ali partija ima hiljadu.
covek vidi jedan grad
ali partija vidi sest drzava.
coveka mozes unistiti
ali ne i partiju.
prst mi je jos lebdeo nad tackom kada se zacuo interfon. razmisljao sam da li da ustanem. polemika me je ponela, kafa mi je bubnjala u usima i zudeo sam da zavrsim tekst.
'da su beogradjani imali interfone tokom drugog svetskog rata partizani nikada ne bi pobedili'
ne znam odakle mi se ta misao javila. nije se doimala (kroatizam, jos cudnije) poput moje. odlozio sam brehtov tekst 'preduzete mere' odakle sam prepisivao stihove kao mudar citat - takoreci nokaut u raspravi sa urednikom lokalnih novina - nazvrljao na racunu iz bakalnice ovu cudnu misao koja je ocigledno odbegla iz komsiluka i ipak ustao.
'ko je?'
'to sam ja. marko. otvaraj!'
'dabovic? zar ti nisi u mirijevu?'
'pusti me covece vozio sam ko lud satima da te vidim. nije za telefon'
ropac lifta kasnije i dabovic je stajao u mom stanu. video sam da je uznemiren. cigareta mu je dogorevala medju prstima. opet je bio u mantiji i brada mu se cudno tresla.
'pusio si u liftu?' rekao sam popravljajuci vintage bade-mantil.
'uhapsilo je miralema'
'uhapsilo?'
'da. vojna bezbednost. slao je novu kolumnu za BBC program na nasem jeziku i uhapsilo ga.'
tek tada sam primetio da je marko izgledao cudno. nekako reptilski. koza mu je imala neki plavi reptilski sjaj. licio je na miralema.
'rekao sam mu da ne veruje onom uredniku. uvek je bio nekako hladan. ko robot'
'englez' lakonski je primetio dabovic igrajuci se kljucevima od kola.
polako sam posao ka spavacoj sobi pazeci da ne cinim nagle pokrete. diskrecija je sada bila sve.
'o cemu je bila kolumna?' (hinjena ravnodusnost)
'ma opicio je po liberalima. narocito po onom idiotu i onom malom dobricinom. znas onom iz sapca'
kofer.
'pa zar se to nije smelo?'
pantalone. trebaju mi pantalone.
'smelo se. sada ocigledno ne.'
dzemper. ukoliko bezis, govorila mi je baka, uvek spakuj dzemper. zime su najteze.
'i to nije sve' nastavio je dabovic 'znas onog larsona? svedski disident?'
klimanje glavom. gace. carape. imenik.
'e, njemu su oduzeli pasos juce. kazu da se javi onom tipu iz odeljenja za strance koga zovu ucitelj. u penezica krcuna.'
pasos. tacno. treba mi pasos.
'onaj advokat gazimovic vec pise zalbu. ja ne znam sta ja da radim. meni su vec sudili za onu knjigu pesama a i sam znas da su okrutniji prema nama koji smo bili deo struktura.'
cetkica. pasta. krema za lice. novcanik.
'aha. znam.' (odsutno) 'zar gazimovic nije nacionalista?'
'pa sada smo svi u istom cabru. vidis da su poludeli otakako smo potpisali onu belu listu. mislio sam da odem malo na salas. sklonim im se sa radara... sta to radis uopste?'
kofer nece da se zatvori.
'mozes li molim te da sednes na kofer?'
'naravno ali sta to radis? gde ides?'
'neka konferencija. ajd me bacis na surcin?'
'mislis teslu?'
'teslu dekretom. za mene ce to uvek biti surcin'
krenuli smo ka vratima kada je zazvonio telefon. instiktivno sam digao slusalicu i treniran dugim zivotom u beogradu rekao 'srbin.'
'kimovic? drzavni sekretar kraljevic bi htela da vas vidi. nesto u vezi vase polemike sa lubovickom. sta kazete da zakazemo za...'
'oprostite, zurim. ceka me dabovic. prenesite pozdrave, zurim.'
pola sata kasnije stajao sam na aerodromu. dabovic je nekako bez entuzijazma mahao. mahnuo sam i ja njemu onako da ne budem sumnjiv pomno gledajuci da li naokolo ima zbira i zatim se okrenuo ka sluzbeniku avio-kompanije koji je strpljivo sedeo iza saltera.
'kako vam mogu pomoci gospodine?'
'jednu avionsku kartu molim.'
'dokle gospodine?'
'paaaaaaaaa... za inostranstvo.'
'koje inostranstvo gospodine?' (gubeci strpljenje)
setio sam se brehta. kuda idu oni agenti u njegovom komadu? negde u mongoliju, ono bese? mongolija. ne. negde ipak malo urbanije.
'japan'
'oprostite gospodine?' (zbunjeno)
'dajte mi jednu kartu za japan, rekoh.'
'za japan?' (i dalje zbunjeno)
'japan'
stsnjen na sedistu prekokenaskog leta bec - tokio izvukao sam ipad. nezno sam ga otkljucao. podigao text app i zurio u nedovrseni tekst. iznenada sam se osetio melanholicno. svedeni dizajn dzonatana ajvija koji je savrseno prianjao u moju negovanu saku me je setio na smokvicu i duge razgovora koje sam tamo vodio sa drugarima (narocito sa onim hipsterom symom).
nesto je puklo. stjuardesa se saplela o invalidnog indusa koji je poceo tiho da jeci. avion se zatresao. spolja je dopirao bljesak munje dok se avion polako pentrao iznad oblaka .
iznenada sam shvatio: njima dugujem da nastavim da pisem. za smokvicu, pomislih i prsti se sami otkacise...