Hate music 2 - back with vengeance

Daï Djakman Faré wrote:imam ja u malom mozgu da je neko kacio rome na forumu, al potpuno sam smetnuo s uma da si to bio ti, fikrete.

inace drugar zapeo da im organizuje koncert u BG u decembru, videcemo dal ce nesto biti. javljam ako saznam ista.

GRAY MARKHAM - 'Convincing People' (2020)
Photograph of Jacob Rees-Mogg & his Nanny reimagined as a TG album cover.

Na čelu ti petokraka, u oku dugine boje u koliko si udruga što milijardu kuna broje? Puši kurac malo Titu, malo Castru, ko Danka partizanka provaljuješ na terasu. Ne voliš kuhara, ali dobro grabiš iz lonca, svi ste tu zbog novca kao mit iz Jasenovca. Balaševići, nema vam države ni na igrici, pušite kurac za ćirilicu na Ilici. Bipolarni bipsići, jebo li vas ćaća, ko Plenki i Njonjo, svi ste topla braća, olfo tolerantni, orjunaški unučići, toliko puše kurac da ih zovemo Pušići", izgovara Ćuk u pjesmi PŠK.

ćaća wrote:Srđan Ćuk lololo

Emocija koja je u meni prevladavala bila je žalost. Zaustavljao sam album da se odmorim od gorčine i beznađa koji su kuljali iz njega i sa svakim novim uključivanjem u crnu, masnu bujicu stihova Trama 11 bilo mi je sve teže. Ništa što tražim od muzike tu nisam našao, ništa duhovito, ni hrabro, ni mudro, ni nježno, ni senzualno. Pedeset i četiri preduge minute slušao sam samo sumorno svjedočanstvo kako je njima dvojici život uzaludno prošao i nisam se mogao ne sažaliti nad nevoljenim, neobrijanim i pretilim sredovječnim muškarcima u odjeći za srednjoškolce.
Album Trama 11 djeluje po prilici kao zvučni zapis zgode da su dvojica ratnih vojnih invalida upravo izašli iz kladionice negdje u Dubravi, nezadovoljno poderali i bacili na pločnik svoje gubitničke listiće pa odšetali do obližnjeg smećem zatrpanog parka i krenuli se jedan drugome jadati preko grma u koji zajedno mokre. I to traje i traje, dolje njihovi žuti mlazevi beskonačno prskaju po šimširu, jer je svaki od njih popio po jednu plastičnu dvolitrenku bezimenog piva iz Kauflanda, a gore ide nesuvisli niz uvreda i psovki za kurve, lopove, izdajnike, plenkoviće i njonje.Pjesnička vam je poruka poznata, sve ono o čemu se ovdje pjeva, milijun ste puta čuli u jeftinim birtijama na uglovima zgrada, u onim sumračnim pajzlima spuštenim tri stepenice ispod razine ulice, gdje se pijanci žeste kako bi ministrima lupali zidarske iza uha, a televizijske voditeljice i pjevačice razvaljivali svojim moćnim, tvrdim spolovilima, tek što je kod Trama 11 ovo prostaštvo složeno u nekakve šeprtljave, krnje, ne osobito nadahnute rime, i u pozadini im stalno nešto iritirajuće lupa i struže.

I used to hang out with a few acolytes of Russian political philosopher Aleksandr Dugin in Moscow in the early 2000s, long before he gained notoriety as a far-right, nationalist ideologue. They and I went to the same concerts and shared a preference for esoteric British underground bands, such as Coil, Current 93, and Death in June. Back then, these young Dugin followers struck me as harmless dorks more committed to psychedelic drugs than building a neofascist Russian empire from the Atlantic Ocean to the Far East, as their ideology—called Eurasianism—envisions. Their 1930s-style Blackshirt outfits were cringeworthy but not too alarming; actual Nazi skinheads roaming Moscow’s streets were a much more evident threat to me and my friends.

Nazi skinheads roaming Moscow’s streets were a much more evident threat