Dakle, dan 3.
Skela kod Rama po rasporedu od prvog oktobra ide u 10 sati (srećom sam primetila da više nije septembar, da ne jurimo, jer u septembru ide u 9), tako da smo ustali negde oko 7, računali dok popijemo kafu i doručkujemo ostaće nam taman vremena da pređemo tih 15ak km. Avaj, čik nađi kafu i doručak na Srebrnom jezeru u 8 ujutru
Note to self - u buduće čak i kad spavamo u nekom smeštaju moramo da ponesemo minijaturni gorionik i metalno lonče, barem za kafu.
Ipak, vetar u leđa i preeedivan krajolik dali su nam snage da gladni i pospani ne osetimo prvo 8km do sela Zatonje, gde je bilo prodavnice, pa smo doručkovali, zatim i do samog Rama, gde smo naišli na kolegu biciklistu iz Rusije koji je imao kuvalo sa sobom, pa smo zajedno pili kafu. On je mukica gledao septembarske polaske, i jurio da stigne do 9. Inače već 23 dana je pedalao po Srbiji, Crnoj gori i Albaniji, i baš se nauživao, kolko sam uspela da shvatim, pošto ne govori engleski, samo ruski.
Inače vetar je bio toliko jak da, dok smo išli ka Ramu i peli se uz jedinu uzbrdicu na toj deonici, uopšte nismo morali da vrtimo pedale.
Zbog jakog vetra rekli su da nam vožnja skelom neće biti baš laka. Inače je bilo jako zabavno, to je zaista skela, nije nikakav trajekt, već onako, daske sa ogradom koga vuče mali remorker. Jako bizarno. Cena karte je 250 dinara za čoveka i 50 za bicikl, a vožnja traje između 20 minuta i pola sata. Ide se dosta dugo nizvodno, da bi se uhvatio zalet, i talasi su bili toliko visoki da su nas pokvasili par puta. Super uzbudljivo.
Nakon što smo se iskrcali, mogli smo da biramo da li ćemo ići ka Kovinu ili Beloj Crkvi, i, pošto je BC bila preblizu, na nekih 21km, a i zato što sam tamo išla dok mi nije preselo, odabrali smo Kovin, na nekih 45km. Prvo se ide par kilometara drumom do Banatske Palanke, tamo se proba naći neki kafić da se popije kafa, pa, kad taj pokušaj propadne, nastavi se severozapadno putem koji ide kroz peščaru. Par kilometara peska se ubrzo spoji sa glavnim putem, koji nas je 12 predugih kilometara vodio od mosta preko kanala do Dubovca. To je najgori deo puta, užasno dosadan, bez hlada, sa kolima i kamiončinama koji tutnje oko nas bez usporavanja. U Dubovcu je neki meštanin morao da nas vodi do vrata "kafea" koji izgleda kao neka najobičnija kuća, ali u kom je nes kafa 50 dinara i koji ima odlične štrudle s makom. I ostalo pecivo je bilo fino pa smo se lepo opskrbili za narednih 20km, koji su ujedno bili i božanstveni, lepši možda i od samog Đerdapa. Naime, u Dubovcu nas je put odveo na nasip. Posle one peščare, tvrd zemljani put bez drugih vozila osim još par biciklista bio je pravo osveženje. Nagledali smo se ptica, naslušali tišine.
Nešto pre Kovina skrenuli smo s nasipa do vikend nasilja jer smo videli reklamu za nekakav pansion i odmorište za bicikliste, pa smo rešili da vidimo šta je to. Izgleda da ako dekorišeš dvorište sa par starih zarđalih biciklističkih točkova možeš opušteno da staviš beogradske cene pića
Ali, to su cene za strance, kojih je nekoliko zaista i bilo tamo. Ta kuća nije ništa posebno, ali ona do nje zove se Titova Vila i ima veliki Titov portret i grb Jugoslavije. Doduše deluje zapušteno, pa smo se zapitali koliko bi mogla da košta takva vikendica, ali smo se setili da se u životu ne bi kupali u Dunavu, tako da ništa od toga.
- Spoiler:
Nakon fante i piva i polusatnog zurenja u vodu, ostalo nam je još nekih 5km nasipom do Kovina. Usput su nas seljani pitali ver ju from?, pa kad smo im rekli odavde, oni kažu da su mislili da smo neki strendžeri, reko, jel izgledamo kao strendžeri, kaže - pa imate dobre bicikle!
Eto.
Ukupno 143km (prvi dan 33, drugi dan 48, treći dan 62), koje može da izveze svako, jer ima ukupno dve uzbrdice od po kilometar dva na čitavom putu. Preporučujem debele gume da bi mogli da idete nasipom i peščanim stazama.
Znam da sam veliki deo Đerdapa propustila, ali svakako nameravam da se vratim, možda čak i nekoliko puta. Imam jaku želju da odradim neku rutu sama, da spavam u šatoru sama, da sama određujem tempo i kilometražu, i čini mi se da bi ova ruta, u celosti, bila savršena za tu avanturu. Svakako ću sledeći put nositi kuvalo i porciju i sama kuvati hranu, bilo kakva instant hrana iz supermarketa bolja je od vegetarijanske varijante po restoranima u srpskoj zabiti. Numeju Srbi u turizam pa to ti je.