Industrija i tržište DIY premaza, jeftini ekološki premazi.
Već par decenija se forsira prelazak sa rastvaračkih sistema (razni uljani emajli, osnovne i ostale farbe, lakovi i tome slično) na vodene, ekološke premaze. U skladu sa tim su donesena razna ograničenja za isparljive organske materije koje neki premaz može da sadrži.
Konvencionalni, stari premazi se prave od alkidnih smola (koje se proizvode od glicerola (biljni izvor, obnovljivi) ili pentaeritrola i biljnih ulja ili sintetičkih masnih kiselina). Biljna ulja (sojino ili suncokretovo npr) se dobijaju iz soje i suncokreta, obnovljivi izvori. Međutim, u formulacijama se koriste rastvarači, najčešće benzin (za lak) ili white spirit koji nije obnovljiv. Sušenje ovih premaza se odvija otparavanjem organskih rastvarača (štetno) i hemijskom reakcijom u samom alkidu – zasićavanjem nezasićenih veza. Otpravanje je brzo, reakcija je spora, tako da se ovi premazi sporo suše.
Da bi se rešili štetnih isparenja, prelazimo na premaze na bazi vode, gde je rastvarač koj isparava voda, čime smo se rešili najvećeg problema starih sistema. Ostaje problem koji ne volimo da previše potežemo, a to je pitanje monomera koji se koriste za proizvodnju emulzionih veziva (vinil acetat, razni akrilati, vinil versatat i slično). Takođe, ostaje i problem potrošnje vode, koja je značajna zato što se voda troši ne samo u samom reaktoru, već i za kontrolu temperature reaktora, tj za njegovo hlađenje, često je sama polimerizacija egzotermna.
Prethodno poređenje navodim, samo kako bih naslikao sliku na kojoj se vidi da situacija nije potpuno čista i da je upitno šta je zelenije. Takođe, da malo približim osnove, za ono što sledeće nameravam da kažem.
Oslobađanjem zemlje od crvenih stega, dobili smo tržište koje ne interesuje preterano razne lopove, zarade su isuviše male, a posao je mukotrpan, pa sve ostaje tržištu i konkurenciji.
Na primer:
Godinama su se razvijale male firme i dobijali smo na tržištu nove poludisperzije (naziv koji ne odgovara ničemu, ali je ovde ustaljen, pa ajde de) koje se obično predstavljaju kao ekološke. Po sastavu imaju minimalnu količinu veziva, još manje pigmenta, a jako puno punilaca (kalcijum karbonat). Zahvaljujući tome, potrebna je velika količina za farbanje zida i potrebna je dobra podloga. Troši se veća količina materijala i više rada. Puno materijala se i vozi, što za proizvodnju, što prilikom distribucije, čime se troši dosta goriva. Sam premaz je poprilično osetljiv, lako se ispralja i ošteti, tako da ga je potrebno često obnavljati. Zato što se nanosi debelo (nema pigemenata, a punila teško pokrivaju podlogu) prilikom ponovnog farbanja je potrebno skinuti prethodno nanešenu farbu. Ono što ovaj proizvod drži na tržištu kao osnovni proizvod je cena kante od 25kg. Na prvi pogled, cena je neuporediva.
Sa druge strane, postoje proizvodi čijom pravilnom primenom, isti posao može da se završi sa 4 do 5 puta manjom količinom. Ove pune disperzije (opet ustaljen naziv ovde) se nanose daleko tanje, formiraju bolji i otporniji film, mogu da budu i perive, bolje štite podlogu i traju znatno duže. Obično nije potrebno skidanje za novo nanošenje. U poređenju sa prethodnim, svega se manje troši, pa bi na nivou ove male države umesto 100.000 tona, bilo dovoljno 20.000 tona za obavljanje istog posla, ne računajući to da se ređe zanavljaju. Manja potrošnja neobnovljivih. Pored toga, potrebno je imati na umu da to znači manje upotrebljene energije za proizvodnju, kao i manje potrošenog goriva za prevoz, prvo sirovina, pa posle i gotovog proizvoda. Na kraju 5 puta je manja količina plastične ambalaže da se sve to zapakuje.
Konkurencija je rekla svoje i tržite je uredilo situaciju. Za potrošača naizgled jeftinije, a puno skuplje kada se sve izračuna, ali tu već ne mogu ništa, moram da se povinujem tržišnom rešenju.
Nadam se da sam jasno napisao važnije detalje.