja valjda i danas radi kao nekakav katalizator i pokretac da svako moze da stane na stejdz i kaze ako ima nesto da kaze.

gagorder wrote:Ja ceo dan razmisljam ko se moze meriti po uticaju s njim. Prosto mi niko nije uporediv, po merljivom uticaju na druge muzicare. OK ja ne znam dovoljno o muzici, to je sigurno. Dajte nekog?

U perspektivi odnosa spram medija u kojem se izražava, Bowiejev čuveni instant rock’n’roller, Ziggy Stardust, javlja se kao utjelovljenje vlastite nemogućnosti baš s obzirom na temporalnost: Vrijeme uzima cigaretu / i stavlja ti je u usta (Rock ’n’ Roll Suicide, 1972). Budući da je Ziggy eksplicitno mesijanska figura situirana u pet godina koje su preostale čovječanstvu prije kataklizme (Five Years, 1972), prikladno je prisjetiti se da Giorgio Agamben u knjizi Vrijeme koje preostaje ukazuje kako je pogrešno mesijansko vrijeme držati usmjerenim na budućnost. Mesijansko je vrijeme zapravo ho nyn kairos, tj. sadašnje vrijeme, vrijeme kraja a ne kraj vremena; to je, piše Agamben, vrijeme koje preostaje između dva vremena, između vremena i kraja vremena. Drugim riječima, vrijeme je tu shvaćeno u svojoj modernosti – riječ moderno izvedena je iz latinskog priloga modo koji znači upravo sada, ovaj čas – koja podrazumijeva svijest o činjenici da će vrijeme jednom završiti. Slijedeći lingvista Gustavea Guillaumea, Agamben to vrijeme u kojem vrijeme dolazi do svoga kraja naziva operativnim vremenom. Dok Bowie u An Occasional Dream (1969) kaže: Time takes time to pass.