Čarobni štapić narcisizma
Turisti, oni koji se provode na žurci, posetioci muzeja i galerija... svi oni prekidaju osnovnu aktivnost zbog koje su tu da bi se ovekovečili na najčešće katastrofalno lošoj fotografiji. Ovaj tekst navodi brojne primere ove retardacije.
I have seen tourists spend more time on their Eiffel Tower or Taj Mahal selfie than they did marvelling at the actual attraction.
Šta je to u smartfonima što inače normalne ljude navodi na ovakav neukus i estetski nepočin? Kud se dede staro dobro "jel mogu da vas zamolim da nas slikate?" Šta je tome ikad falilo? I kao što linkovani članak kaže, da li se ide na putovanje da bi se videlo nešto što je tamo, ili video (i dakako uslikao) sam putnik?
S druge strane, da li su protivnici selfija (i ostalih asociranih foto-nuspojava, kao što su fotke hrane, ljubimaca u svim pozama, svakog životnog momenta, i sl.) samo elitisti i mizantropi?
(Pojašnjenje - nisam protiv kvalitetnih autoportreta, ali to je nešto sasvim drugo. Ima nešto u činjenici da se u selfiju onaj koji sebe slika istovremeno i ogleda - i u tipičnom slučaju patkasto pući usta - što ovo čini posebno gadnim).